Bjelovar, 24. kolovoza 2009. (Udruga Ličana župe Boričevac) – Poštovani gospodine ministre, ovim putem obraćamo se Vama, mi članovi Udruge Ličana župe Boričevac, a vezano uz raspisani natječaj uz predmet »Obnove spomenika u Srbu« od strane Vašeg ministarstva.
Selo Boričevac, smješteno na prekrasnim ličkim proplancima u blizini Donjeg Lapca, potpuno je opljačkano, razrušeno i na kraju zapaljeno odmah po izbijanju »narodno-oslobodilačkog« ustanka u Srbu, u srpnju 1941., a ljudi pod prisilom raseljeni po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali i svijetu. Sve to dogodilo se samo iz jednog razloga – bili su jedina hrvatska i katolička župa u cijelom tom kraju. Po završetku drugog svjetskog rata, preživjelim Boričevljanima, zabranjen je povratak na vlastita, istina razrušena i spaljena, ognjišta, a samo ime Boričevac brisano je iz popisa mjesta u Jugoslaviji. Takvo stanje potrajalo je sve do Domovinskog rata i akcije Oluja.
Gospodine ministre, na visok i častan položaj ministra kulture izabrani ste već treći put. Tako kao ministar kulture imate priliku 12 godina Vašeg mandata »’vladati«’ hrvatskom kulturnom scenom. Samim time moći ćete ostvariti i završiti brojne kapitalne kulturološke projekte.
Ali, gospodine ministre, razlog koji je ponukao nas članove Udruge Ličana župe Boričevac, kao živuće svjedoke i potomke svjedoka, događaja iz Drugog svjetskog rata je slijedeći. Kao prvo nevjerica zar je takvo što moguće danas u demokratskom društvu koje gradi svoje temelje na istinitosti i humanizmu.
Gospodine ministre, je li stvarno moguće da je Ministarstvo kulture raspisalo natječaj:
za izradu glavnog i izvedbenog projekta obnove spomenika naroda Like u Srbu.
Procjena vrijednosti nabave
Osigurana sredstva od 200.000 kuna za izradu projektne dokumentacije.
Sve troškove snosi Ministarstvo Kulture
Datum 30. srpnja 2009.
Došavši do spoznaje o gore navedenim informacijama, mi smo jednostavno kosternirani, razočarani i ogorčeni.
Zato Vam mi preživjeti Boričevljani i naši potomci šaljemo svoje prosvjedno pismo ne vjerujući da Vi ne poznate s kakvom je propagandom nastupala velikosrpska ideologija i što je imala za cilj. Jesu li Hrvati izašli kao pobjednici iz Drugog svjetskog rata? Ako jesu, zašto su zločin nad svojim narodom slavili kao pobjedu? Sad vidim da izmišljotina kad je oživljena, bude bolje prihvaćena u društvu nego istina. A u ratu uvijek pogine istina, zatekne nespremna, skrušena i poštena čovjeka koji je vođen jedino zakonima Stvoritelja. I on tako iščekuje pravicu, oslonjen na lijek koji se zove vrijeme. Danas kad je Hrvatska napokon »’oslobođena« od velikosrpske ideologije i liječena već duže vrijeme, ponadasmo se, istina će oživjeti. Je li nas vrijeme izdalo, što smo to dočekali? Hrvatski narod kroz povijest zatrpavan je lažju i neistinom. Narod koji nikad nije pisao samovoljno svoju povijest. Jedina istina, kroz Hrvatsku povijest, jest da ne poznamo našu povijesnu istinu. Kad laž zaživi, uvijek se može servirati u novom svjetlu, Dok je istina uvijek tužna i žalosna, ne može se izmijeniti i k tome dokazi i svjedoci blijede. Laž uvijek stiže sa silom i zločinom, istina je skromna, samozatajna i taman kad stigne na cilj, već je kasno, nema pravog slušatelja. »Istina« zapravo nikad ne može isklijati, ako je pokopana na tlu tvorca laži. Ljudski rod se ponosi svojom intelektualnom superiornošću nad drugim živim bićima. Moć mašte je osobina koja pruža ljuskom rodu da ostvari sve što poželi i zamisli. Nažalost zlo je prisutno prečesto.
Gospodine ministre nije samo spomenik u Srbu upitan, na prostorima Pounja od Srba do Donjeg Lapca ima oko 30 spomenika i spomen obilježja podignutih u takozvanom NOB-u. Hoće li Ministarstvo kulture obnoviti sve spomenike?
