Zagreb, 15. svibnja 2014. (Egon Kraljević / hkv.hr) – Nakon što su od studenog 1944. do početka 1945. crte bojišnice na širem području Mostara mirovale, krajem siječnja 1945. godine, razbuktale su se borbe između partizanskih postrojba i združenih njemačko NDH-ških snaga. Kako je razvoj svjetske vojne i političke situacije išao u korist jugoslavenske komunističke vojske, bilo je samo pitanje vremena kada će i na ovom području konačno popustiti otpor partizanskom napredovanju. Povijest je zabilježila da se konačni slom njemačko-NDH-ške obrane dogodio u prvoj polovici veljače (Široki Brijeg je zauzet 7., a Mostar 14. veljače 1945.), nakon čega su uslijedili danas dobro poznati zločini nad Hrvatima i posebno katoličkim svećenicima tog kraja. O tom se dijelu povijesti kao i o drugim sličnim zbivanjima nije smjelo govoriti, pa stoga ne čudi da tek u novije vrijeme prikupljamo fragmente istine o ovim donedavno zatajenim događajima.
Svjedočanstva zločina s obje strane Neretve
Nedavno, točnije 21. travnja ove godine, Večernji list je u svom internetskom izdanju za Bosnu i Hercegovinu objavio svjedočenje bivšeg partizana, danas 89-godišnjaka iz Omiša, koji je tih dana, zajedno sa svojom 12. dalmatinskom brigadom (pripadala 26. dalmatinskoj diviziji Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ), ušao u Široki Brijeg. Važno je zapamtiti da su, nakon osvajanja Širokog, dalmatinski partizani prema Mostaru nadirali iz smjera zapadne Hercegovine (tj. s desne obale Neretve), dok je u isto vrijeme, kao dio ove složene vojne operacije kojom je zapovijedao 8. dalmatinski korpus NOVJ, s jugoistočne strane (s lijeve obale Neretve), iz istočne Hercegovine prema Mostaru nastupala 29. hercegovačka divizija NOVJ.
Prije par mjeseci do ruku mi je došao još jedan, također nedavno objavljeni rad, koji se odnosi na isti događaj, ali viđen iz istočnohercegovačke perspektive. Riječ je o tekstu »Nevesinje – 14. krvavi februar 1945.«, autora mr. Nedžada Dedovića, objavljen 15. veljače 2013. u bošnjačkim islamskim informativnim novinama Preporod. Taj članak, kroz svjedočenja bošnjačkih civila, opisuje zločine koje su postrojbe 29. hercegovačke divizija NOVJ počinile nad Bošnjacima na lijevoj obali Neretve. tj. na jugoistočnom kraku iste, Mostarske operacije.
»Odriješene ruke«
Oba ova povijesna izvora većinom se ne razlikuju od drugih opisa ratnih i poratnih partizanskih zločina i u tom se tužnom opusu ni po čemu ne bi isticali da u njima nije zabilježen jedan krucijalan detalj. Osim u činjenici da su se i istočno i zapadno od Mostara, u okviru iste vojne operacije u krugu od pedesetak kilometara dogodili masovni zločini, navedeni se iskazi zapanjujuće podudaraju u jednom elementu koji svjedoči o zajedničkoj metodologiji zlodjela, što pak nedvojbeno ukazuje na svjesno planiranje pokolja na višoj zapovjednoj razini.
Nefiza Omerika i Nafija Šarančić čije iskaze prenosi Dedovićev tekst, svojim su očima vidjele što smaknuća, što posmrtne ostatke ubijenih (među kojima je bilo i 17-godišnjih djevojaka) koje su pobili partizani na više lokaliteta u istočnoj Hercegovini. Za povijest je međutim važnija činjenica da se dvjema svjedokinjama u sjećanje jako dobro urezala sintagma o »odriješenim rukama«, odnosno o dopuštenju – koje je po njihovim riječima dano partizanskim pobjednicima – da tijekom prva 24 sata nakon ulaska u mjesto koje su osvojili, mogu raditi što god žele.
Moglo bi se prigovoriti da su ovi iskazi pristrani i da njima svjedoci čiji su srodnici pobijeni nastoje ocrniti egzekutore. Osim toga, nejasno je i kako su navedene svjedokinje uspjele saznati za »odriješene ruke«, što je zapovijed koja je mogla biti poznata samo pripadnicima vojske koja je počinila pokolje. Potonje bi se jedino moglo objasniti pretpostavkom da su se navedenom sintagmom bahati pobjednici grozili nemoćnom stanovništvu koje im je ostavljeno na milost i nemilost, no sve navedeno bi ostao »mišung« slabo dokazivih tvrdnji i spekulacija, da se u bosanskohercegovačkom večernjaku nije pojavio iskaz dalmatinskog partizana.
T. B. iz Omiša kako ga identificira intervju u Večernjaku, u svom svjedočenju spominje zločine koje je u okviru Mostarske operacije vidio (»prid mojin su očima ubili pratra što sam teško podnio«) na njezinu suprotnom, zapadnom krilu, a razlog takvim postupcima nalazi u naredbi koju mu je izdao njegov nadređeni a koja je glasila: »Momci, ruke su vam odrišene, radite šta oćete!«. Ovo svjedočanstvo, zajedno s već otprije poznatim dokazima, snažno govori u prilog tezi da zločini koji su se dogodili na različitim dijelovima mostarskog fronta nisu tek sporadična zlodjela slabo kontrolirane vojske. Nakon navedenog iskaza postalo je jasno nekoliko stvari.
