Zagreb, 6. ožujka 2009. (hakave.org / D. J. L. ) – U Sloveniji je otkrivena još jedna masovna grobnica poslijeratnih žrtava komunističkog režima. U jednom rovu u rudniku Barbara u blizini grada Laškog otkriveno je, prema riječima Državne tužiteljice Slovenije Barbare Brezigar, »200 do 300 mumificiranih trupla«. Prema riječima ljudi iz okolice, radi se o Hrvatima. Tužiteljica Brezigar je izjavila da se došla pokloniti žrtvama poslijeratnih smaknuća: »To što sam vidjela, mogu to kao čovjek ocijeniti, nešto je najpotresnije što se može u životu vidjeti. Da već 60 godina nismo sposobni istražiti takve zločine, drugi je problem. Ne znam hoće li sada biti moguće otkriti krivce, jesu li još živi. Žrtava je mnogo i od države očekujem da će raščistiti s prošlosti i stvari postaviti na pravo mjesto. Po mojem je mišljenju to ono što bi svi u državi morali željeti, ako želimo živjeti u budućnosti.« Riječi su to prevedene iz ljubljanskog Dela. Za hrvatske medije to i nije vijest. Na teletekstu HTV-a kratka vijest među vijestima iz inozemstva, da bi u večernjim vijestima HTV-a na 2. programu sinoć oko 21.50 bila objavljena besramna laž da je pronađena masovna grobnica »žrtava iz II. svjetskog rata«!
Najprije o činjenicama koje se mogu saznati iz slovenskog Dela, a slično su izvijestili i svi drugi pisani i elektronički slovenski mediji. U rovu Barbara pokraj sela Huda Jama blizu Laškog su, prema riječima Marka Štrovsa, vođe Sektora za vojna groblja Ministarstva rada, posmrtni mumificirani ostatci ljudi za koje nije bilo mjesta u oknima rudnika, na kojima nisu pronađene prostrijelne rane, pa se smatra da su bili ubijeni plinom. Jože Balažic iz Instituta za sudsku medicinu u Ljubljani potvrđuje te navode govoreći da su žrtve trpjele pred smrt, budući da nema prostrijelnih rana, već samo tragovi udaraca tupim predmetima. Dodaje da su najvjerojatnije nakon smrti tijela posuta vapnom, koje pomaže očuvanju trupla, ali koje ipak uništava DNK.
Kako je javila Slovenska televizija, prema usmenim izjavama stanovnika tog kraja u taj rudnik je potkraj svibnja ili početkom lipnja 1945. bilo bačeno nekoliko tisuća ubijenih slovenskih domobrana i hrvatskih civila s Križnog puta, a rov je kasnije zatrpan i blokiran betonskom dekom.
Štrovs kaže da su iskapanja trajala od lipnja prošle godine, te da je na 800 metara od ulaza rov bio zazidan (»Taj je zid bio tabu.«). Dana 24. lipnja prošle godine zid je probijen i otkriven je rov zasut jalovinom. Rudari su ispraznili rov i naišli na drugi zid od debelog betona, iza koga je rov opet bio zasut jalovinom. Kad su ispraznili i taj rov naišli su na prepreku iza koje je bio novi betonski zid, pa još jedna drvena prepreka, pa novi zid. Iza tog posljednjeg zida pronađena je prva žrtva »koja si je iskopala rov«, zatim druga žrtva, »koja je najvjerojatnije bila ubijena«. Iza nje uslijedio je rov od devet metara zasut glinom, a nakon njega rov širok tri metra i visok dva i pol, gdje je pronađeno mnoštvo cipela. Tada su slovenski istražitelji pronašli okno duboko 72 metra promjera 4 metra, ugledali hrpu zemlje, a iza te hrpe, sve do kraja rova, ugledali su bjelinu. Ta bjelina su bila ljudska tijela posuta vapnom. Kako kaže Štrovs: »To nisu kosturi, to su mumificirana tijela«. Na njima nije bilo ni odjeće ni obuće. Kaže da tamo ima 200 do 300 tijela. Dodaje da se rov nastavlja još sto metara, ali da se ne vidi što je dalje, jer ne mogu preko tih tijela, ali da će i to istražiti. Izgleda da je ovo, nažalost, tek početak još jedne stravične priče.
