Bila je večer, 30. listopada 1944., negdje oko 21.00. Fra Križan Galić je u župnom uredu u Međugorju molio časoslov. Kroz otvoreni prozor doletjela mu je bomba. Teško je ranjen. Izdahnuo je sutradan ujutro, 31. listopada.
Ovako je započelo jugokomunističko »oslobođenje Hercegovine«. Dotle su već napravili nebrojene zločine u južnoj Hrvatskoj, posebno onaj na dubrovačkom otočiću Daksi gdje su 25. i 26. listopada 1944. ubili 53 nedužnih ljudi, među njima i isusovca Petra Pericu, autora one glasovite marijanske pjesme Zdravo Djevo Kraljice Hrvata. A za vrijeme toga »oslobađanja« Hercegovine ubili su sveukupno 50 hercegovačkih franjevaca, te još drugih svećenika, redovnica i vjernih članova puka Božjega. Nije im sve to bilo teško, proglasili su da Boga nema i sebe stavili na njegovo mjesto.
Nisu stali na fra Križanu Galiću, iako su se ispričavali da to nisu namjeravali. Očito su mislili što lakše pregaziti Hercegovinu pa onda učiniti kao i u južnoj Hrvatskoj. Dokazuju to i riječi zločinca Josipa Broza Tita koji je priznao da je osobno zapovjedio ubojstvo franjevaca na Širokom Brijegu. Pronašao ih je redatelj Jakov Sedlar u posebnom arhivu u Izraelu, a njegov sin Dominik objavio u onom glasovitom filmu Razgovor.
Tako su u Mostaru ubili fra Bernardina Smoljana 14. veljače 1945. Bio je župnikom u Međugorju 1931. – 1936. Uz ostale njegove odlike pamtimo da je zajedno sa župljanima izgradio onaj zavjetni križ na brdu Šipovcu koji nakon toga dobiva ime Križevac. Danas je to jedna od nezaobilaznih postaja mnogobrojnih hodočasnika. Penju se, počesto bosi, ljutim hercegovačkim kamenjarom, obavljaju pobožnost Puta križa i mijenjaju svoj život. Dobro tako širi svoj utjecaj kroz svijet.
U Mostaru, na isti način, ubojstvom i bacanjem u Neretvu, zajedno s fra Bernardinom svoj je život završio i fra Grgo Vasilj, rodom iz Međugorja. Obnašao je dužnost gvardijana i župnika u Mostaru. Osim toga neumorno se brinuo i za prognanike iz istočne Hercegovine, redovito ih je bilo oko 300 smještenih u samostanu i crkvi. Bježali su pred četnicima i partizanima. On ih je hranio duševno i tjelesno.
Među mostarske žrtve spada i fra Jozo Bencun, rođen u Međugorju. Bio je u mirovini na Širokom Brijegu, sklonio se u franjevački samostan u Mostaru te optužen kao izbjeglica pred jugokomunistima i ubijen. Franjevački i svećenički život proveo je kao ž. vikar i župnik. Odgajao je brojne naraštaje vjernika da budu zaista vjernici i zaista domoljubi.
Fra Marko Dragićević također je rođen u Međugorju. Bio je profesor u glasovitoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Učenici ga pamte kao sposobna i pravedna profesora. Odgajao ih je ne samo za školu nego i za život. Bio se sklonio u Izbično, ali su ga jugokomunisti 11. veljače 1945. odatle odveli od oltara, prekinuli su sv. misu, i ubili ga na nepoznatom mjestu zajedno s dvojicom subraće.
