Široki Brijeg, 30. prosinca 2020. (Lucijana Kožul) – U »Obnovi«, časopisu za kulturu, društvo i politiku objavljen je razgovor s dr. sc. Vladimirom Šumanovićem. U njemu se govori o komunizmu, sadašnjim temeljima države Hrvatske te o izjavi Ive Josipovića da su franjevci u Drugom svjetskom ratu bili »legitiman vojni cilj«.
Šumanovića inače pamtimo i po dva važna članka glede pobijenih hercegovačkih franjevaca. To su: »Pitanje autentičnosti izvješća 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskom korpusu od 16. veljače 1945. o zauzimanju Širokoga Brijega« i »Pitanje autentičnosti izvješća 8. dalmatinskog korpusa Generalštabu Jugoslavenske armije od 25. veljače 1945. o Mostarskoj operaciji«.
U razgovoru mu je postavljeno i sljedeće pitanje. »Gostovali ste 3. svibnja 2019. u emisiji “Bujica” na temu ubojstva franjevaca u Širokom Brijegu te ste postavili tezu da je to bio Bleiburg prije Bleiburga, a u povodu teze bivšega predsjednika Ive Josipovića o franjevcima kao “legitimnom vojnom cilju” koju je preuzeo od Tita. Je li pozadina izjave u današnjem kontekstu gospodina Josipovića zapravo zaštita zločina koje su počinili hrvatski partizani i koji je razlog tome da istaknuti pripadnici akademske zajednice, poput profesora Anić,a u svojem znanstvenom radu plasiraju teze iz službene povijesti druge Jugoslavije?« Šumanović je ovako odgovorio. »U odgovoru na ovo pitanje počeo bih od kraja. Po mojem sudu, pogrješno je hrvatsku akademsku zajednicu promatrati odvojeno od jugoslavenske historiografije, a jugoslavensku historiografiju, odnosno njezine istaknute pripadnike, poput Nikole Anića, od totalitarnih značajki “druge Jugoslavije”, budući da su to u svojoj osnovi međusobno povezani fenomeni. Naime, Nikola Anić kojega Vi spominjete, a na kojega se u svojim osvrtima na temu stradanja širokobrijeških franjevaca pozivao i bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, nedvojbeno ujedinjuje sve tri prije spomenute dimenzije. On je kao istaknuti pripadnik partizanskoga pokreta bio sudionik bitke za Široki Brijeg, tijekom koje se dogodio spomenuti ratni zločin kojega bivši predsjednik pokušava opravdati vrlo “tankim” argumentima. Također, Anić je bio jedan od vodećih jugoslavenskih povjesničara, što samo po sebi govori o jugoslavenskoj historiografiji. Pri razmatranju načina na koji je funkcionirala historiografija socijalističke Jugoslavije, nužno je razumjeti da su predmet zanimanja njezinih najistaknutijih pojedinaca bili upravo događaji iz bliske prošlosti čiji su upravo oni bili glavni akteri. Usporedbe radi, to bi bilo otprilike kao da studenti sami sebe ocjenjuju ili da timovi političara koji su se kandidirali za istaknute državne pozicije sami, bez nadzora ostalih državnih tijela, prebrojavaju glasove. Problem današnjega društva u suvremenoj Hrvatskoj, a time i današnje historiografije, jest upravo činjenica da je navedena karakteristika bivše države ujedno i značajka današnje. Ključni razlog toga leži u tome što nije došlo do “diskontinuiteta elita”, nego je intelektualna elita bivše države postala intelektualna elita današnje Hrvatske, ali i ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije. Zato se Nikolu Anića i njegov historiografski opus u samostalnoj Hrvatskoj treba promatrati kao dio procesa konsolidacije bivših komunističkih elita u suvremenom demokratskom društvu koji je prisutan u svim državama bivše Jugoslavije.«
Na temu lustracije u hrvatskom društvu, rekao je slijedeće: »Ne samo da lustracija ima smisla, nego je to i naša obveza prema prošlim naraštajima, a još više budućim. Ako se, s obzirom na protok vremena od uspostave demokratskoga poretka u Hrvatskoj, i može razumno ocijeniti da uklanjanje zatečenih kadrova iz komunističkoga sustava (kao standardna mjera lustracije tranzicijskih postkomunističkih sustava) nije doslovno provedivo i da je cijela stvar u pogledu personalnog “čišćenja” zakašnjela, nije kasno za raščišćavanje s “vrijednostima” i simbolima komunističkoga sustava, jednostavno sa suočavanjem s prošlošću totalitarnoga sustava i njegovim zločinima.«
Cjelokupan razgovor u pdf obliku pročitajte ovdje.