Mokošica, 29. prosinca 2008. (Nikola Mulanović / www.hakave.org) – Moja jedinica, Časnička škola HOS-a, a koja se je sastojala od jedne bojne, a ova od pet satnija po 120 ljudi, krenula je na povlačenje uredno u sklopu ostalih jedinica. Zagreb smo napustili 7. svibnja u potpunom sastavu, iako na povlačenje nitko nije bio prisiljen. Tko je želio napustiti Školu i ostati u Zagrebu, mogao je to učiniti, no kako sam poslije niza godina ustanovio, svega se je par pitomaca okoristilo ovom slobodom. Predhodno smo primili streljivo, suhu hranu i svaki od nas po par novčanica kuna. Ne sjećam se više koliko je to novaca bilo, ali znam da je to bio lijepi iznos. Išlo se je pješke te putem noćilo po štagljima i poljima, kako bi se već koja jedinica snašla. Od partizana nije bilo ni traga – sve do Celja. A onda iznenađenje. Šok. Celje je iskićeno slavolucima i parolama u počast »oslobodioca«, te pretežno slovenskim i jugoslavenskim zastavicama s petokrakom, a partizani stoje na kolniku i promatraju nas.
Naoružani mi, naoružani oni, ali nitko nikoga ne dira. Samo jedni drugima po koju dobacimo, časteći se onako masno po balkansku. Partizani su, naime, pred Celjem razoružavali njemačku vojsku i puštali je dalje nesmetano u pravcu Austrije. Tu su došli do bogatog plijena u oružju i prijevoznim sredstvima, pa su nas te iste jedinice sljedećeg dana, na našem putu prema granici prestigle, vozeći se na njemačkim kamionima. I tom prilikom smo izmijenili »bratske« pozdrave, ali se dalje od toga nije išlo. No, osjećali smo, da bismo mogli biti napadnuti. I stvarno. Mislim, već slijedećeg dana su nam priredili »dobrodošlicu«, te nas u jednom klancu zasuli bacačima. Okršaj nije dugo trajao, no tom prilikom smo ostali bez kuhinje koja nam je uništena granatom.
I tako se je došlo do Bleiburga, odnosno jednog velikog polja, koje leži pred tim mjestom. Teško je procijeniti broj vojnika, koji se je tamo našao, a niti sam tada o tome mislio, no, masa je bila ogromna. Uz to, tu je bio nepregledan broj civila. Žene, starci, djeca sa seljačkim kolima, raznim omotima, pokrivačima, kojekakvim kolicima, na kojima su vukli svoju imovinu, pokoja ovca, koza, konjić i vojnik do vojnika – pripadnici svih mogućih rodova – pokrili su ovo polje. To je moglo biti 13. ili 14. svibnja. I sada se čeka. Što i koliko dugo nitko ne zna. Govori se da naši pregovaraju s Englezima, da su stigli Rusi i Bugari… Engleski zrakoplovi nas nadlijeću u vrlo niskom letu. No, mi mnogo za to ne hajemo. Već ćemo se nekako izvući. Rat je svršio.
Nadnevka 15. svibnja dolazi do komešanja. Svuda se osjeća živost, pokret. Konačno idemo k Englezima. Tako je i moralo svršiti. Cijelo vrijeme povlačenja nismo ni promislili da bi drukčije moglo biti. Zar da se predamo onim ušljivcima? Radije bi svi prije izginuli. Ovo nije fraza! Bili bi se tukli do posljednjeg. Svi. Bez iznimke. I tako je došao red i na moju jedinicu. Krećemo postrojeni i bacamo jedan po jedan oružje: strojnice, puške, samokrese, … Gomila je ogromna. Tu i tamo pokoji engleski vojnik. Formira se kolona i krećemo. No, uskoro više nema oko nas Engleza. Nestali su. Iščezli su kao u priči. Odjednom. Ili se je barem meni samo tako činilo? A tada ugledah partizane. Svi smo zanijemili i samo se pogledavamo. Je li to moguće?! Izdani smo, prevareni! I što je vrlo zanimljivo, a što sam kasnije s preživjelima otkrio: svi znamo što nas čeka. Čeka nas užas. Njegove pojedinosti ne možemo predvidjeti, ali točno znamo: biti će užasno. I užas je počeo odmah.
