Mučenici koji su dali svoj život za vjeru i za sve nas važan su dio naše prošlosti. Njihova smrt pod strašnim okolnostima tema je nazočna još i danas, godinama poslije strašna zločina. Ono što je najvažnije vjera je kojom su toliko ljubili Boga i bili mu predani da su položili svoj život za Njega. Tako su dokazali da su uistinu živjeli s Kristom i suprotno od današnjih ljudi nisu Ga htjeli zanijekati.
U Drugom svjetskom ratu ubijeno je čak 66 hercegovačkih franjevaca, a to je samo dio ratnoga stradanja klera u BiH. Najstrašnije od svega jest način na koji su ubijani: neki su spaljeni, a neki pod okovima bačeni u rijeku Neretvu. To nije smrt dostojna čovjeka, pogotovo ne Isusovih službenika, ratnih anđela.
Često se postavlja pitanje kako su umrli franjevci. No, uistinu se trebamo pitati zašto su umrli. To je pitanje srž svega. Uzrok njihove smrti je nesebična ljubav prema Bogu, odanost i vjernost kakvu danas, na žalost, rijetko susrećemo. Crkva je uvijek na poseban način voljela mučenike. Razlog je u tome što su oni toliko živjeli za Krista i u Kristu da su bili spremni na kocku staviti sve, pa i vlastiti život. Prihvatili su raznorazne životne nedaće, živjeli za vjeru, ali i krvavim pečatom Crkve umrli za ono za što su živjeli. Trudili su se da ljubav koju su primili od Boga bude darovana drugima, da se širi i umnožava…
Najveću hvalu i slavu zaslužuju svojim nesebičnim pomaganjem tada neobrazovanu hercegovačkom puku. Promicali su ne samo vjeru nego i kulturu te pismenost na ovim prostorima. Zahvaljujući njima nismo ostali ljudi bez jezika, bez kulture, bez povijesti. Na žalost, nismo se još udostojali vratiti im za sve dobro koje su učinili, jer danas čovjek kršćanin ne živi s Bogom ni u pola onoliko koliko bi trebao.
Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!/ Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu/ sve žrtve vam i mučeništva budu? (Tin Ujević, Hrvatskim mučenicima)
Moje je srce duboko potreseno našom poviješću i smrću franjevaca, ali ono što najviše želim naglasiti jest da je potrebno ujediniti se ponovno, potrebno je živjeti u Božjoj ljubavi jer jedino je to pravi put. Žrtve koje su na svojim plećima nosile tada težak teret Crkve i bili stupovi našega zajedništva ne smiju ostati samo prošlost, nego se njihovim primjerom moramo voditi u sadašnjosti, trebaju nam biti zvijezda vodilja u svim teškim životnim trenutcima.
Za najvrjednije stvari podnosi se najveća žrtva. Život na zemlji svakako je prolazan. Stvaran život očekuje nas tek u Božjem kraljevstvu. Ovi junaci, hercegovački franjevci, a i svi mučenici Domovinskoga rata, zacijelo su zavrijedili svoje mjesto uz Gospodina, svoje kraljevstvo u nebeskim odajama i život u ljubavi, sreći i blagostanju. Na boljem su mjestu, mjestu bez rata, slabosti duha, gladi i raznoraznih poroka. Na mjestu vječnoga sunca. Njihova je žrtva neizmjerna, ali vjerujem da je njihova nagrada još veća. Neka im je pokoj vječni!
Širokobriješki mučenici: Mate fra Marko Barbarić, Petar fra Stanko Kraljević, Ivan fra Ivo Slišković, Nikola fra Krsto Kraljević, dr. Nikola fra Arkanđeo Nuić, dr. Bože fra Dobroslav Šimović, Mirko fra Tadija Kožul, Ljubo fra Borislav Pandžić, Jerko fra Žarko Leventić, Bože fra Viktor Kosir, Ante fra Stjepan Majić, Ivan fra Ludovik Radoš, Jozo fra Andrija Jelčić, Ante fra Bonifacije Majić, Ivan fra Radoslav Vukšić, Jakov fra Fabijan Paponja, Mijo fra Leonard Rupčić, Ivan fra Miljenko Ivanković, Jerko fra Melhior Prlić, Jozo fra Fabijan Kordić, Marijan fra Mariofil Sivrić.
Mostarski mučenici: dr. Grgo fra Leo Petrović, Jozo fra Grgo Vasilj, Ivan fra Jozo Bencun, Franjo fra Bernardin Smoljan, Franjo fra Kažimir Bebek, Ivan fra Rafo Prusina, Josip fra Nenad Pehar.
Anamarija Ćorić, III. r.
Srednja škola dr. fra Slavka Barbarića, Čitluk