Međugorje, 12. veljače 2024. (ktabkbih.net) – Na spomendan blaženog kardinala Alojzija Stepinca, 10. veljače, u Međugorju je obilježeno sjećanje na pobijene fratre i vjerni Božji puk iz župe Međugorje koji su stradali u Prvom i Drugom svj. ratu te u Domovinskom ratu, izvijestila je mrežna stranica Radiopostaje »Mir« Međugorje. Franjevci iz međugorske župe koji su ubijeni za vrijeme Drugoga svj. rata bili su: fra Jozo Bencun, fra Marko Dragićević, fra Mariofil Sivrić, fra Grgo Vasilj, fra Jenko Vasilj i fra Križan Galić. U Prvom svj. ratu iz međugorske župe poginula je ili nestala 61 osoba, u Drugom svj. ratu (najviše u svibnju 1945.) 386 osoba, te u Domovinskom ratu 10 osoba.
Program je započeo molitvom u 16.45 kod spomenika ubijenim franjevcima koji se nalazi pokraj temelja stare crkve. Molitvu je sa župljanima, fratrima i časnim sestrama predmolio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić. »Braćo i sestre, okupili smo se ovdje kako bismo se pomolili za sve naše pokojne koji su svoje živote izgubili u Prvom i Drugom svj. ratu te u Domovinskom ratu. Danas na spomendan blaženog Alojzija Stepinca mučenika, njegovu spomenu pridružujemo i sve njih koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri i pripadnosti hrvatskom narodu. U duhu evanđelja molimo za sve progonitelje, molimo za mir u svijetu i tješimo se uzajamno riječima Svetoga pisma«, kazao je fra Zvonimir Pavičić.
Nakon molitve program je nastavljen molitvom krunice u župnoj crkvi sv. Jakova u Međugorju u 17.00, a nakon toga u 18.00 uslijedilo je i sv. misno slavlje kojega je predslavio fra Robert Jolić, župni vikar u Župi sv. Petra i Pavla u Mostaru. S njim su sumisili međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, međugorski župni vikar fra Marin Mikulić i drugi svećenici.
U prigodnoj propovijedi fra Robert Jolić je na početku kazao kako danas slavimo spomendan kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa, te da on svakako spada u niz najslavnijih hrvatskih muževa, kao i branitelja prava Katoličke Crkve. »Zatvorili su ga bezbožni komunisti na temelju lažnih optužaba i svjedočanstava. Ali nije pokleknuo, nije se predao, nije popustio ni za dlaku. On je doista živio prema Kristovoj riječi da za Boga i evanđelje treba žrtvovati sve – pa i sami život ako je potrebno. Svjedoci smo da i danas potomci i istomišljenici Stepinčevih progonitelja na njega iznose iste besmislene optužbe, jer su mentalni sljednici najodvratnije ideologije u povijesti – komunizma. Iste ogavne laži do danas nastavljaju širiti i o pobijenim hercegovačkim franjevcima i o drugim žrtvama komunizma, pokazujući na taj način da bi oni i danas činili isto što i njihovi ideološki predčasnici: ubijali nevine, mučili, progonili i zatvarali, sve to u nakani ostvarenja sumanute ideje o komunističkom raju na zemlji. Nadbiskup Stepinac štitio je živote nevinih, prava koja svakome čovjeku pripadaju po božanskom zakonu. Tako je u više navrata javno kritizirao odvratne njemačke rasne zakone, koje su nažalost prihvatile i vlasti Nezavisne Države Hrvatske«, kazao je fra Robert Jolić te dodao kako je Stepinac bio odlučan i prema komunizmu. »On se nije ustručavao javno usprotiviti partizanskim ubijanjima stotina svećenika, časnih sestara, kao i hrvatskih vojnika i civila na bezbrojnim “križnim putevima” po svršetku rata, u proljeće i ljeto 1945. U Pastirskom pismu hrvatskih biskupa od 20. rujna 1945. on je, skupa s ostalim biskupima, osudio