Tomislavgrad, 14. svibnja 2009. (Mate Kovačević / Naša ognjišta) – Na nedavno završenom 38. plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije (HBK) održanom u Zagrebu 21. – 24. travnja razgovaralo se između ostaloga i o oživljavanju memorije ili sjećanja na mučenike svećenike i vjernike u Drugom svjetskom ratu. Predsjednik Komisije HBK Iustitia et pax, pomoćni biskup zagrebački mons. Vlado Košić, na konferenciji za novinare upozorio je javnost kako u Hrvatskoj još uvijek postoje silnice koje žele i dalje prikrivati masovne zločine što su ih tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata počinile jugoslavenske partizanske komunističke snage.
Rasvjetljavanju zločina ponajprije se protive skupine bliske samim zločincima, a nažalost, kako je rekao, ni državne institucije nisu zainteresirane za otkrivanje istine. Sudeći po izjavi mons. Košića, radu hrvatskih pravosudnih tijela i općem političkom ozračju moglo bi se lako zaključiti kako za istinu o ratnom i poratnom stradanju Hrvata gotovo nitko nije zainteresiran.
Prešućivanje hrvatskih žrtava
Na okruglom stolu »Viđenja najnovije hrvatske povijesti« održanom potkraj ožujka u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu povjesničar Mato Artuković upozorio je na destruktivno ponašanje jednoga dijela medija glede zločina počinjenih nad Hrvatima. Podsjetio je na primjer kako se o ubojstvu Aleksandre Zec, ubijene na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku, višestruko raspravljalo u Saboru, na HTV-u, u HHO-u i mnogim civilnim udrugama, dok je primjerice u isto vrijeme u Slavonskom Brodu ubijeno 28 djece, a da se o tom nisu oglasili ni Sabor, ni HTV, ni HHO, a ni civilne udruge, te dodao kako je u srpskoj agresiji na Hrvatsku ubijeno 360 djece. I on smatra kako treba cjelovito istražiti istinu, a ne ju prešućivati kao što se već danas prešućuje pokolj ranjenika iz vukovarske bolnice na Ovčari.
Upozorenje dr. Artukovića u mnogočemu je znakovito i ono otkriva svojevrsni kontinuitet šutnje i prešućivanja hrvatskih žrtava, a istodobno omogućava preuveličavanje pojedinačnoga stradanja srpske strane. Iza pokušaja da se na ovakav način oblikuje javno mnijenje mogla bi se skrivati doista podla nastojanja koja svoje korijene vuku još iz razdoblja stvaranja prve Jugoslavije, kad se pokušalo, zbog poraza Hrvatske u Prvom svjetskom ratu, nametnuti krivnju u poratnom razdoblju.
Huda jama kod Laškoga
Strahovite razmjere nametanja krivnje upoznao je hrvatski čovjek tijekom druge, odnosno komunističke Jugoslavije, kad su ne samo u javnosti nego u povijesnim studijama, kao i školskim knjigama, Hrvati bili ozloglašavani više i od nacističkih Nijemaca. Opća šutnja na sve te optužbe omogućila je kreatorima javnoga mnijenja da cjelokupan narod proglase genocidnim, na što je tek potkraj šezdesetih godina u svojoj knjizi »Tragedija hrvatske historiografije« upozorio poznati zagrebački publicist i znanstvenik Zvonimir Kulundžić. Na strahovite razmjere te šutnje, koja se protegnula sve do početka 21. stoljeća, morale su napokon reagirati kosti samih nevinih žrtava, koje progovaraju svakoga proljeća, a zadnjih mjeseci i one iz tzv. Barbarina rova u Hudoj jami kod Laškoga u Sloveniji.