U tom mom prvom susretu s tom ruljom, koja je sama sebe nazvala Narodno oslobodilačkom vojskom, u sjećanju su mi ostale više partizanke nego partizani. To, možda zbog toga, što nisam bio do tada naučan vidjeti ženu pod oružjem. Ili, možda, radi njihove histerične dreke, gruba, brutalna i neženstvena izgleda; radi njihovih debelih nogu i ogromniih stražnjica. Ta čudna stvorenja su se zalijetala u nas, ulazila u kolonu, te nas pljuskala, grebla, pljuvala i vukla za kosu. Uz to su stalno vikale i kočijaški psovale. Premda još nisu počeli ubijati, ti prvi momenti su mi bili strašniji od svih kasnijih muka, i to zato, jer je sve to zajedno tako naglo došlo. Još prije dva sata sam bio ponosni pitomac Časničke škole HOS-a! Pripadnik jedne nepobijeđene vojske, koja je bila kadra i na samog vraga udariti, ako je trebalo braniti čast i slobodu. A sada popljuvan od zadnjeg ljudskog ološa. I nemoćan! Užas!
Kreće se dalje. Koloni se ne vidi ni početak ni kraj. Iako se naša Škola nastoji držati zajedno, s vremenom smo se izmiješali s ostalim zarobljenicima. No, nas nekoliko prijatelja se ipak uspijevamo održati skupa. Počinje »đoranje«, naime skidanje surki, hlača i cipela u zamjenu za partizansku »garderobu«. Odjednom pucnji. Jedan, dva, tri…Mislimo da to »oslobodioci« slave pobjedu, no uskoro pored puta, u jarku, primjećujemo mrtva tjelesa hrvatskih vojnika. Dakle, počeli su! Sa svakim daljnjim kilometrom, stanje postaje sve teže. Znali su da više nema Engleza u blizini i da svom kukavičluku mogu dati oduška iživljavanjem nad nemoćnim. A čudna je to »vojska« i bila. Rijetki su imali odore. I to neku mješavinu između engleskih, talijanskih, domobranskih, njemačkih i bogtepitaj kojih. Ostatak u civilu i polucivilu. S puščetinama na ramenu. Prljavi. Čista suprotnost zarobljenicima koje su sprovodili. A htjeli su i oni imati hlače podšivene kožom. Ili dobre cipele. Ili bundu. I zato smo sve češće gledali naše ljude kako se pored puta svlače, a nedugo zatim odjeknuo bi hitac. Muke su za nas tek počele, a za te nesretnike prestale. Oni, koji su se vratili u kolonu bosi i polugoli, ili pak obučeni u partizanske dronjke, jesu li imali sreću ili peh? To će pokazati nadolazeći tjedni i mjeseci.
Počinje nas moriti žeđ, tim više što nekada moramo i trčati, a krećemo se pored Drave, koja nam ostaje s desne strane. Sunce prži i jezici se suše. Snaga popušta te čovjeku izgleda da bi ga spasio srkut vode. A pored nas, s lijeve strane puta svako nekoliko stotina metara teku bistri potočići, koji se onda ispod ceste izlijevaju u Dravu. Pa premda je zabranjeno izlaziti iz kolone, mi je napuštamo i idemo na potok. A onda – rafal. Netko ostaje ležati u krvi, a drugi bježe u kolonu. Do slijedećeg potoka! Bilo je ljudi koji su padali. Pogotovo stariji ljudi i civili. Treba, naime, reći da nas je pješačenje iz Zagreba već dobro iscrpilo, a sada je nastupio ubrzani marš i povremeno trčanje. Neki bi jednostavno sjeli u jarak i čekali smrt. Sprovodnici su nam govorili, ako ne možemo dalje da sjednemo i da će nas sanitet, koji ide na začelju kolone, pokupiti. Tko je povjerovao, taj više nije ustao!
