Mostar, 10. travnja 2009. (Republika / Darko Juka) – Proteklih mjeseci doslovce iz zemlje niču masovne grobnice. Otkrivene su nove u Sloveniji, na granici Hrvatske i Slovenije, potom pokraj Vrgorca, objavljeni su i podatci o grobnicama u BiH, čak četiri za koje franjevci znaju na području Ljubuškoga. Kako su javna glasila javljala o stotinama, kasnije i tisućama otkrivenih kostura, tako su u obiteljima ponovno oživjela zatomljena sjećanja na nestale rođake, uglavnom nakon sloma NDH, dakle nakon što je rat već bio službeno završen.
Zaboravlja se na žrtve
Masovne su komunističke likvidacije, po nalogu Tita i Partije, tih poratnih mjeseci 1945. poprimile genocidne razmjere, a brojke se penju na preko 100.000 ubijenih Hrvata, što zastupa dio hrvatskih povjesničara, pa čak do 300.000, što zastupaju uglavnom hrvatski iseljenici, i sami žrtve komunističkih progona. Kada se tomu dodaju brojke pobijenih Slovenaca, Makedonaca, muslimana, pripadnika nacionalnih manjina iz Hrvatske, čak jednim malim dijelom i Mihajlovićevih Srba, dosežemo vrtoglavu statistiku.
»Tu je bila riječ o egzekuciji, bez suđenja i moraju se saznati imena nalogodavaca i izvršitelja«, kazala je potresena Jadranka Kosor, dopredsjednica Vlade RH nakon što je kročila na jedno od stratišta u Sloveniji. Ministar MUP-a RH Tomislav Karamarko poručio je da, prema saznanjima policije, u Sloveniji ima 600 masovnih grobnica, u Hrvatskoj 840, u BiH 90 i »tko zna koliko još u regiji«. U Hercegovini i Bosni skoro pa i nema hrvatske kuće koja i danas, 64 godina nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, ne traga za nestalima iz svoje obitelji. Točnije, sjeća ih se, jer su tragovi toliko hladni da su istraživanja gotovo nemoguća, napose glede razočaranja da je od 840 grobnica u Hrvatskoj, za koliko ih se zna, obrađeno njih samo 24, a na puno njih puk upozorava, a vlasti ih ne otkopavaju. Tako se nitko ni u BiH ni u RH nije zainteresirao za nedavno otkrivene podatke o postojanju masovne grobnice s najmanje 40 ubijenih Ljubušaka u novom vrgoračkom groblju.
»Gdje mogu dati uzorak DNK, komu se mogu javiti«, pitaju ljudi, tražeći, očeve, majke, djedove i bake. S pravom, ali čini se kako se jedino običan puk i zanima. Hrvatska se, barem prividno, bavi zločincima, ali od Srbije traži izručenje Sime Dubajića, a one dokazane egzekutore koji su joj nadohvat ruke i žive čak i u glavnom gradu, ne dira. U cijeloj toj priči, zaboravlja se na žrtve.
»Za obradu grobnica nužna je određena tehnička potpora, a očito je bilo i nekih drugih prioriteta«, kazao je Karamarko, dakako misleći na Domovinski rat. Jasno, to je iznimno skup proces, napose jer je riječ o tisućama. Hrvatska Vlada stoga već najavljuje donošenje zakona o načinu tretiranja i saniranja svih masovnih grobnica pod istim mjerilima, uglavnom zajedničkim odavanjem počasti i pokapanjem ostataka žrtava. Čini se kako će obitelji ipak ostati bez odgovora, osim ako javna glasila ne stisnu vlasti dostatno jako da netko uistinu pokrene stvari s mrtve točke.
Pokušajima identifikacije pristupa se uglavnom pri otkrivanju grobnica s manjim brojem žrtava, poput onih u Vrgorcu, gdje su na dvije lokacije pronađena po tri kostura. Tu je, treba spomenuti, veliku ulogu odigrao i utjecao Katoličke crkve, da se otkrije identitet ubijenih, jer se pretpostavljalo, i pokazalo, da u tim jamama leže i svećenici. Za velika grobišta takove akcije teško budu pokrenute, zbog iznimne skupoće zahvata pa kosti obično završe u zajedničkim kosturnicama, a obitelji nikada ne znaju je li baš tu mučki ubijen netko njihov.
Primorac napravio iskorak
Hrvatska je Sloveniji ponudila pomoć u procesu identifikacije, budući da ima veliko iskustvo u identifikaciji žrtava iz Domovinskog rata, ali još nisu pronađeni ni predmeti ni dokumenti žrtava. Bitan iskorak u DNK metodi napravio je hrvatski ministar znanosti dr. Dragan Primorac, u srpnju 2007., kada je sa skupinom znanstvenika iz Hrvatske, Slovenije i BiH, obavio identifikaciju žrtava iz Drugoga svjetskog rata u dvije masovne grobnice na području Škofje Loke. U grobnicama je pronađeno 27 kostura, za 15 ih je u cijelosti utvrđen genotip, a za preostalih 12 djelomično. Na osnovi dobivenih rezultata svih 27 potencijalno se može povezati s rodbinom i identificirati, a uzorci brisa iz usne šupljine uzeti su od 69 ljudi koji su predpostavljali da bi im rodbina, ubijena u Drugom svjetskom ratu, mogla biti tu pokopana. I sada ima onih koji predpostavljaju, ali se nemaju komu obratiti. Još!
Priložena datoteka:
Obitelji traze identifikaciju na tisuce zrtava – Darko Juka.pdf