sve progone i tražio slobodu za Crkvu, kao i za sve ljude u novoj komunističkoj državi. Zbog toga nove vlasti uskoro počinju progoniti i suditi samoga nadbiskupa. Na kraju je osuđen na 16 godina tamnice, ali njega jednostavno ništa nije moglo uplašiti. Rekao je: “Spreman sam podnijeti i mučenja, pa i samu smrt, ali Krista i svetu Crkvu zanijekati ne mogu i nikada ne ću”! Pred komunističkim nepravednim sudom Stepinac je čitavome svijetu pokazao što znači biti čovjek, kako i u najtežim trenutcima čovjek može ostati čovjek – nepokolebljiv, neustrašiv, spreman za vječne ideale poći čak i u smrt«, kazao je fra Robert i naglasio kako je hrvatski narod uistinu nakon 45 godina vladavine odvratnoga komunizma dobio svoju slobodu, a Stepinac je rehabilitiran najprije odlukom Hrvatskoga sabora, a kasnije i pravosudnih tijela Republike Hrvatske. U drugom dijelu svoje propovijedi fra Robert Jolić je govorio i o brojnim pobijenim fratrima i pobijenom vjernom Božjem puku kojega se danas sjećamo, naglasivši kako su partizanski zločinci tijekom rata i poraća ubili preko 800 katoličkih svećenika, časnih sestara, bogoslova, braće laika i sjemeništaraca, među kojima i 66 hercegovačkih franjevaca. Među njima su i desetorica povezana sa župom Međugorje: petorica od njih bila su rodom iz župe, petorica su dušobrižnički djelovala u Međugorju. »Danas se ujedno spominjemo i brojnih župljana ove župe ubijenih u Drugome svj. ratu i poraću. Šteta je što je nemoguće ovdje pročitati i sva njihova imena. Stoga navodim barem broj žrtava, po selima: iz Bijakovića 87, iz Crnopoda 4, iz Međugorja 158, iz Miletine 51, iz Šurmanaca 55 te iz Vionice 31; ukupno 386, i to uglavnom mladića i mladih muževa. Važno je navesti da su partizani daleko najveći broj njih pobili po svršetku rata i po predaji hrvatske vojske, na strašnim “križnim putevima” počev od svibnja 1945. – čak 236, a 31 osobu su ubili u tamnicama nakon rata; dakle 267 osoba nakon rata, što iznosi više od 60%! Mi danas, moleći za svoju pobijenu braću, ne prizivamo osvetu, jer osveta uvijek iznova rađa nova zla i nove nepravde. Ali isto tako s čuđenjem, dapače zaprepaštenjem, konstatiramo da nitko od onih koji su tako okrutno činili zločine, bilo nad svećenicima, bilo nad katoličkim hrvatskim pukom u ratu i poraću, nikada nije odgovarao za te zločine! Još je strašnije da neki do danas, pa čak i s najviših državničkih položaja, ustrajno žele opravdati takve prestrašne zločine nad vlastitim narodom i umanjiti kako značaj zločina, tako broj žrtava i na taj se način neukusno i vulgarno izruguju kako sa žrtvama tako s desetinama tisuća njihove rodbine i potomaka«, kazao je fra Robert Jolić te svoju propovijed završio riječima: »Mi vjernici imamo obvezu moliti se i sjećati svih žrtava rata i mržnje. Mi dakako nipošto ne vjerujemo da su naša pobijena braća nestala zauvijek, da su prešla u ništavilo, nego naprotiv da je Bog njihovu vjernost nagradio najvećom mogućom nagradom: vječnim životom. Naša je zadaća danas, u svojim mogućnostima i svim svojim silama, svojim poštenim radom i odgovornim ponašanjem, raditi kako na prosperitetu svoga naroda, tako i svoje Katoličke Crkve. Neka nam u tome pomogne moćni zagovor Blažene djevice Marije – Kraljice mira. Neka nam u tome pomogne zagovor blaženog nadbiskupa Stepinca, čiji spomendan danas slavimo. Neka nam u tome pomogne žrtva naše pobijene braće fratara i svih onih koji su svojim životom platili vjernost svojoj Crkvi i svome narodu.«