Sarajevo, 28. sudenoga 2013. (KTA) – U organizaciji Vrhbosanske nadbiskupije i Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, 27. studenoga u dvorani Pavla VI. u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu upriličeno je predstavljanje Zbornika radova: »Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine.«
Riječi pozdrava uputio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, izrazivši radost što će spomenuti zbornik biti predstavljen i u Sarajevu i što će mnogi, koji se zanimaju za tu tematiku, imati mogućnost upoznati mnoge stvari koje polako odlaze u zaborav. Istaknuo je da se ne smiju zaboraviti žrtve svojih predšasnika koji su ih svojim životom zadužili uloživši »na ovoj grudi i za ovu grudu i za svoj narod« vlastite živote. Kazao je da to ima posebnu cijenu jer ti ljudi, manje-više, nisu izgubili živote osvajajući tuđe nego na svojoj grudi, dok je nemali broj onih koji su stradali samo zato što su bili drukčiji. Istaknuo je kako ovaj Zbornik daje mogućnost da se malo dublje posegne u ona događanja kojih današnji naraštaji nisu bili svjedoci i koja poznaju samo iz prepričavanja. Odao je priznanje svima koji su se trudili oko izdavanja spomenutog zbornika kao i onima koji će taj zbornik predstaviti u Sarajevu.
Na početku svog izlaganja fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, istaknuo je da ova knjiga kao i ona »Hrvatski martirologij XX. stoljeća« don Ante Bakovića, također niknula iz »vjere puka Božjega« u povijest »kakvom je pamti narod« te ja najavio da je u pripremi i treća knjiga koja će pobliže iznositi narav mučeništva. Kazavši kako se Zbornik dotiče zločinačke komunističke ideologije, hrvatskih žrtava i mučenika iz tog razdoblja, podsjetio je da je Zbornik nastao na temelju radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog na tu temu u Zagrebu u travnju 2012. Govoreći o prvom dijelu Zbornika naslovljenom »Stradanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini«, kazao je da su ta izlaganja bila »uvodna, iako su vrlo kvalitetna«, te dodao da se nije »sve dogodilo negdje u zrakopraznom prostoru i vremenu« već »u stvarnim područjima i stvarnim ljudima«. Uvodeći u drugi dio knjige napomenuo je da taj dio sadrži izvješća o stradanja u nad/biskupijama i redovničkim zajednicama cijele Crkve u Hrvata iz kojih se može saznati ime, prezime žrtve, informacije o skupini koja je to počinila, a nekada i sam izvršitelj. Ustanovio je kako je komunistička ideologija »mučenike stvarala« iz mržnje prema vjeri, a da danas ista ideologija nastoji zatrti tragove svoga zločina. Spomenuo je i poglavlje koje obrađuje naume postojećih postulatura i vicepostulatura za proglašenje mučeništva te ustanovio kako je primjetno da napori na posvješćivanju važnosti mučeništva daju svoje plodove. Dotaknuo se i poglavlja »Dodatak« koje donosi zaključke znanstvenog skupa u Zagrebu te je izdvojio sljedeće: »1. Predlažemo da svaka biskupija na svome području odredi Dan mučenika i način proslave toga dana. 2. Pozivamo državne vlasti u HR te BiH da što prije dovrše cjelovit popis žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća tako da se onemoguće manipulacije žrtvama. 3. Pozivamo državne vlasti u HR te BiH da odlučnije djeluju u osudi zločinačke komunističke ideologije te promiču demokraciju i slobodu svake osobe.«
Mons. dr. sc. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, govoreći o potrebi popisa žrtava komunističkog režima, kazao je da je u kratko vrijeme »mira« ubijeno više ljudi nego u višegodišnjem ratu te podsjetio na riječi sisačkog biskupa mons. Vlade Košića, izgovorene u propovijedi, 15. svibnja 2010.: »Nažalost, još ima onih koji izabiru, i to bez srama, stranu ubojica«. Obrazlažući zašto je popis potreban, iznio je više razloga, među kojima: da popis nije napravljen, a da je država Republika Hrvatska odustala od njega; da se brojem žrtava manipulira; da stradali zaslužuju da im se sačuva ime i spomen; da je među njima bilo pravih mučenika i da je na to pozvao i papa Ivan Pavao II. Govoreći o onom što je do sada učinjeno oko popisa žrtava, kazao je da su za vrijeme Jugoslavije provedena tri popisa, ali da su sve komisije/povjerenstva imale za cilj utvrditi samo jednu, politički točno određenu kategoriju žrtava – žrtve fašističkoga terora. Govoreći o popisivanju žrtava komunističkog režima za vrijeme države Republike Hrvatske, biskup Bogović je podsjetio da je 11. veljače 1991. donesen »Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskoga rata« kojim je u tu svrhu osnovana i saborska komisija dok, koliko mu je poznato, na tom planu u Bosni i Hercegovini nije ništa učinjeno s državne strane. Ističući da je tada popisano 261.415 žrtava, ukazao je da je, prije dovršenog posla, rad prekinula koalicijska vlada Ivice Račana koja je donijela Zakon o nevaženju 2002. Naglasio je potom da su i predstavnici Crkve pratili i sudjelovali u događanjima oko istraživanja. Govoreći o popisivanju žrtava u Bosni i Hercegovini, podsjetio je da je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj i trebinjsko-mrkanski mons. Pavao Žanić godine 1988. uputio dopis svim župnicima da popišu žrtve Drugog svjetskog rata te da je isto 1990. od župnika zatražio i biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica. Potom je govorio o nastanku Komisije Hrvatske i Biskupske konferencije BiH za hrvatski martirologij te izvijestio da je Komisija preuzela obvezu u dogledno vrijeme popisati sve katoličke žrtve Drugog svjetskog rata i poraća uz potporu obiju Konferencija.
