fra Jerko Karačić, Uspomene iz doba mučeništva, Vicepostulatura, Široki Brijeg, 2012.
Nedavno je iz tiska izišla knjiga sjećanja fra Jerke Karačića Uspomene iz doba mučeništva, u izdanju Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« iz Širokog Brijega i Nove stvarnosti iz Zagreba (urednik fra Vendelin Karačić). Sjećanja je fra Jerko pisao u austrijskom gradiću Frohnleitenu, gdje je službovao kao svećenik, od listopada 1972. do srpnja 1973., na poticaj fra Lucijana Kordića, kako to svjedoči fra Bazilije Pandžić. U knjizi su svjedočanstva o vremenu i prilikama od travnja 1945. do listopada 1952. i razumljivo je da do današnjih dana nije mogla niti smjela biti objavljena. U Jugoslaviji se i za manje stvari išlo na tešku robiju.
Vrijeme tegobno i nesklono bilo kakvoj slobodi i ljudskom dostojanstvu, poglavito hercegovačkim franjevcima, kojih je u to doba šezdeset i šest već bilo ubijeno, trideset četvorica su, kako svjedoči i fra Jerko u knjizi, utamničena, na slobodi je samo dvadeset sedam subraće među kojima i fra Jerko Karačić. A i tih dvadeset sedam je svaki dan čekalo svoj red za tamnicu ne znajući hoće li jutro dočekati u župnom stanu, u tamnici ili u lokvi krvi.
Iz mrtvog vremena niču žive slike pričane fra Jerkinim riječima. Stil jednostavan i pitak, priča faktografski ispričana, bez nepotrebnih uvijanja, ali isto toliko, s ovim otklonom, i literarna. Fra Jerko ne uljepšava, priča ono što je vidio i doživio, ne taji ni loše ni dobro, i da nije bolnih rana bilo bi zanimljivo analizirati ovo štivo i s književnog stajališta. Nažalost krvava zbilja toga vremena ima prednost nad prenjima o literarnosti priče. Svakako treba zahvaliti priređivaču na tomu što nije uradio puno lektorskih zahvata u tekstu pa nam je ostao živi fra Jerkin govor čiji izbor riječi bolje od kakva znalačkog književnog postupka ocrtava ljude i situacije u kojima su se našli nemilom mijenom vremena i rata. Tako su svoje mjesto našle riječi kao: odletim (u značenju otrčim), vrzala, odalilo (prekrasna riječ: »Malo je odalilo«, dakle, prošlo je malo vremena), zjala (zjapila), belaj, itd.
Priča fra Jerko po sjećanjima, koja su iznenađujuće svježa s puno detalja, sjetimo se da su pisana dvadeset pet godina poslije, ponegdje se izgubi i vremenski niz, ali svaka priča je priča za sebe u istom okviru muke koju su narod i franjevci u Hercegovini prolazili. Nižu se tako slike nepovjerenja puka prema novom župniku jer nisu sigurni da on nije preobučeni partizan, noći provedene u zatvoru ležeći »na postelji žive ljubavi«, tj. na tjelesima dvojice mladića iz Drinovaca koji su se podmetnuli tako da fra Jerko leži na njima a ne na golom betonu, narodnog prkosa, zatvaranja fratara i biskupa, pogibije »škripara«, odvraćanja naroda od crkve, svakojakih nosanja s UDB-om, partizanima i njihovim odbornicima.
