Na zidovima sjemeništa svetačke slike vise,
nebeski uzori svetošću obilježeni.
I to što nisam poželim da jesam jer
kroz prozore duše i mrak sa svjetlom ulazi,
modrina neba posivi u kajanju i naporu
da budem njima sličan.
»Budi«, rekoše, »kao oni:
Sveti Franjo u ekstazi,
Agneza ljepolika ruku sklopljenih,
Antun s malim Isusom u naručju,
uzori u nošenju križa
na životnoj Golgoti
s pogledom na nebo.
Tu su, a daleki, bestjelesni, uramljeni godinama i daljinom
i poželim biti kao: Franjo s nebom u očima,
Alojzije s ljiljanom bijelim,
Terezija s križem u zagrljaju.
Prolistaju snovi zanosom pa načas
zaboravljam da pamtim zemlju,
prolazne radosti i s mukom
tražim nebo.
Unatoč svemu više me privlače
hrvatski svetci i blaženici,
krvavi tragovi mučenika,
ubijenih fratara i svećenika,
svetaca,
koje su obilježili mržnjom
zbog vjere, domoljublja,
bogoljublja
i onih bezimenih, i s imenom,
kamenim grobom obilježenih,
kostiju razasutih
na zemlji hrvatskoj,
pradjedovskoj,
mučki ubijenih duž »križnog puta«, spaljenih
u jamama vrletnim.
Mučeništvom su imena uklesali
u tvrdi kamen, u sjećanje.
Ne ostaviše ništa osim znamena
od boli, od križa
i nade u beznađu.
Prebirem krunicu žalosnu,
zrna krvlju obilježena.
U molitvi izgovaram
ime do imena, ime do imena i
mjesta njihovom smrću posvećena.
Krvnicima smetali što su
krunicu oko pasa nosili,
Bogu služili,
sputanih krila o slobodi sanjali,
Domovinu i svoj narod ljubili,
umjesto razorenih crkava i zvonika srcem zvonili.
Od izvora do uvira njih
šezdeset i šestorica,
uz mnoge druge,
plameni putokazi postali u bespuću do svitanja,
krvava trobojna jedra na lađi života,
jača od smrti.
Nekad, pod sjenom krvničkoga znakovlja,
nisu nam ih mogli, smjeli, dati za uzore i štovanje od straha
i neslobode. I nakon toliko godina bole nas njihove rane
na okrvavljenoj oranici Crkve
svetošću procvjetale.
don Slavko Vranjković