Jesu li možda Hrvati iz istih krajeva zaslužili od Ministarstva kulture (a pretpostavlja se da ih je ubijeno oko 1.000 tih dana tzv. ustanka) nekakvo obilježje ili barem razumijevanje da se ne veliča zločin nad njima?
Svi spomenici i spomen ploče su zabilježene kao fotografije u knjizi Kotar Donji Lapac u NOB-u. Zanimljivo je da na njima nisam pronašla niti jedno ime Hrvata. (Izdavač – Historijski arhiv u Karlovcu, 1985.; Za izdavača i urednika – Đuro Zatezalo i Gojko Vezmar.; Naklada: 6.000 primjeraka.; Na samom početku tekst: »Knjigu izdajem u čast 27. jula 1941.g. Dana ustanka naroda SR Hrvatske i 40-godišnjice oslobođenja Jugoslavije od fašizma.)
Na str. 7. stoji: »Upravo u Srbu, u kotaru donjolapačkom, počeo je masovni ustanak, 27. jula 1941. g. Taj datum je proglašen za Dan ustanka naroda Hrvatske. Ustanak su otpočeli komunisti Srbi (njih 4) s komunistima u Bosanskoj Krajini (Sreski komitet Bosansko Grahovo u Drvaru) ali ne s Lapačkom organizacijom koja se nije snašla u tome. Đoko Jovanović«
Na str. 11. stoji: »Napomena redakcije: Zbornik radova i sjećanja »Kotar Donji Lapac u NOR-u je dvadeset i treća knjiga Historijskog arhiva u Karlovcu a četvrta kojom se obrađuje tematika narodnooslobodilačkog rata samo za teritorij jednog kotara.«
Na str. 17. stoji: Nikola Vidaković govori o ulozi KPJ, i njenom radu. Za historiju općine Donji Lapac značajna je 1938. g. jer tada je i formalno osnovana ilegalna partijska ćelija kao sustavni dio KPJ. Na slijedećim stranicama dotiče se Marka Oreškovića, Jakova Blaževića, Gojka Polovine, Đoke Jovanovića, Đure Dušana, Ilije Rašete i ostalih osnivača te kandidata i prijem novih mladih komunista u KPJ-u. Nigdje ne spominje antifašistički pokret, nego komunističku partiju. Rad partije, približavanje mladim seljačkim masama itd.
Na stranici 26. isti kaže da u Donjem Lapcu sve do početka juna nije uspostavljena oružana ustaška formacija i da je za to bila zaslužna partijska organizacija.
Na stranici 32. govori da je ustanak u Donjem Lapcu počeo 2. augusta 1941. »Borbeno raspoloženje ljudi doseglo je kulminaciju, pogotovo kad se čulo, da su u nekim krajevima borbe započele. Članovi partijske organizacije objašnjavali su da se svakog časa očekuje direktiva za početak oružane borbe. To isto čujemo i od svjedoka istih događaja da se znalo što četnici pripremaju. Partijska organizacija je održala 29. jula sastanak na kojem je donesena odluka da započne ustanak. Tri dana ranije na zboru se skupilo oko 200 ljudi spremnih za borbu.« Nastavlja: »Predviđeno je da komesar bude Pejo Žunić, a između nekoliko podoficira i oficira bivše Jugoslavenske vojske pao je izbor na majora Boška Rašetu. Žunić (kao komunista) je razvrstao borce u vodove. Potom prišao majoru Rašeti vojničkim korakom i propisno ga pozdravio te mu predaje komandu nad gerilskom postrojbom. Rašeta je stao pred stroj te se obratio. Ovo će biti gerilska borba a to je ratna vještina koja se ne može naučiti iz vojnih udžbenika. Trideset prvog jula uspostavljena veza s Gojkom Polovinom. Odlučeno je da se u noći od 1 na 2 august 1941. g izvrši napad na ustaško uporište u Boričevcu.« Nastavlja: »Zauzimanjem Boričevca 2. augusta 1941. g. oslobođen je od ustaša kotar Donji Lapac. Ovaj uspjeh otvorio je perspektivu u borbi za slobodu a pred partijsku organizaciju postavio je nove složene zadatke.« Od tog trena nije više bilo Hrvata u kotaru Donji Lapac, a očito ni ustaša.