U rudniku kod Laškog otkrivene su kosti između 200 i 400 žrtava, no broj bi mogao biti i nekoliko tisuća. Slovenski povjesničar Mitja Ferenc, koji vodi državno povjerenstvo za evidentiranje i sondiranje tzv. »prikrivenih grobnica« iz vremena poraća, tada je izjavio da su do sada otkriveni posmrtni ostatci 200 do 400 žrtava, ali ih se na istom mjestu može očekivati još, jer istraživanje i ekshumacija nisu završeni. Smatra se kako su tu ubijeni dijelom pripadnici slovenskih domobrana i uglavnom hrvatski vojnici. Ferenc smatra kako bi u prvoj otkopanoj galeriji starog rudnika kombinata Trbovlje-Hrastnik, u kojemu se sve do 1992. još eksploatirao ugljen, moglo biti skriveno još najmanje tisuću posmrtnih ostataka na sličan način likvidiranih zarobljenika iz logora Teharje blizu Celja. Galerija u kojoj su pronađene prve mumije i skeleti nalazi se između dvije rudarske jame, od kojih je jedna duboka 30, a druga 40 metara.
I dok su valjda iz formalnih razloga neki hrvatski dužnosnici posjetili Hudu jamu, jedan od najglasnijih zagovornika partizanskih postupaka Ivan Fumić tvrdi kako je na Bleiburgu tek dvadesetak ustaša počinilo samoubojstvo te da Katolička crkva samo priča o Bleiburgu i ne želi posjetiti Jasenovac, gdje je po Fumićevim tvrdnjama i sama sudjelovala u pokolju. Ipak valja podsjetiti predsjednika antifašističkih boraca kako Crkva, za razliku od njegovih drugova, odaje počast svakoj nevinoj žrtvi pa i onima u Jasenovcu, što je uostalom pokazala i nedavnim posjetom Spomen području Jasenovac i sv. misom u župnoj crkvi, koju je predvodio predsjednik HBK i đakovačko-osječki nadbiskup mons. Marin Srakić. On je tada pred novinarima i ravnateljicom Spomen područja Jasenovac, Natašom Jovičić, istaknuo kako treba istražiti svaki zločin te dostojno obilježiti mjesto stradanja.
Žrtve Jasenovca
Jasenovac je nedavno posjetio i predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva Zvonimir Šeparović, koji je rekao kako posjeduje dokaze da je u logoru Jasenovac bilo masovnih likvidacija i nakon travnja 1945. Pozvao je na počast žrtvama, suradnju u istraživanju istine, obilježavanje masovnih stratišta i primjenu europskih standarda na sve zločine totalitarnih režima u skladu s prihvaćenim deklaracijama Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i Deklaracije Hrvatskoga sabora od 3. lipnja 2006. o osudi zločina počinjenih za totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. Naglasio je također da se od Javne ustanove Spomen-područja Jasenovca zatraži istraživanje ubijanja od svibnja 1945. do 1951. te ustvrdio kako je, po izjavi ravnateljice Nataše Jovičić, bilo ubijanja i poslije Drugoga svjetskog rata. O tom je podatke prikupljala kustosica Jelka Smreka, inače lani poginula u prometnoj nesreći.
Na konferenciji za novinare upitao je gdje su rezultati njezinih istraživanja. Nu, s kostima likvidiranih u Jasenovcu nakon 1945. u logorima koje su za Hrvate osnovali Titovi jugoslavenski partizani i prof. Šeparovićem, vjerojatno se ne bi složio aktualni predsjednik Republike Stjepan Mesić, koji smatra da u masovnoj grobnici Hudoj jami »možda leže tijela poginulih u bitkama vođenima nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata«. Sin partizanskoga komesara može biti i u pravu, nu javnosti bi ipak morao odgovoriti kakvu je to ratnu taktiku prakticirala jugoslavenska vojska kad je ljude ubijala plinom.
