Chicago, 8. veljače 2022. (dijaspora.hr) – Večeras je u samostanu sv. Ante u Chicagu, sjedištu Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji, slavljena sv. misa u sjećanje na 66 hercegovačkih franjevaca stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću. Misno slavlje predvodio je fra Jozo Grbeš, kustos hrvatskih franjevaca a suslavila su braća iz Chicaga. Za liturgijsko posluživanje i skladno liturgijsko pjevanje bili su zaduženi hercegovački bogoslovi koji su na studiju u Kustodiji. Evanđelje je navijestio najstariji fratar fra Pavo Maslać, a gvardijan fra Nenad Galić predmolio je molitvu vjernika.
Pod sv. misom propovijedao je fra Antonio Musa, župni vikar u župi sv. Jeronima u Chicagu. U svojoj propovijedi fra Antonio se upitao: »Kakav li je bio onaj 8. veljače 1945. na Širokome Brigu? Što je slušao stoljetni hrast toga dana? Što li su gledale zidine drevnog samostana? Jesu li zaplakali zvonici Didakove ljepotice koja je nastavila bdjeti nad sudbinom spaljene zemlje i poklanog puka? Jesu li se čuli teški krikovi Gospe u Plavom koja je naricala nad sudbinom svoje djece? Podno kamene crkve još su dimile sagorjele kosti njezinih fratara. Sagorjele su jednakim plamom kosti staroga fra Marka Barbarića, kao i dječačke kosti fra Stjepana Majića. Gorjele su kosti svećenika, redovnika, duhovnika, profesora, odgojitelja, preporoditelja, pastira – minulih i budućih… Gorjele su kosti onih čija jedina krivica bijaše što su Kristovi. Kao prorok Danijel i oni su ušli u vatru i posvjedočili da samo Bog ostaje, a sve drugo prolazi. Plam njihovih kostiju ispunjao je Brig i do danas svjetlo što je zasjalo tih dana u utrobi kršne zemlje sjaji neprekinuto. I kako prolaze godine sjaji nam još jače i njegov plam ne poznaje sjene. Zaglušiti ga nije mogla mržnja, prekriti ga nije mogao zaborav, uništiti ga ne može nijedno vrijeme. Fra Antonio je naglasio: »Njihova je žrtva ugrađena u žrtvu Kristovu. U svome tijelu oni su dopunjali ono što nedostaje mukama Kristovim – za Tijelo njegovo, za Crkvu. (Kol 1,24) Njihova žrtva nije bila samo za njih, nego i za one koji su iza njih ostali i za nas koji smo kasnije došli i za cijelu Crkvu kojoj su darovali ne samo svoj redovnički život, nego i svoju smrt. Zato, dok slavimo ovu sv. misnu žrtvu, u otajstvu Kristova predanja na križu mi prepoznajemo i predanje naših fratara. U njima je Kristov križ postao dijelom i naše povijesti, uzbiljio se u pričama naših života, u iskustvu našega naroda. Iako stradali u danima tjeskobe, njihov je konac pun nade onoga uskrsnuća koje će biti uzdignuće na život onih koji su mnoge učili pravednosti. (Dn 12,3)«
Sv. misa okupila je lijepi broj hrvatskih vjernika iz Chicaga koji se redovito utorkom okupljaju na molitvu i pobožnost svetome Anti, ali i brojnih drugih koji su se pridružili za ovu prigodu. U mjesecu u kojem se na osobit način sjećamo naših žrtava i kada naši iseljenici već desetljećima slave Stepinčevo, sjećanje na našu pobijenu braću postalo je tako još jedan razlog molitvene zahvalnosti i vjerskoga i nacionalnoga jedinstva hrvatskih katolika u Chicagu predvođenih svojim fratrima.