Široki Brijeg, 7. veljače 2012. (Gojko Jelić / Vicepostulatura) – Svetu misu zadušnicu za pobijene fratre i nevino stradali katolički puk treće večeri na 2. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca predslavio je fra Sretan Ćurčić, širokobriješki gvardijan, u suslavlju s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, fra Vitomirom Musom, fra Danom Karačićem i fra Vendelinom Karačićem. Misna čitanja i molitvu vjernika pročitali su članovi FSR-a Široki Brijeg, a liturgijsko pjevanje predvodila je č. s. Jasminka Pandžić.
I ovu sv. misu zadušnicu izravno su prenosili Radiopostaja Široki Brijeg te pomoću web kamere portali Hercegovina live i hrsvijet.net.
Na početku sv. mise fra Sretan je rekao: »Moleći se večeras za njih da ih Bog primi u svoje nebesko kraljevstvo, a Crkva da ih jednom proglasi svetima, mi se večeras također molimo za svoje živote. Molimo da u njima prepoznamo one istine i vrijednosti za koje se isplati živjeti, trpjeti, a ako treba i umrijeti.«
U propovijedi je širokobriješki gvardijan istaknuo: »U našoj provinciji, ovoj maloj provinciji od Duvna do Mostara, koncem Drugog svjetskog rata, ubijeno je 66 fratara. A samo iz našega širokobriješkog kraja ubijeno je 30 fratara; razlog njihove mučeničke smrti samo je to što su bili katolički redovnici – fratri. Nitko ih nije prije ubijanja prozvao imenom i prezimenom, a kamoli da ih je optužio za nekakav zločin. Nisu ih popisali niti nakon što su ih poubijali. Njihova krivnja je bila to što su nosili redovničko odijelo – habit.
Mogli su prije pobjeći, možda se i spasiti. Bilo im je čak i nuđeno: Pogazi križ, odreci se Krista i živjet ćeš. Ali oni su uistinu osjećali Božju prisutnost u svome životu. Nikoga i ničega se nisu bojali. Osjećali su da je važnije “biti”, nego li “imati” u životu. Njihov životni stav bio je ukorijenjen u Bogu, zato su i krvlju posvjedočili svoj život.
Znali su da se jednom živi i jednom umire. Ali tko s Kristom umire, taj vječno živi. Tko za druge umire, taj se spašava. Tko nevin umire, taj zadobiva Kraljevstvo nebesko. A tako mogu umirati samo oni koji imaju vjere. I po vjeri se čovjek spašava. To su bili naši pobijeni fratri i zato ih s pravom slavimo. … Budimo kao i oni svjesni svoga življenja, svjesni svoje prolaznosti. Život smo dobili na dar, pa stoga darujmo svoje živote drugima. Od nas se ne traži da budemo ubijeni, da budemo mučeni kao što su to bili oni. Ali se od nas traži da budemo pravi Kristovi svjedoci, pravi Kristovi vjernici koji se ne će nikada i nigdje stidjeti svoga Boga, nego će se svojim Bogom i svojim križem uvijek ponositi.«
Zatim je fra Sretan napomenuo da danas Crkva slavi spomendan japanskih mučenika, svećenika i redovnika te da je sveti Franjo želio biti misionar i dati svoj život za Krista. Kada su prvi fratri u Maroku prolili svoju krv za Krista, Franjo je tada rekao: »Tek sada imam pravu braću« te je zbog toga fra Sretan zaključio: »Čvrsto vjerujemo da se 7. veljače 1945. sveti Franjo iz Kraljevstva Božjeg nasmiješio i rekao: “Dođite, braćo moja mila, pridružite se slavnim mučenicima koji su kao i vi svoj život darovali Kristu.”«
Na kraju sv. mise vicepostulator fra Miljenko Stojić pročitao je imena nagrađenih u Natječaju na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca za uzrast odrasli. Prvu nagradu je dobio Dražen Barbarić za povijesni uradak, drugonagrađena je Iva Mandić za slikarski uradak, a trećenagrađeni je Nikola Koncul za literarni uradak.