Široki Brijeg, 15. travnja 2011. (fra Miljenko Stojić / frama.ba; pdf) – Bi to tako, tih Golgotskih dana. Mislim, križoliko. Isus, pravedan, uspješan, jer liječio je druge i svi su ga poznavali, dođe do točke prijelomnice. Namijeniše mu križ, ništa manje i ništa više. A on je bio predviđen za najveće protuhe. Nepravda do neba. Ipak, nije se otimao, krenuo je odlučno svojim putem. Tek je rekao onima što su ga udarali da bi trebali dokazati da je kriv. I to je uglavnom bilo svo protivljenje. Slijedili su ga malobrojni, skupina onih što su se do tada zvali njegovima. Ostali su se prestrašili i iz prikrajka gledali što će biti s njim. Ako se izvuče, moglo bi se nastaviti starim putem, ako ne…
Odjekuju u meni događaji ovih dana. Nalegli su na Herceg Bosnu, kao ono nekada divlji osvajači Turci Osmanlije. Viču da su u pravu. Ima i naših s njima. Takvi su poslovi uvijek bili i uvijek će biti unosni. Dok postimo, molimo se, jednostavno zaranjamo u korizmu, gdje smo zapravo? Sa svojim Bogom, svojim narodom, sa samima sobom? Razumijemo li što je Isus učinio kad je naizgled suviše jednostavno proigrao svoju priliku? Mislimo li na svoju subraću s druge strane granice? I na njih su nalegli, možda više nego na nas. Opljačkali su ih, uhitili bojovnike i generale, razvlače ih po javnim glasilima. Zajedno smo stvorili politički okvir za dragu nam domovinu i zle sile u društvu to nam ne mogu nikako oprostiti. Zdvajamo li zbog toga ili imamo snage nasmijati im se u brk? Jer, ovo je naša zemlja, naše nebo, put koji je sami Bog stavio pred nas.
Nije bilo lagano ni našim prethodnicima. I na njih su udarali. Veljača iz 1945. još i danas poput Isusove točke prijelomnice stoji pred našim očima. S jedne strane je navirao bezbožni, neljudski komunizam, s druge strane su bili oni koji su naviještali Božju riječ i nisu uzmicali. Znamo da mogli su izbjeći križ, ali ne htjedoše. Krenuli su i oni svojim putem. Ubiše ih, zapališe i odrediše da se o njima govori kao o zločincima. Učiniše tako i s drugima jednakima njima, sveukupno njih 66, a i s vjernim pukom koji ih je slijedio. Razoriše im i obitavalište. Namijeniše im ništavilo. Opet su neki njihovi bili s njima, a drugi su virili iz prikrajka. Saga o Isusovim danima dogodi se i u našim krajevima.
I jednoga dana puče vijest: Došla nam je u posjet Kraljica mira. Mi se obradovasmo, a oni skočiše. Htjeli su i nju na križ, samo kako je pronaći. Bila je u našim mislima, našim srcima, našim obiteljima. Svatko ju je štitio na svoj način i ništa joj nisu mogli. Naučili smo da treba uvijek biti sa svojima, bez obzira na križ i patnje. Svijet je to zadivilo i nagrnuo je k nama. U čemu je tajna naše mudrosti? Nismo im mogli iscrpno odgovoriti, upirali smo samo prstom na Isusa, Kraljicu miru, naše što ih potamaniše prilikom svitanja njihovih zora. I razumjeli su te tu istinu prenijeli diljem svijeta. Kad je nastupilo vrijeme sraza, bili su uz nas. Razumski gledajući trebalo nas je nestati, ali mi smo znali nositi križ i zbog toga smo preživjeli. Nešto kao na onim slikama njemačkog slikara. Ljudi nose križ, svatko svoj. Ali jednome između njih to se previše ne dopada. Moli Boga da mu ga skrati barem malo. On udovoljava njegovoj želji. Nakon nekog vremena ponovno ga moli isto uvjeravajući ga da je tako bolje, lakše će ga nositi. Opet mu je udovoljeno. Ali nenadano dolaze do prijelaza na drugu obalu. Golema provalija pred njima. Stavljaju svoje križeve i preko njih prelaze, svi, osim njega. Njegov je križ bio prekratak jer ga je, rekosmo, rezao.
Proći će i ova godina i još mnoge druge, barem se tako nadamo. Što će biti od nas? Odgovor je u onoj točci prijelomnici gdje se postavlja svoj odnos prema križu. Lako za druge, ali kakav je naš odgovor?