Drava je mutna i prljava. Sa sobom nosi daske, ostatke polomljenih kola, ljude vezane žicom po troje, četvero zajedno. Neka su trupla zapela za granu ili kakav kamen, i tako plutaju. A još jučer su ti ljudi bili pripadanici jedne mlade i oduševljene vojske! Naredili su nam da moramo gledati u zemlju, te da se ne smijemo obazirati. Tako idemo jedno vrijeme, a oni strogo paze da li se netko okreće i u tom slučaju odmah pucaju. Idemo i spotičemo se, udaramo jedan u drugog, pa iako gledamo smrti u oči, znatiželja je jača od straha i krišom, neprimjetno, nastoji se baciti pogled od vremena do vremena unaokolo. S jedne ledine, na samoj obali Drave, možda tridesetak metara udaljeno od ceste, dopiru do nas jaukanja i zapomaganja. Iz 4 ili 5 kamiona zvijeri izvlače naše ranjenike, ubijaju ih i bacaju u Dravu. I mi to nismo smjeli vidjeti. A svi smo vidjeli. I upamtili!
Kasnije, kada su ove muke prošle i kada sam živio na »slobodi« u Dubrovniku, često sam o ovome mislio. Godinama sam tražio hrvatskog ratnog vojnog invalida. Po prirodi posla često sam putovao. Svuda sam imao znanaca i prijatelja, pa sam se i kod njih raspitivao živi li u njihovom mjestu koji hrvatski ratni vojni invalid. No nisu mi znali reći. A hrvatska vojska je ratovala četiri godine, pa kao i sve druge vojske svijeta i ona je imala ranjenike i invalide. Ljude bez nogu, ruku, bez očiju. Svi su oni morali umrijeti, kako ne bi mlađe naraštaje poput živih spomenika podsjećali na junačko doba, kada se je Država branila. Jedno vrijeme su nas vodili nekom sporednom cestom, pa onako izmoreni i izcrpljeni dolazimo do nekog provizornog mosta i tu nas dočekiva pravi pakao. Kao da je sve ovo do sada bila šala! Prilaz mostu je uzak, a stražari ne dopuštaju da dođe do zastoja. A pred mostom i na mostu stoje krvnici i ubijaju. Pištoljem, nožem, kundakom… Kao da su poludjeli. Kao da ih umirući u njihovoj orgiji još više raspaljuju.
A umirućih je svuda naokolo. Samo se čuje lelek, zapomaganje, pucnji i psovke. I u tom krkljancu i očekivanju smrti, odjednom ugledam mog prijatelja iz Dubrovnika Zlatka Koprivicu. Dugo se već vremena nismo vidjeli. Bio je nešto stariji od mene i već časnik PTS-a. Pali smo u zagrljaj, ljubeći se pred smrt. »Nikad više u naš sunčani Dubrovnik« – govori mi Zlatko. Kako smo se iznenada našli, tako smo se isto naglo izgubili. Ja sam prešao preko mosta. Kako – to ni sam ne znam. Zlatka više nikada nisam vidio. Nikada nije došao doma. Je li ubijen na mostu ili negdje kasnije, ne znam. Po dolasku u Dubrovnik sam saznao da mu je i otac ubijen. A dr. Niko Koprivica je bio ugledni hrvatski pravnik, načelnik grada i dužnosnik Hrvatske Seljačke Stranke.
Na drugoj strani mosta nas je čekala nova, svježa jedinica i sada će nas ona dalje pratiti. Stara se je zamorila ubijajući, a nova je tek željna krvi. Odmah je palo naređenje da se trči. I trči se bez predaha. Kilometar, dva, pet. Tko zna koliko? Trči se, pada, ponovo trči i ponovo pada. A oni se sotonski cerekaju i pucaju u nas. Većina ih je na konjima. Jedan razbojnik leži pored ceste sa strojnicom uperenom u kolonu, pa kada mu se prohtije, pritisne na obarač. Tako se zabavlja. Ruska ruleta u jugoslavenskoj obradi! Tko prođe, prođe. A mi trčimo, saplićemo se o mrtve i umiruće, padamo, i opet trčimo. Ljudi bacaju sve iz džepova. Žele biti što lakši, pa se pored puta vide novčanici, fotografije, češljevi… Prije povlačenja iz Zagreba, kupio sam bio dva džepna albuma i u njih složio moje drage uspomene – fotografije članova obitelji i dubrovačkih prijatelja. U toj trci, koja me je totalno iscrpila, bacio sam oba. Prvo jednog, a nedugo zatim i drugog. Izgledalo mi ja da ću tako postati lakši, da su mi preteški i da ću radi njih izgubiti glavu. Nevjerojatno za onog, koji to nije iskusio.