Milan Šijan na stranici 47. govori o nedisciplini i lošem moralu boraca. Kaže da su to koristili pojedinci skloni samovolji i pljački. »S oružjem su vršljali po selima, provodili nasilje i pljačku, unosili strah u nezaštićene ljude i napuštali borbene položaje. Rukovodeći se parolom da su svi Hrvati i Muslimani ustaše, oni su po nezaštićenim selima pronalazili po nekoga, hapsili i izvodili na streljanje.« Dalje kaže i ne krije da su to bili pročetnički elementi. »Sve više su nestajali s položaja i odlazili kućama s plijenom. Dana 6.septembra organizirali su zbor u Donjem Lapcu da proslave kraljev rođendan i uzvikivali “Živio kralj” G. Polovina tada je rekao: “Možete vi vikati da živi kralj, ali pođite s nama da se borite protiv ustaša i okupatora.”« Nastavlja dalje: »Komunisti su ostali čvrsto na principima i ciljevima koje su postavili još u vrijeme ustanka.« Od koga je kotar očišćen? Očito očistili su cijeli kotar od Hrvata i Muslimana, poklali sve što nije uspjelo pobjeći. I još k tome ne kriju suradnju s četnicima. Ne znam sad tko je osloboditelj hrvatski i muslimanski, očito četnici!
A sada se osvrnimo na rad HRT-a iz 1999. Dokumentarni program HRT-a pod nazivom »Olovne godine«. Ravnatelj: Vanja Sutlić. Urednik Dokumentarnog programa: Miroslav Mikuljan. Scenarist i redatelj: Darko Dovranić. Naslov emisije: »Što se zbilo 27. srpnja 1941.
Na samom početku slike su porušenog spomenika u Srbu. Navodim: »Ovo je današnji izgled partizanskog spomenika tzv. “Ustanka naroda Hrvatske”. Njegov izgled najbolje pokazuje što je hrvatski narod mislio o tom ustanku i kakav je to ustanak doista i bio. Ime Srb ugurano je u Hrvatsku povijest kao časno ime antifašističkog ustanka svih naroda Hrvatske, a uistinu je predstavljalo nešto sasvim drugo. Nije tu bilo ni spomena antifašizmu, a posebice ne ustanku hrvatskog naroda. Nije tu bilo čak ni partizanskog ustanka hrvatskih komunista, čak ni okupljanja komunističkog radništva, kakvo se zbilo 22. lipnja u šumi Brezovici kraj Siska. Ipak je ime Srb nametnuto na časno mjesto hrvatske povijesti, kao da je svega toga bilo. Čijom voljom čijom odlukom. Zašto? Četvrta minuta filma: »Jer u Srbu se slavila laž pod okriljem komunizma. Slavilo se zločine nad hrvatskim narodom, a Hrvati su morali gledati, pljeskati i čak veličati zločine nad sobom samim i biti krivi.«
Normalan Hrvat je u nedoumici. Zar je hrvatski narod promijenio mišljenje o istom događaju u prošlih 10 g.? U istom filmu iz arhive HRT-a svoj monolog ima i Đoko Jovanović. Normalan čovjek se upita što se to promijenilo da danas imamo nove »Đoke«. Naš Đoko Jovanović kaže slijedeće: »U roku od sedam dana oslobođena su dva sreza.« Iz kojih su protjerani Hrvati i Muslimani, ali to nije naznačio. U filmu je jedna od svijetlih točaka mr. Zdravko Dizdar, povjesničar. »U Srbu nije bio ustanak naroda Hrvatske, nego ustanak protiv Hrvatske. Rat je sredstvo koje četnici koriste da bi ostvarili svoje ciljeve. Unose strah, ubijaju, pale pljačkaju i opuste kraj u koji se rijetko tko ikada vrati.«
Gospodine Ministre što je istina?
Nas obične građane slobodne RH, sve ovo zbunjuje. Ministarstvo kulture pa i HRT, imaju istu zadaću zastupati interese »svojeg naroda«. Ja više ne znam što je istina: ono iz 1941., film i ekipa u njemu, ili ovo sad od strane Ministarstva kulture. I zašto su naši roditelji rođeni tridesetih godina prošlog stoljeća, morali jednostavno zaboraviti na svoj rodni kraj, svoje djetinjstvo potisnuti duboko u sebe?
Kako im reći danas da u stvari oni nisu bili protjerani, jer Ministarstvo kulture obnavlja spomenik u Srbu?
Negdje sam pročitala da poslije rata kao poslije kiše na površini ostane samo smeće. Kod nas u 100 g. tri rata. Hoćemo li smoći snage te profil ljudi koji opstruiraju istinu i funkcioniraju jedino na način kaosa, laži i izmišljotina, ukloniti sa scene? Ili ih barem pokušati posramiti?
Udruga Ličana župe Boričevac
predsjednica Udruge Jadranka Matašin
M. Jurić Zagorke 8, 43000 Bjelovar
Tel.: (043) 231-581; 098/165-04-63
e-pošta: jadranka.matasin@gmail.com