RUZARIJ ZA HRVATSKI KRIŽNI PUT

Zagreb, 12. srpnja 2009. (Glas Koncila) – U prigodi 64. obljetnice blajburške tragedije Glas Koncila je objavio jedinstvenu meditativnu reminiscenciju o stradanju hrvatskog naroda pod naslovom »Ruzarij za Hrvatski križni put« iz pera mladog splitskog autora Mikija Bratanića, popraćenu ilustracijama s. Pie Pađen i izvornim fotografijama stradanja hrvatskih vojnika i civila tijekom 1945. »Dugo mi je trebalo da shvatim i spoznam što znači izraz hrvatska šutnja, što je strah i što je strahota. Čuđenje je bivalo sve jače kako su prolazile godine u novoj i slobodnoj državi Hrvatskoj, a ja sam se i dalje morao spuštati u moj podzemni svijet ne bih li čuo tužne priče, i to tiho, opet tiho. Razočaranje je bilo potpuno kad sam i dalje gledao strah u ljudima koji su proživjeli strahotu. Pa zar mi sad ne živimo u svojoj, slobodnoj Hrvatskoj? Zar ne možemo slobodno reći istinu? Sva moja traženja odgovora na ovo pitanje svela su se na jedno: možemo, samo tiho, da ne uznemirimo savjest onih koji su strahote činili, a pogotovo da ne uznemirimo baštinike te strahote«, piše Bratanić tumačeći razloge nastajanja Ruzarija za Hrvatski križni put, ističući da je ruzarij ili krunica najljepša molitva koju je čovjek smislio, a nastala u sudbonosnim trenutcima za kršćanstvo, te je jedino što preostaje pružiti ljudima iz njegova podzemnog svijeta.
Opisujući kako je kao srednjoškolac sasvim slučajno saznao za tragične događaje iz svibnja 1945. te kako je upoznavanje tog nepoznatog, podzemnog svijeta tražilo mnogo vremena i pozornosti, jer je govor o tome bio tih, gotovo nečujan, a pričali su najčešće stariji ljudi, nerijetko starci na samrti. Bratanić ističe da je u njemu »svaki izlazak iz tog svijeta te susret s ovozemaljskim pričama stvarao nevjericu, čuđenje i razočaranje; kako to da ja ne znam za to, kako to da mi djed i otac nisu to ispričali, kako to da nigdje nikad o tome nisam čuo, a osamnaest mi je godina već?« Osvrćući se na Bratanićevo stvaralaštvo lektor Glasa Koncila Josip Sinjeri primjećuje kako »autor višeslojnim i višerodnim pjesničkim izričajem pretače umjetnost u duhovnost. Umjetnički je, pak, izričaj u sebi slobodan, tražeći istodobno uvijek nove i zasebne puteve i načine iskazivanja. Tako se ovdje isprepliće domoljubno i duhovno, lirsko i epsko, balada i molitva. Na prvi pogled čitanje teksta rađa osjećaj vlastite nemoći i spoznaju o bijedi našega vremena i svijeta. Ali kršćanin patnju proživljava uvijek usmjeren na njezino dublje, spasenjsko značenje, nadilazeći tako njezinu tragičnost i baladičnost. Tako se jedino pobjeđuje zlo i rađa nada u budućnost.«
Bratanićeva je zbirka bola sazdana od trokatrena, ima i srokova u pet »otajstava žalosnih«, ističe u predgovoru Mladen Vuković primjećujući da je Bratanić uz otajstva krunice napisao i 14 dvokatrena aludirajući na postaje križnoga puta. »Ružarij miriše Kristom kao ruža. Bratanićev ružarij crven je od mučeničke krv. Ružarij kao suzarij«, zaključuje Vuković. Poseban pečat knjizi daju ilustracije s. Pie Pađen koja je i sama nakon 1945. tijekom izbjeglištva prošla 11 logora te proživjela križni put svoje obitelji na kojem je izgubila oca i majku, a od ukupno devet ubijenih članova obitelji ni za jednoga ne zna mjesto groba. U svojem likovnom stvaralaštvu kistom bilježi vedrinu, osmijeh i optimizam te ostavlja spomen pobjede vjere u ljubavi nad svim strahotama.
Miki Bratanić rođen je 31. srpnja 1970. u Splitu. Odrastao je u Vrbanju na Hvaru, gdje je uz Jelsu pohađao osnovnu školu. Srednju elektrotehničku školu i fakultet strojarstva završava u Splitu u kojemu danas radi i živi sa svojom obitelji. Bavi se pisanjem uglavnom poezije, a do sada je objavio ukupno četiri zbirke poezije: »Kad sve umukne govorićedu stine« (Criterija, 2000.), »Kojin jazikon i Quo vadis« (Naklada Bošković, 2003.), »Svitlo na kraju« (Književni krug, 2005.) te »U kloncu« (Vlastita naklada, 2006.). Producent je i nakladnik nosača zvuka pučkih pjevača iz Vrbanja »Obredi Velike sedmice i procesija Za križen« (Vlastita naklada, 2005.), 2Kroz godinu – Kroz godine« (Vlastita naklada, 2008.) te »Kralju kojemu sve živi« (Vlastita naklada, 2008).