Čitajući povijesni okvir i memoare iz 1941. – 1945., pa i kasnije godine, čovjek se s pravom zapita: »Zašto čovjek protiv Boga svoga Stvoritelja? Zašto želi ubiti Nadu u onima koji je s radošću prihvaćaju? Kakvo je to zlo!« I još mnogo pitanja se postavlja okrenuvši se na taj mali dio povijesti, ali itekako značajne povijesti.
Dolazi ta kobna 1941. Strah i jeza obuhvaćaju narod koji predosjeća veliko zlo. Što? Kako? Kuda?, mnogi se pitaju. Zemljom Hercegovom proširila se skupina vukova koji režeći gladni nasilja i zla žele ubiti, ne samo tijelo nego i Boga u narodu. Dolaze pjevajući: »Naša kapa sa tri roga, borimo se protiv Boga.« Ali, tu su uvijek bili s narodom fratri koji su znali da su to zlobni komunistički ideali koji zacijelo ne trebaju ulijevati strah, jer Bog uvijek pobjeđuje. Ljubav je vječna. Vjerni Božji poslanici trudili su se svakodnevno tu Radosnu Vijest učvrstiti u narodu koji vapi za Bogom. Narod je uz sve boli, jade i strahove sa svojim »pratrima« učvršćivao vjeru i kročio dalje. Došao je i 6. travnja 1941. kada je otpočeo rat Njemačke i Jugoslavije. Odjeknuo je veliki krik straha, bijede, jada… Svugdje puca, granate padaju, velika tama… Uzaludno je opisivati te dane, jer svaka riječ je mali dio neopisivog vremena. Fra Janko Bubalo, koji je proživljavao sve te apokaliptične dane, kaže: »Nitko danas, pa ni mi koji smo to proživljavali, ne možemo shvatiti tugu i čamotinju koja je tada ovim okrajkom zemlje vladala! A sve su to prožimali glad, bolest i sablasni strah, kojih su prepuni bili i zemlja i nadzemlje u kojem se živjelo…« Ali, živjelo se nekako!
Komunistički režim vršio je svakim danom sve veći pritisak na Crkvu i fratre. Pokušali su zadojiti mladež svojim bezbožnim idealima, ali pastiri su svesrdno širili Božju Riječ kao Spasiteljicu ljudskoga roda. S kućnih ognjišta komunisti odvlače muškarce u rat, a majke s djecom u naručju plaču. Mnoge od njih njihove žene i djeca nisu ponovno vidjeli. U takvim, naočigled neizlaznim, situacijama fratri su širili riječi utjehe i nade. Bili su na pomoć bijednom i izranjenom puku. Ubrzo se pojavio tifus i druge bolesti, ali ni u takvim okolnostima vjernici nisu ostali neopremljeni sv. sakramentima. Dobri pastir je išao u rizik života. Sve je to dražilo bezbožne vukove koji su se pitali odakle im snage i hrabrosti. Egzistencija vjere, naroda i njihovih fratara počivala je na Bogu, samo tako je i ostala. Fratri su znali da treba graditi na Isusu Kristu, stoga su i spremali vjernike na to. Znali su da će samo tako sačuvati vjeru. I kada bi se umorili od života, koji je tražio mnogo, znali su da treba nastaviti zbog onih koji su ih tako žarko i sa srcem čekali. Počelo je »čišćenje« fratara. U tim trenutcima oni su mogli odložiti habit i pretopiti se u masu pa (možda!) i preživjeti, ali nisu! Istina, mogli su se oni prepoznati i bez habita, jer su nosili sa sobom Boga i širili su dobro. Ali ipak željeli su u potpunosti biti ono na što su pozvani.
Započeo je kobni mjesec veljača 1945. Zlobni bezbožnici organizirano su početkom toga mjeseca pohvatali fratre koji su stajali »kao ovce pred mesarom!« I gotovo! Da bi potpuno potvrdili svoje predanje Bogu i vjernom puku, umiru mučeničkom smrću! Neke je odnijela neretvljanska voda, a neke je crna zemlja pokrila. Ali, to nije njihov kraj, jer vapili su za Vječnošću i dočekali ju! Njihove su kosti razasute od Čapljine, Mostara, Širokog Brijega… do Bleiburga.
Ne smije se dopustiti da ovi mučenički događaji utonu u zaborav. Gubeći svoju povijest ostajemo bez smjera. Njihov smjer zacijelo je bio Vječno Božje Kraljevstvo. Ove nevine žrtve govore nam da je predanje Bogu put Spasenja. Nisu oni osvetoljubivci, jer da jesu ne bi se predali Bogu. Oni su krvlju obranili vjeru i slobodu u našoj hrvatskoj domovini. Da, slobodu! Njihovom postojanošću slobodno slavimo Božić, Uskrs, svaku nedjelju… Ali, ne zaboravimo se sjetiti, mi djeca sadašnjice, svojih vjernih fratara, čiji su ideali opravdani na Nebu i na zemlji. Zaista, krv mučenika sjeme je vjere i novih duhovnih zvanja!
Pokušavajući pronaći odgovor na zlo koje se sručilo na vjeru, fratre, i narod, najbolji je odgovor Ljubav koju su ponudili naši pratri. Zato, sine ne zaboravi, to su tvoji pratri!
Robert Radić, III. r.
Franjevačka klasična gimnazija, Visoko