Franjevački samostan i poznata gimnazija na Širokom Brijegu doživjeli su veliku tragediju u veljači 1945. Partizani komunisti 7. i 8. veljače 1945. pobili su sve profesore i druge fratre koji su se zatekli u samostanu.
Jedan je dječak to sve gledao. Svakoga bi dana dolazio profesoru fra Arkanđelu Nuiću da mu pokaže latinski jezik. Dječaku je bilo ime Jerko. Nije mu išao latinski i trebao je dodatnu pouku. Fra Arkanđeo je rodom iz Drinovaca. Postao je vrlo učen fratar, završio je studij u Austriji i Francuskoj. Bio je doktor znanosti, veoma strog profesor, ali mu je uvijek bilo jako drago kada bi mu došao netko od učenika i zamolio ga za pomoć u latinskome jeziku. »Trebaš čitati i dobro naglaske izgovarati, to je osnovno, a onda pomalo proširivati svoje znanje«, govorio bi fratar profesor malom dječaku Jerki koji je tek krenuo u gimnaziju.
Fra Arkanđeo je, kao iskusan čovjek i profesor, znao da je rat veliko zlo i nikada se ne zna kako će završiti. Drago bi mu bilo da konačno bude hrvatska država slobodna i samostalna, ali nikada se ne zna. Branitelji su čuvali Široki Brijeg, pazili da nitko ne nastrada. Hrvati među njima brinuli su za svoje svetinje, crkve, gimnaziju i sav narod. Jerko nije imao taj osjećaj kao profesor. On je bio dječačić, razigran, veseo, sklon pomalo sitnim dječačkim nestašlucima. Ipak je dobro učio sve druge predmete, ali mu je zapinjao taj latinski.
Početkom mjeseca veljače 1945. Široki Brijeg su počeli napadati partizani sve češće i sve žešće. Željeli su protjerati branitelje, zavladati tom zemljom kako bi mogli uspostaviti svoju vlast. Profesor fra Arkanđeo svakodnevno je gledao kako napadi bivaju sve jači pa je svom malom učeniku Jerki predložio da prekinu poučavanje iz latinskoga jezika dok ti napadi ne završe. Jerki nije bilo baš drago, jer je znao ako zapusti latinski da ne će više moći sve stići, dobit će lošu ocjenu i to će mu pokvariti uspjeh. No, morao se s time pomiriti, jer se treba starijega slušati, tako su ga roditelji odgojili i naučili. Posebno je trebalo slušati fratre, a najviše profesore.
Jerko je živio u kući koja je bila u blizini samostana na Širokom Brijegu.
Pucalo je sve više i jače. Nisu partizani gledali u što pucaju pa su puno puta pogodili crkvu i samostan. Očito ih nije brinulo ima li tu djece i starijih. Nije ih bilo briga za fratre i profesore. Uspjeli su osvojiti Široki Brijeg. Izmišljali su razne priče protiv fratara kako bi ih okrivili za izdaju. Posebno su bili ljuti na profesore. Oni su im bili trn u oku.
Fra Arkanđeo je mirno pratio razvoj događaja, kao i svi drugi u samostanu. Molio je Boga i mislio da će partizani biti dobri prema fratrima i profesorima. »I oni su Hrvati«, govorio je onako više za sebe. Međutim, ti su partizani bili zločesti i zli ljudi! Nisu slušali što su im učeni profesori govorili, nego su ih sve po redu poubijali i ubacili u ratno sklonište te zapalili.
Jerko je došao drugoga dana pred samostan. Prišuljao se između zidova da vidi je li njegov profesor fra Arkanđeo živ. Čuo je kako su neki pogani ljudi govorili da su ih sve pobili. Optuživali su te fratre i profesore da su bili zločinci, da su ih s prozora samostana polijevali vrelim uljem. Mali je Jerko sve to čuo. Znao je da lažu. Profesori su bili dobri ljudi, posebno njegov fra Arkanđeo. Plačući je otrčao kao strijela nebeska svojoj kući i sav uplakan rekao majci, baki i djedu: »Ubili su moga fra Arkanđela i druge profesore.« Svi su zaplakali i stisnuli se jedno uz drugoga. Jerki su suze tekle, nije ih mogao zaustaviti. A onda je djed počeo moliti i svi su uglas za svoje fratre i profesore molili Očenaš, Zdravomariju i Pokoj vječni.
Petar Bušić
IX. a r., OŠ fra Stipana Vrljića, Sovići