Mostar, 14. veljače 2012. (MIRIAM) – Na današnji dan 1945. iz mostarskog su samostana, svezani žicom, odvedena sedmorica fratara na čelu s provincijalom fra Leom Petrovićem, te ubijeni i bačeni u Neretvu. Njihovi posmrtni ostatci nikada nisu pronađeni, a sa sigurnošću se ne zna niti mjesto njihove pogibije, najvjerojatnije je to Čekrk, mjesto uz Neretvu na izlazu iz grada, oko 1,5 km nizvodno od samostana. Uz provincijala fra Lea još su ubijeni fra Grgo Vasilj, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina i fra Nenad Pehar.
Sveto misno slavlje u spomen na pobijene fratre mostarskog samostana, kao i za sve nevine žrtve mostarskoga kraja od Drugog svjetskog rata i poraća do Domovinskog rata, započelo je procesijskim ophodom, a predvodio ga je provincijal fra Ivan Sesar. U koncelebraciji su bili gvardijan fra Iko Skoko, župnik fra Stipe Marković, don Ante Luburić, fra Miro Šego, fra Robert Jolić, fra Dario Dodig, fra Slaven Mijatović, te još sedmorica svećenika iz mostarskog samostana.
Pred početak misnog slavlja dvojica postulanata čitala su životopis fra Lea Petrovića iz knjige U nebo zagledani. Ona je izišla prošle godine, a napisao ju je fra Častimir Majić koji je osobno poznavao pobijene fratre. Rođen je inače 1914., a sada živi u našem samostanu u Chicagu.
Tijekom sv. mise pjevao je Župni zbor, a u liturgijskoj asistenciji sudjelovali su postulanti.
Na kraju misnog slavlja župnik fra Stipe Marković je zahvalio nazočnima na dolasku, molitvama i poštovanju prema nevino pobijenim fratrima, te je pozdravio brojne časne sestre na čelu s provincijalkom s. Frankom Bagarić i predstavnike civilne vlasti, gradonačelnika Ljubu Bešlića, predsjednika Vlade HNŽ Denisa Lasića te hrvatske predstavnike iz Gradskog vijeća Mostara.
Provincijal fra Ivan Sesar je u uvodu u sv. misu rekao sljedeće.
»Obilježavajući šezdeset-sedmu obljetnicu pogibelji sedmorice fratara čija smo imena malo prije čuli, oko stola Gospodnjeg okupila nas je ljubav a ne mržnja; ljubav prema onima koji su nas svojim životom zadužili i koji su i pod cijenu vlastitog života ostali vjerni Kristu i Njegovoj Crkvi i tako nama u baštinu predali zapaljenu baklju vjere koju smo mi dužni čuvati i predati naraštajima koji dolaze.
Nismo se ovdje sastali plakati, nego se radovati što su se naša braća ugradila u našu budućnost i budućnost našega naroda.
Sjećanje na njih i druge nevino stradale žrtve, koji su svojim životom posvjedočili ljubav prema Bogu i svom narodu, potiče i nas vršiti Gospodinovu zapovijed ljubavi.
Iskazujući našim pokojnima duboko poštovanje i zahvalnost očistimo svoje sjećanje od mržnje i želje za osvetom, kako bismo čita srca mogli u ovoj svetoj misi moliti za njih.«
U propovijedi je, pak, rekao sljedeće.
»Povijest kršćanstva snažno je obilježena mučeništvom i svjedočkim životom mnogih Kristovih sljedbenika od samih početaka pa sve do naših dana. I sam Isus Krist je to svojoj Crkvi najavio: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti.” (lv 15, 20).
Poznato nam je kako je u prva tri stoljeća progona kršćana mučeništvo bilo glavni oblik svjedočenja kršćanske vjere, a mučenici su bili kršćanski uzori. Spremnost na mučeništvo bio je uvijek izraz snage i neuništivosti Crkve. Tu istinu najjasnije izražava rečenica koja se pripisuje Tertulijanu, crkvenom piscu na pragu trećeg stoljeća: “Krv mučenika sjeme je kršćana” (Sanguis martyrum – semen christianorum).
Mučeništvo je, kaže Drugi vatikanski sabor, najveći dokaz ljubavi i uzvrat najvećoj ljubavi Isusa Krista, Sina Božjega, koji je za spasenje ljudi darovao svoj život kao žrtvu ljubavi na križu (LG 42).
I katolička crkva u Bosni i Hercegovini jačala se kroz stoljeća također mučeničkom krvlju svojih sinova i kćeri među koje se neizostavno ubrajaju franjevci koji od godine 1291. na ovim i ovakvim prostorima po načelu svoga utemeljitelja, sv. Franje Asiškog, unatoč različitim nedaćama i brojnim progonima, nastoje živjeti Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, te ne samo sebi živjeti, nego i drugima koristiti.
Mi se danas u mislima i s molitvom na usnama prisjećamo tragičnog događaja koji se zbio upravo na današnji datum 1945. kad su pripadnici jedne bezbožničke ideologije bez suda i sudišta, bez presude i osobne krivnje, u ovom samostanu vezali žicom sedmoricu naših fratara, među kojima su bili tadašnji provincijal fra Leo Petrović i gvardijan fra Grgo Vasilj, i tako ih vezane odveli prema izlazu iz grada, prema Rodoču, gdje su ih strijeljali i bacili u hladnu Neretvu, koja u svojoj utrobi i danas krije njihove posmrtne ostatke. S istim poštovanjem prisjećamo se i drugih nevinih žrtava koji su svoj ovozemaljski život okončali na isti ili sličan način. Njihova nevino prolivena krv pokazuje na jednoj strani okrutnost zla i sljepilo mržnje, a na drugoj odlučnost i superiornost duha.
Ne možemo i ne smijemo zaboraviti što se tog kobnog 14. veljače dogodilo ovdje u Mostaru, kojeg, da apsurd bude veći, ti isti proglasiše danom oslobođenja Mostara.
Borba protiv zaborava borba je za istinu i pravdu, a protiv laži i zločina. Treba nam danas upravo to: svjedoka i očevidaca, jer je svijet bez svjedoka zbunjen, bez njihova svjetla luta, bez njihova svjedočanstva trune.
Ondje gdje čovjek umire za Krista i Evanđelje sam je Krist nazočan. Put k njemu je obasjan, utrt i provjeren autentičnim svjedocima. I tko god se trudi da njihove stope na ovim prostorima izbriše, nije prijatelj ni Bogu ni svomu narodu. Tko ubija svjedoke, ubija istinu i priznaje se sam zločincem.
Smrti naših poubijanih fratara uči nas kako se za istinu ne bori, nego se istinu svjedoči, i to pod cijenu vlastitog života. Njihov nasilno ugušeni život i nama danas poručuje kako se temeljne kršćanske vrednote, od kojih je živio i živi ovaj narod ne mogu i ne smiju izdati neovisno koliku cijenu za to morali platiti.
Naša pobijena braća prave su vrijednosti promicali a ne zatirali, jer su svoj život darovali da čovjeka zašite, a ne ubiju. Boreći se za neprolazno i sami su postali neprolazni.
To je istina mučenika i mučeništva, to je istina naših pokojnih ubijenih fratara, to je istina svih nevino stradalih. Upravo je to istina Isusova kraljevanja: on ne ponižava nego podiže, on ne podjarmljuje nego oslobađa, on ne zarobljava nego čovjeka izvodi iz tamnice. Sve što Isus želi od svojih i u svojima jest da imaju onaj “mir koji on donosi”, mir “koji svijet nije sposoban dati” (usp. Iv 14,27). Mir koji dolazi iznutra, ne izvana, mir koji samo Isus daje.
Kristov uskrsni stav, “Mir vama” (Iv 20, 19.21), pokazuje da je već sada oprost i pomirenje istinski moguć, ako se čovjek prepusti Kristovu uskrsnome praštanju. U Kristovu susretu s učenicima nakon uskrsnuća nema ni trunke osvete, gospodarenja i ponižavanja zbog toga što su ga izdali i napustili. Krist ne želi oprost radi pomirenja sa sobom, nego da se pomirenje dogodi u drugoj osobi.
Danas se kao Provincija sjećamo naših poubijanih fratara, kao i drugih nevinih žrtava koji su mučki i mučenički ubijeni. Molimo i mi da se obistini i u ove naše dane ponovno ona Tertulijanova: Neka sjeme ovih nevino stradalih franjevaca urodi novim duhovnim zvanjima, procvatom franjevaštva na ovim prostorima. I neka se njihova žrtva pretoči u novi život.
Zasluge poubijanih fratara i svih drugih nepravedno osuđenih, posebice osuđenih i likvidiranih zbog vjere, neprocjenjive su. To su duhovne duboke žile koje i danas hrane stablo naše Provincije i cijele Crkve.
Stoga, nemamo ni mi druge obveze ili zavjeta doli ovoga njihova – ostati vjerni Bogu, Kristu Isusu, Radosnoj vijesti, svojim ognjištima i svomu narodu.