Sve je bilo nekako tiho, zamrlo, a njihovi koraci tražili su svoju zadnju nadu koračajući stazama Briga, ogoljena, više neprepoznatljiva, sa zemljom sravnjena. Koračali su tako stazama djetinjstva, sve u mislima, pa zatim stazama mladosti. Neki su još uvijek bili mladi znajući da starost ne će dočekati, a neki su koračali stazama starosti jer im i starost i mladost u ratu prođe.
Sve je bilo nekako tiho, zamrlo, dok je Brijeg, kao i uvijek, šutio. Iako slomljen, neka ga je vjera držala. Vjera tih starih, mladih, vjera tih koji su u njemu sebe ostavili ne poznajući sebičnosti ni mržnje.
Bilo je tiho, a znali su da bit će i tiše dok su u zraku koji je parala ta teška šutnja slutili da su im to možda zadnji koraci, zadnje molitve i zadnja sjećanja. Ova zemaljska. Tišinu protkanu nečijim suzama, ili molitvama, ili ispovijedima, budile su neke granate, nečija tamo mržnja, nečija nemogućnost da od života traži dobro, a ne najgore, ne rat.
U tišini svitanja toga jutra, te hladne veljače, nečija srca bila su hladna, njihova – koji su rat željeli, a nečija vjerom ugrijana – onih koji su znali kako rat ne će opustošiti srca u koja su za života ugradili hrabrost da u najtežim borbama obrane vjeru u toga Boga koji živi i koji prijetnjom metkom u njima ne umire.
Kažu, propucali su ih kroz zatiljak, jednog po jednog, a oni srca mirna, duha ispunjena, duše čiste. I ta tišina tada odjeknu… Kroz Brig se pucanj prosu, krv provre, nečiji izdisaji ga zauvijek ispuniše. Utkaše u njega slobodu na okrutan način postignutu, ali željenu, toliko željenu.
Hladnoća veljače zaboli. I ona tišina kao da nema više što tražiti na Brigu jer bi ovo nešto više od tišine. Nasta neki muk od kojeg u prsima stegne. Nečija krv prestade kolati tjelesnošću i uplovi u vrata raja, tako slobodna, bez straha. Nastavi ona zato svijetom kolati svih ovih ljeta i nikada prestati kolati ne će.
Ta tišina i ta hladnoća ne zaustavljaju vrelu krv. Krv koja se jednom prolila, nijema, nadajući se vječnosti, kola i danas Brigom i budi, škaklje sjećanja. Jer sjećati se njih, fratara, puka, možda je najsvetije što možemo.
Sjetimo se toga barem u veljači kada hladnoća Briga i onoga hrasta, kroz koji fijuču zadnje molitve, zagolica i našu zahvalnost. Jer svaki put kad Brigu priđemo bliže kao da svetost iz kamenja izvire, iz kamenja po kojima su njihova umorna stopala zadnje korake prema skloništu pravila. Iz kamenja koja su godinama prije fratri jedan na drugi stavljali. Iz tih kamenja koja su njihovim rukama sveta postala. Iz njih izvire svetost. U veljači posebno glasno. U veljači brzo, burom nošena. Donese ta bura i njih, fratre, bliže srcu, i tu ih ostavi. Do nekih sljedećih veljača neka u nama živi ta zahvalnost. Jer ima za koga.
Mia Musa
4. a r., Gimnazija fra Dominika Mandića, Široki Brijeg