(fra Anti Majiću)
Kolovoz je mirisao na smrt. Kao i svibanj, lipanj, srpanj. Odlazili su mjeseci. Ako ih je netko umio i brojati. Prolazili su vlakovi pored tamnice na Savskoj cesti, no pogled zatvorenika nije mogao obuhvatiti tuđu, vanjsku slobodu. Ona nutarnja živjela je kod svih stanovnika podrumske sobe. Promatrao je fra Ante svojim mladim, 22-godišnjim očima, kroz maleni prozor zarobljeni svijet oko sebe, tvrdu zagrebačku zemlju, ćuteći otkupljenje.
»Bože, ako je volja Tvoja neka potraje ova muka, koliko god bila teška manja je od Muke Sina Tvoga«, upirao je napaćene oči prema nebu kojega nije mogao vidjeti. Tek u ponekom rijetkom času zakucali su stražari, noseći suhe pogačice, nedovoljne marvi, kamoli ljudima. Sunce se odavno dignulo nad Zagrebom, a sklopljene ruke fra Ante i subraće molile su da snaga duhovne hrane nadmaši ovu nedovoljnu tjelesnu. Osjećao se loše već danima, mjesecima, onim neprolaznim, uhvaćenim u jednom trenutku. Nije mogao zaboraviti kolone na austrijskoj granici, narod skupljen u četverored, presuđivanje bez sudaca i porote, putove bez cilja, u jednom smjeru, kojega su određivali partizani.
»Osloboditi, oslobođenje, ali od čega, može li se čovjeka osloboditi od njega samoga?«, odlazila su pitanja nepovratno, lebdjela prema rodnoj Hercegovini, ocu Jozi i majci Kati, bosonogom djetinjstvu, osjećaju ispravnoga puta u širokobriješkoj gimnaziji, franjevačkom samostanu na Humcu, mostarskoj bogosloviji. Pokušao je shvatiti zašto životne okolnosti nisu dopustile nastavak studiranja na Teološkom fakultetu u Sarajevu, zašto taj »vrli, novi svijet« želi biti bez Boga, progoniti svakoga Kristovog slugu.
Zagrizao je komadić kruha, gledajući stariju subraću u jednakoj borbi sa svim strahovima i dvojbama. Teško se disalo. Zrak je postajao dragocjeniji od hrane. Nije više mogao razabrati gdje je bilo strašnije, u mučnom slovenskom povratku, nakon što su ih Englezi predali u komunističke ruke, kilometrima hodajući, gdje je svaki korak mogao istodobno označiti i kraj putovanja, ili u tamnici, gdje neizvjesnost nema obzorja, ne odjekuju vika i rafali, ali… Ne postoji ni sutra.
Pronijela se tamnicom glasina kako komunisti, zbog stotine svećenika smještenih na ovom istom mjestu, ne mogu potajno obaviti likvidacije, kako su namjeravali. Javno se to ne usude. Rukom je dodirivao tvrdu bačvu u kutu sobe koja mu je zamjenjivala i postelju i jastuk. Doimalo se kao da i drvo suosjeća s mladim svećeničkim kandidatom. Trunulo je s uhićenicima u podrumu, skupljajući prokišnjavajuće kapi sa stropa i snove koji su tako teško mogli postati javom. Noćima se namještao, osjećajući silno ponižavanje, vapeći Božji blagoslov na subraću i čitav hrvatski narod. Molio je za svoje progonitelje, unatoč zloslutnim okolnostima. Vlakovi i molitva. Željeznica i Očenaš. Putovi i Riječ. Tračnice i Istina. Pruga i Život. Istinska konstanta svakodnevice. Ponekad i juha od kukuruzne kašice. Žuta, bljutava, rijetka, vodenasta, a opet, pomagala je preživjeti. Svećenici su sa zebnjom osluškivali stražarske korake. Užurbani su značili odvođenje na ispitivanje, oni usporeni nudili nadu. Ničega više nije bilo u njihovim očima.
Kada bi sve utihnulo, fra Ante je zamišljao dan svojega svećeničkog ređenja. Vidio je roditelje, rodbinu, krštenu kumu Ivu, radosnu Vitinu ponosnu što će još jedan sin kršne grude nakon redovničkih vječnih zavjeta primiti i sakrament svećeničkoga reda, šireći Radosnu vijest gradovima i svijetom. Iskušenje je bilo ne pasti u malodušnost, održati se na čistoj površini nepresušne vjere.