U galeriji »velikih« slika i događaja zavitlanih procesima većim i od Hercegovine i od čitavog naroda hrvatskog, pojavi se slika malog seoskog župnika, straha, muke, patnje i potrebe za kašljanjem, ali i šale na svoj račun. Nakon ubojstva dvojice fratara na Kočerinu (fra Valentina Zovke i sestrića mu fra Andrije Topića, 20. svibnja 1945.) zabrinut za svoju sigurnost jedne noći se fra Jerko krio u krošnji brijesta ispred župnog stana. »Sasvim sam se tiho uspeo i uvukao se među šiblje, i odahnuo: Smrt fašizmu, sloboda narodu. (…) Sve tiho i mrtvo kao i ova sloboda među granjem. Mjesec se pojavio iznad sela Mamića. Klepnu letva na kapiji. Ugledam desetak vojnika kako idu prema župskoj kući. Sad će biti belaj. Vojnici se svrate na čatrnju i polako, bez šuma, vade kantom vodu i piju. Posjedoše po čatrnji i puše. Moj stomak gladan pa u njemu klokoće. Šuti, stomače, mogla bi te vojska (“narodna odbrana”) rasporiti. Nadražilo me da se zakašljem. Prigušivao sam taj nadražaj i iskusio kolika je sloboda smjeti zakašljati!! Pijevci pjevaju po selu. Lako vam je pjevati kad niste ljudi pa ne možete postati partizani…« (str. 14.)
U svezi s ubojstvom ove dvojice franjevaca na Kočerinu treba pripomenuti, kao obilježje vladavine komunista, i to da je Šima Topić, sestra fra Valentinova i mati fra Andrijina, bila svjedokom njihovog ubojstva, svojim je tijelom pokušala zaštititi sina od pogibli i prepoznala ubojicu, ali je tajila njegovo ime, tek je pred samu smrt jednom svećeniku rekla ubojičino ime. Zanimljivo je i to da se ubojica pred smrt pokajao, zatražio i primio sakramente umirućih.
Potresno je svjedočenje o ispovijedi od smrti bježećega u Ljutom Docu. Krijući se od partizana fra Jerko je za vrijeme ispovijedi sjekao granu graba dok je grješnik potrbuške ležao u šiblju i skrušeno ispovijedao svoje grijehe, a fra Jerko jednako sijekući grab dao odrješenje od grijeha. Ili krštenje djeteta kriomice na ledini iza zida kod vrela Blaž u Jarama. Polijevajući krštenika krsnom vodom zagrabljenom u ovnujski rog, koji se tu slučajno našao.
S kojim opasnostima se susretao svećenik toga vremena svjedoči slučaj gostioničara iz Pologa kojemu su sve oduzeli, zatvorili ga, mučili i život mu uvjetovali tim da nagovori fra Jerku da iziđe iz franjevačkog reda. Kad nije uspio, sam je sebi uzeo život.
Doduše ni u vremenima prije ovih nije bilo lako biti svećenik u Hercegovini. Svjedoči o tomu presuda mostarskog suda fra Leu Petroviću (kasnijem provincijalu HFP) i drugima, koja je »izrečena dne 30. decembra 1929. god. Ante Soldo, Dr. fra Mladen Barbarić i Dr. fra Leo Petrović krivi su [zbog] prekršaja ugrožavanja javne bezbednosti što je prvi na zabavi pitomaca “Napretka” dne 21. ov. mj. održao govor separatističkog karaktera, koji je prožet i antagonizmom prema današnjem poretku, drugi i treći pak radi toga, što su dozvolili održavanje takvog govora kao i programa zabave, u kojem se nalazi deklamovanje pesme “Na ozlju (sic!) gradu” i što se može dvojako tumačiti, te se radi toga u smislu zakona o unutrašnjoj upravi čl. 74. i 78. te § 28. naredbe bivše zemaljske vlade broj 3304 prez. kazne: 1. Ante Soldo sa 20 dana zatvora, ne pretvorivo u globu; 2. Dr. Mladen Barbarić sa 500 din.; 3. Dr. Leo Petrović sa 250 din. novčano globe u korist državne kase, odnosno u slučaju neutjerivosti zatvorom 2./10 dana, 3./5 dana…« (Leo Petrović prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2008.)
Čini se poznato? Ajde, što je dopao robije onaj što je govorio suprotiva »današnjem poretku«. Na to smo navikli za sedamdeset jugoslavenskih godina (članak 133., verbalni delikt), ali robija u slučaju neutjerivosti »što su dozvolili održavanje takvog govora kao i programa zabave« nije, dakle, ovovremeni izum. To bi se danas nazvalo zapovjednom odgovornošću. I, naravno, robija. Kao i onda.