»Novo društvo« stvoreno u krvi
Nu umjesto Mesića javnosti je odgovorio slovenski povjesničar Jože Dežman, koji tvrdi kako su »poslije potopa u krvi titoisti pokušali stvoriti novo društvo u kojem je novi bog Tito koji, uz manje bogove, određuje tko ide u pakao, a tko u nebesa«. Po Dežmanovim riječima nitko o tome nije ništa znao, jer se jednostavno nije usudio znati. Elementarni tabu titoističkoga totalitarizma održao se uz tajnu policiju koja je nadzirala čak i to pali li netko svijeće i nosi li cvijeće na grob, izjavio je Dežman ocijenivši kako su jugoslavenski komunisti logistikom nadmašili i same naciste. »Ubijanje 100.000 – 200.000 ljudi u dva mjeseca morala je pratiti golema logistika«, rekao je i dodao kako je to najveći »pothvat« jugoslavenskih partizana, odnosno Titovo »remek-djelo«. Ocijenivši kako je Tito po zločinima uz bok Staljinu, Pol Potu, Mao Ze Dongu napomenuo je kako se u cijeloj Kardeljevoj korespondenciji od 1941. traži ubijanje i strijeljanje narodnih izdajnika, političkih i klasnih protivnika, popova i drugih. Zločin je boljševički koncept, politički proizvod, a sustav ubijanja bio je sofisticiran, tvrdi Dežman te dodaje kako je jedan stručnjak slovenskoga MUP-a analizirao proces u kojem jedan zatvara, drugi saslušava, treći vozi na stratište, a četvrti ubija. Dežman dodaje kako su na stratištima svlačili žrtve i miješali skupine.
Ubijen svaki četvrti svećenik
Na temelju podataka koje je u svom Martirologiju prikupio don Anto Baković, mons. Vlado Košić je ocijenio kako je tada bio ubijen svaki četvrti, a zatvoren svaki drugi svećenik. Podsjetio je i na činjenicu da su zatočeni svećenici u logoru Gradiška morali rušiti crkvu. Međutim, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić unatoč istini o kojoj progovaraju kosti ubijenih i likvidiranih civila i vojnika i dalje ustrajava na opravdavanju zločina čudnovatom tezom kako »ni jedan u Jasenovcu nije kriv niti za jednog na Križnom putu, ali mnogi na Križnom putu su krivi za ubojstva u logoru«. Ovako tvrdokoran stav u opravdavanju masovnih zločina, koje su počinile jugoslavenske partizanske snage nad hrvatskim narodom, vjerojatno bi mogao imati uporište u predsjedničkoj bliskosti i povezanosti sa zločincima, na koju je upozorio i mons. Košić. Valja podsjetiti kako je zadarski Hrvatski list nedavno prenio tekst iz Slobodne Dalmacije, objavljen na početku Mesićeva prvoga mandata, u kojem je opisan slučaj Jose Vulića, koji je skriven ispod kreveta gledao kako mu otac Stjepana Mesića ubija roditelje. Na nečasni posao predsjednikova oca nedavno je upozorio i djelatnik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak.
Nu, nije samo Slovenija masovno stratište Hrvata. Ovoga proljeća otkrivene su i masovne grobnice u blizini Zaprešića te na području Međimurja. Znakovitost skrivanja i pokušaja omalovažavanja žrtava stalno se očituje u izvješćivanju hrvatskih medija. Oni, naime, uvijek na početku ustvrđuju kako je riječ o nepoznatim žrtvama iz Drugog svjetskog rata ili je riječ samo o ubijenim njemačkim vojnicima. Na taj se način pokušava prikriti istina o genocidu nad hrvatskim narodom, koju je na kraju priznao i jedan od najbližih Titovih suradnika Milovan Đilas. On je kazao kako je hrvatska vojska morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. U Đilasovoj izjavi skriva se cjelokupna istina o stradanju hrvatskoga naroda, koju više ne može zamračiti nikakvo prekrivanje, šutnja ili prebacivanje odgovornosti na nekoga drugog, kako to čini bivši partizanski glavešina Janez Stanovnik kad tvrdi kako su pokolje odobrili Churchil, Rooswelth i Staljin.
Preneseno iz Naših ognjišta, XXXVIII, 5 (360), Tomislavgrad, svibanj 2009., str. 8. – 9.