Tragom zločina
Prvo, teško dokazivi iskazi bošnjačkih svjedoka pokolja, o »odriješenim rukama« koje su navodno dobili pripadnici Titove vojske, neočekivano su dobili neoborivu potvrdu istinitosti, u vidu iskaza jednog od sudionika događaja koji je bio na strani počinitelja zlodjela. Drugo, s obzirom da je identična sintagma o »odriješenim rukama« bila prisutna u dvjema različitim partizanskim divizijama koje su u okviru iste vojne operacije simultano djelovale na sučeljenim neretvanskim obalama (na istočnoj strani 29. hercegovačka, a na zapadnoj 26. dalmatinska), jasno je da to nikako nije moglo biti slučajno, nego je posljedica naredbe koja je u navedene postrojbe spuštena s više razine.
Prva viša razina je zapovjedništvo 8. dalmatinskog udarnog korpusa koje je vodilo čitavu operaciju, a njemu je za ovu akciju na raspolaganje stavljena 29. hercegovačka divizija koja inače nije bila u njegovu redovitom sastavu. No, teško da već tu treba tražiti ishodište planiranih zločina.
Naime, još u sklopu priprema za Mostarsku operaciju, čelni čovjek OZNE Ranković je na teren u Hercegovinu poslao Uglješu Danilovića, koji je za tu prigodu doveden s više razine vlasti (čelnog mjesta Ozne za BiH i iz Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH)! Kako je pak Ranković u to vrijeme bio najbliži Titov pouzdanik, postaje jasno da je tolika briga jugoslavenskog komunističkog vrha da na terenu u Hercegovini ima probrane oznaše, bila vođena posebnim razlozima.
O ozbiljnosti priprema za borbe oko Mostara te naročito za obračune koji su nakon toga imali uslijediti, svjedoči i činjenica da je 1. prosinca 1944., u predvečerje predstojećih vojnih sučeljavanja, osnovana 3. brigada Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), koja je potom postala oružana snaga izravno podređena Oblasnom uredu OZNE za Hercegovinu. Na taj je način ustrojena zaokružena struktura političke policije koja je imala odsudnu ulogu u organizaciji i provedbi zločina, u sklopu čega su i nižim partizanskim postrojbama dane »odriješene ruke«.
Od Mostara do Bleiburga
No to nije bio kraj. Mostarska je operacija bila tek jedan od poligona (prije toga pokolji su zabilježeni u Dubrovniku) na kojem se uhodavao sustav zločina koji je svoj vrhunac imao na Bleiburgu. Svjedoče o tomu i riječi omiškog partizana koji je priznao da su osim pri ulasku u Široki, i »pri ulasku u Gospić dobili potpuno istu zapovid, i tu smo dobili odrišene ruke da činimo što nas volja i koliko nas volja…«.
Isti svjedok dalje nastavlja: »’Ko je imalo bija sklon ljuckom, ma najprija, ‘ko je imalo bija čovik, pa unda još imalo sklon civilizaciji i katoličanstvu, mora se prominut kad tako nešto vidi i doživi… Zapravo, manje sam vidija, kad sam vidija kako ubijaju onog pratra, nego kad sam gleda ono u Gospiću. To u Gospiću, to je bilo priviše, to je bilo Bože sačuvaj. A naši su se, ka, samo osvećivali. Ima u Gospiću rijeka Lika. Postrojili smo uz tu rijeku Liku silu jednu zarobljenika. Ama, malo je reć stotinu ljudi, prija će bit dvista, nego stotinu. Ta nije i’ ni’ko brojija… I odjednom poče kosit, naši kose, a ovi samo padaju, upadaju u onu rijeku. Bože Svemogući, tog zločina, te straote. I jedan se zarobljenik ote iz onog stroja i nadadne bižat priko rijeke. Tuku za njin, tuku li tuku, ali zaludu. Ode rođo! Priša je rjeku, nije ga bilo pogodilo, ili ga nije vrlo pogodilo. Ali ga je posle tamo stiga tenk i prigazio ga… U Širokom sam osta šokiran kad sam gleda ubijanje pratra, ali poslin ovoga što sam gleda u Gospiću, ja više nikako nisam bija oni isti čovik.«
Omiški partizan je, unatoč izdašnim materijalnim ponudama (stan, posao, itd.) nakon razvojačenja s gađenjem prekinuo svaku vezu sa sustavom koji je ga je natjerao da bude makar i svjedokom pokolja. O svom »slavnom vojevanju« s gnušanjem je rekao: »Jadni smo ti mi pobjednici bili! Kad sam vidija što smo radili od ljudi, svit mi se priokrenuo«.
Većina njegovih suboraca je ne samo prihvatila sve beneficije jugokomunističkog režima, nego i dan danas zdušno brane zločinački sustav u službi kojega su bili. T. B. je unatoč prisilnom sudjelovanju u zločinima pokazao da je čovjek. Nasuprot tomu, njegovi bivši »drugovi po oružju« su ogromnom većinom ostali samo ograničeni nedemokratski antifašisti, vječno zaglavljeni u istim rovovima mržnje kao i 1945. Oni bi opet »odriješene ruke« da svoju političku samovolju uspostave kao zakon.