Za bolje razumijevanje vremena o kojem govori ova zanimljiva knjiga evo još jedan podatak: Josip Grbelja u svojoj knjizi »Uništeni naraštaj« navodi sljedeće podatke ‒ Hrvatska je 1940. g. imala 330 novinara, a 1945. situacija je ovakva: 131 novinar je emigrirao u strahu od likvidacije i progona, 100 novinara dobilo je doživotnu zabranu pisanja, 45 ih je promijenilo profesiju, 27 je dobilo pravo pisanja, a točno 38 novinara u Hrvatskoj je ubijeno dolaskom komunista. Toliko novinara, navodi Grbelja, sve zajedno nije ubijeno u svim zemljama koje su imale profašistički režim.
Posebno zanimljivo je svjedočanstvo o odnosu naroda prema novoj vlasti, iskazivano na razne načine. Pjesmom »Druže Tito ne može se više, pero kopa a motika piše«, »Druže Tito, što ti na blok nije, osim ovo sunce što nas grije«. Otporom sadnji pamuka, sezama i kikirikija u Hercegovini tako što bi pola sjemena prije sadnje prokuhali, a ono što bi niklo su »potezali« i tako trgali korijenje. Jezikom, čak ‒ kako se nigdje nije mogao naći cigaret-papir, popularni »ćati«, duhan se zamotavao u obične ubruse, a te ubruse narod je zvao »kliza« jer nije se smjelo reći kriza.
I tako reda fra Jerko zanimljive, nekad šaljive a najčešće gorke zgode i nezgode, čitatelj se iznenadi koliko ih je uspio ispričati na samo 62 stranice teksta (knjiga inače s dodatcima broji 96 stranica). Uglavnom, knjiga koja se čita u jednom dahu kao najzanimljiviji triler.
Kad je u pitanju ovakva vrsta literature (memoarska), ovo vrijeme i ovi krajevi, zanimljivo je uz ovu pročitati još dvije knjige. Knjigu fra Janka Bubala Apokaliptični dani i partizana i SUBNOR-ovca Jure Galića Vrijeme i ljudi. Obje knjige govore o uglavnom istom vremenu i istom prostoru. Osim razlike u pozicijama na kojima su se našla ova dva autora razlikuju se u vremenu završetka sjećanja. Galićeva knjiga završava 7. veljače 1945. u podne »slavodobitnim« ulaskom u Široki Brijeg, a fra Jankova još jedno vrijeme prati tijek zbivanja. Partizanskim ulaskom u Široki Brijeg patnje franjevaca i ovdašnjeg hrvatskog puka tek su počinjale. Jedni u gradove i krvave pirove, drugi u tamnice i (neobilježene) grobnice. Rekao bi narod čega se pametan stidi tim se budala diči.
Nakon čitanja ovih triju knjiga čitatelju se sama otvara istina o zlu sjemenu posijanu tih dana i njegovim plodovima. Kamo sreće da je sijač toga zla, ugledajući se na narod, pola sjemena prije sijanja prokuhao, a drugu polu »ispotezao«. Manje bi patnje bilo pod kapom nebeskom i u narodu hrvatskom. I ne bi plodovi toga sjemena onako krvavo sazreli devedesetih godina. Ironija je sudbine i slaba utjeha da je »veliki Vođa i Sijač zla sjemena« vrlo brzo dobio zasluženu počast. »U strašnoj hladnoći siječnja godine 1924. radnici su lopatama i pijucima kopali jamu za privremeni Lenjinov mauzolej. Jedan je radnik pijukom probio kanalizacijsku cijev. Ali rupa zbog smrzavice nije odmah opažena. S prvim zatopljenjem cijev je puknula i svojim sadržajem zalila mauzolej. Saznavši za to, patrijarh Tihon, koji se nalazio u kućnom zatvoru, tužno je primijetio: “Kakve relikvije, takva i posljednja pomast”« (iz knjige Partijsko zlato Igora Buniča).
Ivan Baković
Knjiga se može naručiti posredstvom sljedećih podataka ili kupiti u različitim knjižarama po cijeni od 20 KM ili 80 kn.