Član Komisije za hrvatski martirologij u ime Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Pero Brajko govorio je o martirologiju Vrhbosanske nadbiskupije napominjući da je »ideja potrebe popisa svih žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja po prvi put nastala u pisanom obliku krajem i raspadom komunističke totalitarne vladavine, jer je jugoslavenska državna zajednica najprije srljala u ekonomsku krizu, a ubrzo je stigla i politička destrukcija zemlje radi brojnih neriješenih pitanja.« Ističući kako Katolička Crkva i njezini članovi nisu zaboravljali svoje žrtve, iako nisu smjeli o tomu pisati »zbog sustava koji je veličao samo vrijednost svoje žrtve kao temelja izgradnje socijalističke Jugoslavije«, kazao je da su, tijekom 1991. i 1992., do početka izravnog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, a na traženje Vrhbosanskog ordinarijata, župnici radili na popisu žrtava u njima povjerenoj župi i rezultate poslali na Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski. Dodao je da je, prema urudžbenom zapisniku i arhivu Vrhbosanske nadbiskupije, pronašao dospjele popise žrtava iz župa: Pećine, Kopanice, Uzdola, Obra, Doljana, Vidovica, Podkraja, Solakove Kule, Gračaca, Rumboka, Prozora, Rame-Šćita, Ularica i Rastičeva. »Ovaj vrijedni posao zacijelo bi bio priveden kraju, ali su novonastale ratne okolnosti 1992. – 1995. odredile druge prioritete djelovanja u BiH«, rekao je vlč. Brajko. Pojašnjavajući novonastale okolnosti nakon nedavnoga rata i na crkvenom planu, vlč. Brajko je kazao da su i HBK i BK BiH više puta tražile načine napraviti popis žrtava tijekom XX. stoljeća na području svoje odgovornosti. Podsjetio je da su biskupi BK BiH na svom zasjedanju u ožujku 2010. u Mostaru donijeli odluku o pristupanju prikupljanja »podataka o poginulima tijekom XX. stoljeća s osobitim naglaskom na one koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri« te odredili da podatke trebaju prikupiti Ordinarijati preko župa te ih dostaviti Tajništvu BK BiH da ih objedini. Osvrćući se na prikupljanje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, rekao je da »župnici i ustanove Vrhbosanske nadbiskupije nisu pokazali svoju dovoljnu suradnju u ovom projektu BK BiH« te da su samo 22 župnika dostavila potpune ili djelomične podatke za povjerene im župe dok nijedna crkvena ustanova nije držala potrebnim i važnim poslati zatražene podatke. Naglasio je da su, ipak, mnogi župnici, uz pomoć stručnjaka ili osobno, radili na monografijama župa u kojima se uglavnom nalazi i popis žrtava XX. stoljeća. Podsjetivši da je kardinal Puljić u veljači 2012. imenovao, sada pokojnog, dr. sc. Ivu Balukčića biskupijskim povjerenikom za Hrvatski martirologij, vlč. Brajko je podsjetio da je rezultat toga bila organizacija Kolokvija o hrvatskim mučenicima Drugog svjetskog rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, koji je održan u svibnju 2012. u Odžaku, a na kojem su dekani Vrhbosanske nadbiskupije imali zadaću iznijeti izlaganje o stradanju i žrtvama na svom području. Govoreći o svome radu, kao nasljedniku dr. Balukčića na toj zadaći, vlč. Brajko je kazao da je najprije kontaktirao sve dekane Vrhbosanske nadbiskupije i zamolio ih da mu pošalju pisane materijale svoga izlaganja na Kolokviju o hrvatskim mučenicima Drugog svjetskog rata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji te da su se na tu zamolbu, od trinaestorice, odazvali sarajevski, ramski i derventski dekan. »Na sjednici Komisije za Hrvatski martirologij HBK i BK BiH u Zagrebu, 28. listopada 2013., predstavljen je svim članovima Open VPN software za uspostavljanje sigurne konekcije za bazu podataka Žrtvoslova i kratko pojašnjenje za korištenje baze podataka Žrtvoslova. U ovoj bazi podataka nalaze se materijali nekadašnje državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Saborska komisija je djelovala od početka 1992. do kraja 1999. i evidentirala je nešto više od 260.000 imena prema svim uključenim kriterijima. Komisija je nakon obrade svih dostupnih izvora evidentirala 153.700 ratnih i poratnih žrtava na području Republike Hrvatske. Također je poimenično utvrdila 99.228 žrtava s područja BiH te oko 8.487 žrtava s područja drugih država. Za područje BiH, Komisija je prikupila saznanja o postojanju oko 90 masovnih grobišta u kojima su likvidirani hrvatski vojnici i civili. Zastupnici Hrvatskog sabora su, predvođeni tadašnjom većinom iz SDP-a, izglasali ukidanje Komisije 22. svibnja 2002., i ona tako nije mogla utvrditi konačan broj ratnih i poratnih žrtava«, kazao je vlč. Brajko koji je potom spomenuo da je »nužno provjeriti svaku upisanu osobu u postojećoj bazi podataka i dopuniti novopronađene osnovne informacije prema postavljenim rubrikama, te dodati posve nove žrtve pronađene u komunističkoj te hrvatskoj i crkvenoj literaturi i izvorima o stradanjima u XX. stoljeću na području Vrhbosanske nadbiskupije«. Podsjetio je i na potrebu obrade komunističke literature s posebnim naglaskom na arhivski fond Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu.