(fra Leu Petroviću)
Ja, predan svjetlu, skončah u mraku,
u tami opaka krvnikova uma.
Na glavi mu tri roga, na čelu crveno bezboštvo,
u ruci kama, tupa, kožom mučenika izdjeljana.
Habit mu moj smeta, moja čistoća,
raspelo, Gospodin Bog, čestitost mojega puka.
Jedi ga svako ljeto moje povijesti duge,
svaki hrast koji mi pretke pamti.
Bjesni ga duboko korijenje, ime ovoga tla,
krv mu pogana vrije i grči mu se mučno utroba
jer će me ubit, a ubit ime ne će,
mir u oku mojem, nadmoć nad ognjem pakla.
Sijeva mu iz duplji smrt, sječivo u šaci sijeva,
žedan je krvi, željan tjelesa, ište jauk, jecaj.
Ne napoji mu trulu, mrtvu dušu
ni garež lomače sa Širokoga Brijega.
Ja, zaštićena duha, u veljači 1945. ljeta,
unaprijed mu opraštam svoj posljednji dah,
i sebe i njega križam, zaogrnut krunicom hodim,
u jazbinu tijelo, duša u raj.
Darko Juka