Mostar, 15. veljače 2015. (KTA / MIRIAM / pobijeni.info) – U subotu, 14. veljače, u 18.00, u vjernicima ispunjenoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru, proslavljena je sv. misa zadušnica u spomen na pobijene fratre i vjernike Mostara i okolice koji su žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i nedavnog rata! Sv. misu zadušnicu predslavio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko uz suslavlje don Željka Majića, generalnog vikara hercegovačkih biskupija, gvardijana fra Ike Skoke i još četrnaest fratara. Pred početak misnog slavlja sedmorica framaša, obučeni u franjevačke habite, uprizorili su životne putove fra Lea Petrovića, provincijala, i ostale šestorice fratara koje su jugoslavenski partizani prije 70 godina izveli iz mostarskog samostana, svirepo mučili, ubili i bacili u Neretvu. Neposredno prije sv. mise hercegovački franjevci su na tom mjestu zapalili svijeće i pomolili se za duše pobijenih. Za očekivati je da se tu podigne spomen obilježje i sljedeće godine zajedno s pukom Božjim, uz molitvu i pjesmu, prođe istim putem kojim su pobijeni išli.
U svojoj propovijedi provincijal fra Miljenko je između ostaloga naveo riječi književnika Vladimira Pavlovića koje je napisao o 50. obljetnici ubojstva fratara, a koje su i danas tako suvremene: »Uz sve to čini me nespokojnim tajna te krvi nedužnih. U ime čega se na jedan mali narod usredotočilo toliko zla? Ono se umnožava kako teče vrijeme. Zbog čega nad njim svagda grakću apokaliptičke zloslutnice? Nije li uzaludan svaki pokušaj da se ova mučenička tajna povijesno i terminološki rasvijetli. Kontinuitet hrvatskih stradanja jednostavno spada u područje onostranosti. Ali ove riječi nisu riječi beznađa. Dok ih izgovaram, slijedim evanđeosku prispodobu o zrnu pšenice koje umire da bi uskrsnulo umnoženo. Ali ja ne znam pripovijedati u prispodobama. Nije mi dano. Zato i ne znam odgonetati tajne.« Ali tajna stradanja naših fratara razotkriva se u Kristu, njegovu križu, smrti i uskrsnuću. Po mučeničkoj smrti ušli su u tajnu onostranosti, u Kristovo uskrsnuće. Kroz čitavu našu mučeničku povijest naraštaji i naraštaji su išli stopama Kristovim i sve bliže Kristu. Njihova odvažnost bila je i ostala nadahnuće nama, a i ovim mladima koji su uprizorili živote naših nevino ubijenih fratara. Patnje i suze nisu bile nikada neplodne, jer su nošene vjerom u Gospodina, sa sviješću da je u njemu izvor novog života koji nam pomaže osnažiti naše odluke danas živjeti uz Gospodina. Otkad je Isus razapeo svoj šator među ljudima, promijenilo se sve na ovoj zemlji: ljudskost je ušla u Boga, a Bog je ušao u našu zemaljsku sudbinu. U povezanosti s Kristom naš život ne može biti tragični svršetak. Zato neka nam stalno odjekuje u ušima njegov upit: Tko sam ja za tebe? S ovim Isusovim upitom mora se svaki od nas ponaosob bez posrednika susresti. Ovi naši svjedoci vjere to su doživjeli prije 70 godina ovdje u Mostaru. Dogodila se bolno nametnuta škola života u kojoj je za prolaz trebao dokument ispisan krvlju, nekoć na Kalvariji, a ovdje na liticama ili na mostu Neretve. Potpuno predanje Kristu. Tko sam ja za tebe?, odzvanjalo je Isusovo pitanje u njihovim dušama pred naletom partizanskih ubojica. I odgovor je slijedio: Tebi, Isuse, pripadamo, tvoji smo. Ohrabrile su ih Isusove riječi: Ne bojte se onih koji samo tijelo mogu ubiti. Svaka rijeka, pa i Neretva, nosi tajnu svoga izvora. No, mi se nalazimo na izvoru najveće milosti euharistije. Ovu stvarnost možemo razumjeti i prihvatiti samo na stupu srca Kristova. On je svoju smrt pretvorio u čin ljubavi, što slavimo u euharistiji. Veće ljubavi nema nitko od one kada netko život svoj položi za prijatelje. Snagom ove Kristove ljubavi darovane nam u euharistiji možemo svjedočiti da smo Kristovi kao i naši nevino poubijani fratri«, istakao je fra Miljenko.
Kod sv. mise zadušnice asistirali su postulanti uz ceremonijera fra Antonia Šakotu. Misno slavlje lijepim pjevanje uveličao je župni zbor pod ravnanjem Drage Solde.