Veljača. Mjesec je to boli, ali i ponosa za sav hercegovački narod. Zbog čega? Pred kraj Drugog svjetskog rata i u poraću škrtom hercegovačkom zemljom harala je vojska, ali ne bilo kakva. To je bila vojska okrutnija i krvoločnija nego ijedna do tada – jugokomunistička vojska. Zašto je spomenuta vojska željela ubiti nadu u onima koji je s ljubavlju prihvaćaju? Ta je skupina vukova režeći, gladna nasilja, ubijala ne samo tijelo nego i Boga u narodu. Iza sebe su ostavljali pustoš i bol. Ubijene majke, ubijena djeca, masakrirani starci… bili su priča svake hercegovačke obitelji. Kamo god je kročila ta zločinačka noga, ostajao je krvav trag. Onaj najkrvaviji je mučko ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca. Oni položiše svoj život za nas, za Boga, za vječnu istinu. Nama dadoše život, a ne smrt.
Do sudnjega dana, svjetlom vjere nadahnuti, ljubeći Kristovom ljubavlju, franjevci su svoje krvnike čekali u samostanima i kućama zajedno sa svojim narodom. Fratri su ubijeni i spaljeni, mjesto ubojstva skriveno, svjedoci ubijeni, ali Hercegovina nije ostala prazna i pusta. Stvoritelj je u ovu zemlju posijao sjeme svoje Riječi i ona je uvijek rađala novim plodovima.
Većina franjevaca bila je iz Širokog Brijega. Što je bilo s Brijegom nakon toga? Brijeg je bio ranjen, plakao je za svojim franjevcima, za franjevcima koji su bili njegovo srce i duša. Prije njihova dolaska Brijeg je bio samo pust brijeg u slici nepreglednog hercegovačkog kamena i krša. Franjevci mu udahnuše život. Dali su mu razlog da se još više, ponosnije i prkosnije uzdiže nad svim patnjama i nedaćama.
Ispovijest fra Janka Bubala koji je proživljavao sve te apokaliptične dane: »Poslije mise pronašao sam fra Vida. Poljubili smo se, a on je onako krupan, gorko zaplakao, uz uzdah: “Moj Janko, pobiše braću našu, ubiše Janko Leona, Grgu, Kažimira, pobiše sve na Brigu i oko Briga. Ubiše i starog fra Marka, kojega su kao starog i nemoćnog starca donijeli iz bolesničke postelje do bunkera, sasuli mu metak u glavu, polili benzinom i zapalili. Znaš ga, pa ni ptice ga se nisu bojale.”«
Poput lišća u jesen padala su ta njihova nevina tijela ljubeći majčicu zemlju. Od tada su zvona hercegovačkih crkava zvonila još jače kako bi pokazala da ovaj narod to ne će zaboraviti. Oni su gore na nebu i gledaju nas svakog sedmog u mjesecu, a posebno svake veljače.
Crkva ovo može podnijeti, klonuti ne će. Pobjeda je njezina. A ti Majko, uvijek bdij u svojem svetištu na svetom Brijegu i blaži našu krvavu bol i ljute rane.
»Kada vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači.«
Blaženi Alojzije Stepinac
Ivana Baković, IV. r. Srednje strukovne škole iz Tomislavgrada