Po riječima gospodina Štrovsa, »posao« je obavljen sustavno, kako se ne bi mogao otkriti identitet ubijenih. Dodaje da se, iako je postojala priča da se uglavnom radilo o Slovencima iz logora Tehar, najvjerojatnije radi o Hrvatima, civilima.
Ravnateljica Studijskog centra za narodno pomirenje Andreja Valič rekla je da se neupitno radi o jednom od najgorih oblika nasilja komunističke vlasti, te da su pronađena tijela nepobitni materijalni dokazi zločina. Dodala je da je moguće da su dokumenti o tim poslijeratnim smaknućima bez suđenja u »nekakvom beogradskom arhivu«.
Sve to za HTV i nije vijest. Kao ni za (barem internetsko izdanje) Večernji list, postoje tek kratke vijesti na portalu Jutarnjeg lista (naravno da ne upada u oči) i u Vjesniku. I samo ignoriranje takve vijesti je strašno, a što tek reći za laži HTV-a da se radi o žrtvama iz II. svjetskog rata!
No, ne čudi nas to. Kako i bi, kad već godinama Hrvatska ne potpisuje međudržavni sporazum o zbrinjavanju tijela pronađenih u masovnim grobnicama u Sloveniji! Što misliti, bi li tako postupila ijedna država na svijetu? Naravno da ne bi. Sve te ostatke tijela (koje je moguće, naravno), prema slovenskim istražiteljima, stotina tisuća Hrvata ubijenih bez suđenja poslije završetka rata na teritoriju Republike Slovenije (to je tek dio onoga što nazivamo Križni put), trebalo bi prenijeti u Hrvatsku i pokopati u zajedničku grobnicu (vjerojatno je identifikacija u ogromnoj većini slučajeva nemoguća), i tu grobnicu dostojno obilježiti. Međutim, već možemo čuti predsjednika Mesića, druga Fumića i ostale »antifašiste« (oni bez navodnika bili su stvarni borci protiv nacizma i fašizma i bojimo se da je tih još jako malo živih) i njihove pomagače kako tek treba utvrditi što se dogodilo, kako se radilo o pojedinačnim slučajevima, ekscesima, itd. Ali i ovo pretužno otkriće vrijednih i civiliziranih slovenskih istražitelja, kojima se najiskrenije zahvaljujemo, dokazuje da se radilo o organiziranom zločinačkom pothvatu jugoslavenskih komunističkih vlasti na čelu s drugom Josipom Brozom Titom, čije ime i danas, između ostalog, nagrđuje najljepši zagrebački trg.
Ignoriranje i prešućivanje, čak i prijezir, većine medija i, da, hrvatske države, prema žrtvama komunističkog terora sramotno je. I danas se provlači priča kako Tito i komunizam i nisu bili tako loši (zagrebački HDZ bi samo uklonio riječ »maršal« iz trenutnog naziva Kazališnog trga), da je učinjeno puno dobroga. A to je ekvivalentno tome da se kaže da i Hitler nije bio tako loš, ta riješio je gospodarsku krizu u Njemačkoj s početka tridesetih godina prošlog stoljeća. Iako je prilično točno da je njemačka gospodarska kriza riješena tijekom Hitlerove vlasti, sve to pada u vodu pred strašnim zločinima koje je učinio njegov režim, koje nitko normalan ili imalo čovječan (dovoljno je samo jedno od tog) ne može opravdavati ili zataškavati. Potpuno isto vrijedi za Tita i njegovu komunističku vlast. Kako je to lijepo rekla Državna tužiteljica Slovenije Barbara Brezigar: »Žrtava je mnogo i od države očekujem da će raščistiti s prošlosti i stvari postaviti na pravo mjesto. Po mojem je mišljenju to ono što bi svi u državi morali željeti, ako želimo živjeti u budućnosti.«