Zagreb, 19. travnja 2010. (Željko Lozić / hrvatski-fokus.hr) – Crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije u Buniću na Krbavi, lički su Srbi srušili u Drugome svjetskom ratu, a narod pobili. Neobnovljena je na sramotu hrvatske vlasti i Katoličke Crkve, premda ima dosta ljudi koji su se vratili ili bi se željeli vratiti. Nikada nisam čuo da je tko o ovomu pisao.
Župna crkva je sagrađena 1807. Iste godine osnovana je i župa. Prema »Općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji« (Sarajevo, 1939.) župa Bunić je dvije do tri godine uoči Drugoga svjetskog rata imala 360 duša. Župnik je bio Feliks Šeliga (Staro Petrovo Selo kod Nove Gradiške, 1911.). Župa je do 1945., i dolaska Titovih »oslobodioca«, bila u Udbinskom dekanatu, koji je tijekom toga rata doživio najveće ljudske i svake druge gubitke. Četnici/partizani razorili su crkve, rastjerali i poubijali vjernike u župama Boričevac, Bunić, Gračac, Palanka, Rudopolje i Udbina. Do rata Boričevac je imao 2.000 Hrvata, Bunić 400, Gračac, 1.200, Palanka 140, Rudopolje 570 i Udbina, sjedište dekanata, 2.000 duša. Boričevac je spaljen, vjernici poklani i protjerani, a crkva Blažene Djevice Marije iz 1844. također spaljena. Župna crkva sv. Jurja u Gračacu iz 1715. je spaljena. Crkva Rođenje Blažene Djevice Marije u Palanci iz 1830. isto je spaljena i župa se više nikada nije obnovila. U Rudopolju je spaljena župna crkva sv. Petra i Pavla iz daleke 1784. i više se nije u cijelosti oporavila. A Udbina je posebna priča, iako jedina, ali sa sretnim završetkom. Braća četnici i partizani, ruku pod ruku, u Drugome su svjetskom ratu zapalili crkvu sv. Nikole iz XVIII. stoljeća i protjerali sve Hrvate. U mjestu 1941. nije bilo Srba, da bi nakon počinjenoga genocida nad Hrvatima Udbina u Titovoj Jugoslaviji bila bez Hrvata! »Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji« (Zagreb, 1975.) bilježi tek 20 Hrvata. Onako, za statistiku!
Sada se nakon uspostave hrvatske državnosti Udbina ponovno vratila, poglavito dolaskom protjeranih Hrvata iz središnje Bosne i povratkom udbinskih i ličkih Hrvata u svoju postojbinu. Skorom izgradnjom Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, na mjestu bivše župne crkve sv. Nikole, Udbina će sa slavnim Krbavskim poljem ponovno postati kralježnica Hrvatske u geoprometnom pogledu, i duhovno središte u vjerskom pogledu.
Ništa puno bolja situacija nije bila u preostalim župama ukinutoga Udbinskog dekanata Lovincu, Podlapači, Ričicama i Svetome Roku. I tu je izvršen pokolj od strane četnika i partizana nad tamošnjim Hrvatima, srušene crkve i kapele, popaljena mjesta i protjerani njegovi stanovnici. Razlika je samo u tomu što nisu svi protjerani i što se je netko ipak zadržao i tijekom 45 godina postojanja druge Jugoslavije. Župa Gračac je 1941. imala 1.200 duša i bila je raseljena, tako da je 1973. na 1974. imala tek 75 Hrvata! Lovinac je opstao, ali uz velike žrtve. Prije rata je u župi živjelo preko 2.600 Hrvata, a 1974. tek 970. U župi Podlapac je uoči Drugoga svjetskog rata živjelo preko 2.100 Hrvata, a 1974. tek 780. U Ričicama je 1940. bilo blizu 2.400 Hrvata, a 1974. godine 1.175. Župna crkva sv. Marije Magdalene iz 1811. također je uništena i obnovljena tek 1969., kada su se braća Srbi udobrovoljila. U župi Sveti Rok je uoči Drugoga svjetskog rata živjelo 3.000 Hrvata, a 1974. preostalo ih je 1.750. Župna crkva sv. Roka iz 1763. zapaljena je i obnovljena tek 1969.