A boljelo je. Trudio se ignorirati, čitavo je tijelo gorjelo. Glava najviše. Skretao je misli sa sarajevskoga bijega u Zagreb, pokušavajući domisliti koje sve kolegije u šestom semestru treba položiti jednom kada prođu ove nevolje. Znoj ljudskih tjelesa obavijao je podrumsku sobu, žamor subraće utišavan strogom stražarskom palicom. Bilo je nemoguće sjesti, iako su onako izgladnjeli, mršavi svećenici muku mučili s prostorom, a prozorčić postajao spasonosni izlaz, makar zavaravajući kako dovoljno svjetla primaju u silnom obavijajućem mraku. »Brate Bruno, čini se kako ne ću izdržati«, uzviknuo je trenutak prije nego što će izgubiti svijest i otploviti u prostranstvo mira.
Probudio se nakratko u bolnici Sestara milosrdnica. Naočale su ležale na ormariću pored postelje. Postelje. Osjetio je nezasluženi dar, kao grijeh u odnosu na subraću u tamničkoj patnji. Sjetio se i nedavnih tragičnih događaja, provincijala fra Lea i pokojne subraće.
»Teče li i Neretva prema vječnosti?«, pitao se iako je svaki pokret, svaka misao boljela, kao u stihovima dragoga pjesnika rodnoga kraja Antuna Branka Šimića.
»Moja je duša tamno golo jezero u ladnom bijelom danu…«, pokušavao se prisjetiti stihova »Zime«, ćuteći Božju ljubav u prsima, pročišćavanje od svih ovozemaljskih zala i patnja. Boljelo je. Hercegovina je patila zajedno s njim, ovdje u središtu glavnoga hrvatskog grada, izraza svih vjekovnih težnji, svjedočenja Krista u inat bezbožnom svijetu koji želi nametnuti svoju religiju, svoje bogove. Medicinska sestra blago se osmjehnula prelazeći rupčićem preko orošenoga redovničkog čela, gotovo u vrućici. Željela je provjeriti prisebnost bolesnika.
»Kako se zovete?«
»Dobroslav Augustin«, izrekao je fra Ante krsno ime, sluteći na neobjašnjiv način povratak svojemu Gospodinu, kako mu mlad pokušava vratiti dane proživljene od 26. kolovoza 1922.
»Oprosti što nisam bio bolja osoba«, krajnjim naporom pokušavao je sklopiti ruke, trudeći se nadići bunilo trenutka. »Meningitis«, pisalo je na zdravstvenom kartonu, obješenom o postelju s bijelim željeznim šipkama, kao da je moguće liječničkom dijagnozom postaviti ili usprotiviti se Božjem planu stvaranja i spasenja čovjekovoga. Prošli su fra Antinim izmučenim moždanim vijugama svi mučenici Hercegovačke franjevačke provincije, ubijeni iz mržnje prema vjeri, jer su svjedočili kako se utjelovio Sin Božji, u prilikama kruha i vina, uskrsnuvši treći dan po Svetom pismu.
»Bože, ako su svi progonjeni kršćani izdržali čekajući eshaton, dopusti i nama neznatnima ostati ustrajnima, blagoslovi hrvatski narod«, izricao je spontanu molitvu, i dalje pomalo ljut na sebe što nedostojan leži, umjesto dijeljenja zajedničkoga usuda s utamničenom i svećeničkom subraćom.
Prekoravao je čak i vlastitu slutnju ljetnoga Zagreba, šarenilo drvoreda i pročelja, osvježavajuće savske vode, optimizam unatoč crno-bijelom ratnom nebu.
Život je i u ovoj bolnici dolazio na svijet, ali svijetu kao da nije bilo do života.
Prekrižio se fra Ante, dok se njegova mladost dizala visoko prema nebu, iznad svih krovova, tornjeva, planina, postajući većom no što je u onom smrtnom času, šestog kolovoza tisuću devetsto četrdeset i pete, mogla i naslutiti.
Dok je tijelo izmučeno bolju ostajalo čekati ukop u sjeni mirogojskih arkada, fra Antina duša putovala je slobodna, noseći evanđelje vječnosti svim ljudima dobre volje. Najprije je pokucala na okno podrumskog prozora tamnice na Savskoj cesti.
Kolovoz više nije mirisao na smrt.
Tomislav Šovagović