Odgojitelj mladih i vikar samostana na Širokom Brijegu, fra Mariofil Sivrić, još jedan iz Međugorja, ubijen je negdje na Širokom Brijegu nakon 8. veljače 1945. Tada je njih 9 izišlo iz franjevačke mlinice i hidrocentrale na rijeci Lištici kamo su se bili sklonili od bombardiranja. Jugokomunisti su se iznenadili da ih još ima živih, jer su prethodnog dana u ratnom skloništu u samostanskom vrtu na Širokom Brijegu ubili metkom u zatiljak i zatim zapalili 12 franjevaca koje su pronašli. Najstariji fra Marko Barbarić imao je 80 godina, a najmlađi fra Ludovik Radoš 20. U samostan su prodrli oko 10.00, a ubijanje su započeli na hladnoj krvi oko 16.00. Nisu birali, važno im je samo bilo nosiš li habit ili ne. Fra Mariofila su ostavili nekoliko dana da im pokaže rukovanje mlinicom i hidrocentralom te ga nakon toga ubili negdje na području Širokog Brijega.
Na Križnom je putu, pak, ubijen fra Jenko Vasilj, također i on iz Međugorja. Za svećenika je zaređen 1937. i kroz čitavo vrijeme djelovao je kao kateheta u Konjicu. Uz taj odgoj bavio se i hrvatskom literaturom. Objavio je više novela koje odišu narodnim folklorom punog seoskih običaja. Volio je svoje đake, volio je svoju domovinu. Jugokomunisti su ga ubili najvjerojatnije kod Klanjca u Hrvatskoj, odnosno tu je viđen zadnji put.
Sve ove nabrojene franjevce dobro je poznavao fra Častimir Majić. O svima njima objavio je kratki životopis. Kasnije je Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« sve ih objavila pod naslovom »U nebo zagledani«. Budući da sam kao vicepostulator stvarao taj naslov primjenjujem ga i za njih sedmoricu kojima smo nedavno blagoslovili spomenik na prostoru stare župne crkve u Međugorju. Uistinu su bili u nebo zagledani, časno vodili svoj ovozemaljski život i časno ga završili. Službenoj Crkvi ostavljamo da ih onda jednoga dana proglasi mučenicima, odnosno blaženima i svetima, već prema tome kakvi se dokumenti i svjedočenja uspiju skupiti. Ali neka barem jedan od tih 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca u Drugom svj. ratu i poraću bude proglašen blaženim i svetim, a bit će ih i više, on će time osvijetliti žrtvu svih njih. Zbog toga bi bilo dobro da svatko onaj tko je na njihov zagovor doživio kakvu milost ili možda čudo te može svjedočiti o njihovu mučeništvu ili ima kakve takve dokumente da to što prije priopći Vicepostulaturi.
Imajući sve ovo na pameti i imajući na pameti ukazanja Kraljice Mira u župi Međugorje, hrvatskom vjerničkom i domoljubnom sviješću prevladavaju tri brda. To je najprije brdo Široki Brig gdje su se u glasovitoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji odgajali svi ovi franjevci zajedno s mnogobrojnim đacima iz hrvatskoga puka koji su kasnije zauzeli mnoga važna mjesta u društvu. Tu je zatim brdo Križevac na koji su se peli i Bogu zavjetovali ne samo oni iz župe Međugorje, nego i mnogi iz okolice, a sada to čine mnogobrojni iz čitava svijeta. I na kraju tu je Podbrdo ili Brdo ukazanja gdje se Kraljica Mira 24. lipnja 1981. ukazala mjesnoj djeci, a ona s njom počela razgovarati sutradan. Otada ga pohađaju ljudi svih zanimanja i položaja iz čitavoga svijeta.
Ova tri brda u svijesti su i hodočasnika iz čitavoga svijeta, jer i oni su u nebo zagledani. Privlači ih njihovo značenje i snaga što nose svojim kućama te žive od toga. Znaju da je to pravi i jedini život.
Zajedno s njima sretnici smo koji živimo u povlašteno vrijeme. Neka nam Bog dovoljno otvori oči da ne promašimo stazu kojom nam je ići.
fra Miljenko Stojić
Glasnik mira, XVII., 8, Međugorje, kolovoz 2022., str. 58. – 61.