Stari spisi Gospodnjim Duhom pisani daju nam primjer Urije, Zaharije, Jeremije, Eleazara, svih mučenika za Svevišnjega čiji je spomen Izrael nosio na usnama i u srcu. Novi spisi šalju nam Petra koji je raspet dušom išao u susret nebu; Stjepana koji je glavu položio kao dar Kralju u štalici rođenom; Andriju osuđena na muke Spasiteljeve; Mateja mačem pogana probodena. U posljednje vrijeme rijetki su takvi svjedoci žive vjere. Ipak, čuo sam za još neke mučenike koji su, zapravo, naša narodna braća. Čitao sam… fra Leopold, fra Mate, fra Pero, fra Karlo, fra Ante, dr. fra Stipan, fra Mate, fra Petar, fra Ivan, fra Nikola, dr. fra Nikola, dr. fra Bože, fra Ljubo, fra Mirko, fra Jerko, fra Bože, fra Ante, fra Ivan, fra Jozo, fra Ante, fra Ivan, fra Jakov, fra Mijo, fra Miljenko, fra Jerko, fra Jozo, fra Marijan, fra Jozo, fra Ivan, fra Franjo, fra Josip, fra Franjo, fra Ivan, dr. fra Grgo, fra Jure, fra Ivan, fra Franjo, fra Andrija, fra Ivan, fra Ljubo, fra Marijan, fra Nikola, fra Jure, fra Gabro, fra Ante, fra Nikola, fra Andrija, fra Ivan, fra Marijan, fra Bože, fra Nikola, fra Ivan, dr. fra Andrija, fra Andrija, fra Bože, fra Berislav, fra Silvije, fra Nikola, fra Franjo, fra Tadija, fra Franjo, fra Jure, fra Ivan, fra Stanko, fra Ante, fra Dobroslav. Koliko imena! Tko su ti ljudi? Što su krivo učinili? Što im se dogodilo? Pitanja su se množila u mojoj glavi.
Mnogi primjeri odvažnih stjegonoša Kristove pobjede nad Zlim nadahnjuju nas odvažno kročiti stazama evanđelja i svojim životima svjedočiti ljubav Krvi Jaganjčeve za nas prolivene. Ipak, nailazim na nepremostiv jaz između njih i nas koji je dubok dvije tisuće godina, ali pronalazim istu misao vodilju, vjeru. Moram priznati da nas dijele desetci i desetci godina od tih uzora vjere. Je li to razlog što krivo hodimo u današnjem svijetu? Kad bismo barem imali više mučenika i takvih svjedoka. Zar ne? No, imamo ih, to su oni, imena za koja mnogi ne znaju. Upravo tu, u našoj okolini, zemlji, povijesti, kulturi vidimo prolivenu krv, negdje među našim ujacima skrivenu ispod smeđih habita. Duhovni sinovi najvećeg nositelja Kristovih tjelesnih rana ikada ti su mučenici kojima se možemo dičiti. Franjo iz Asiza je Učitelju otišao u susret noseći na sebi Njegove rane, a njegovi sinovi, njih 66 gore navedenih, otišli su Učitelju u susret prateći upravo učenje o žrtvi koje nam je on pokazao. Krist, mučenik nad mučenicima, zbog svojega je svjedočenja Nebeskog Oca i neizmjerne ljubavi za nas otišao na križ. Hercegovački franjevci su u Drugom svjetskom ratu slijedeći Krista dali svoje glave za Boga. Njihovi križevi kojima su se popeli u nebo bili su metci, vješanja, paljenja njih živih, vrijeđanje, zakopavanje tijela i nitko ne zna koji još sve načini mučenja. Diljem kamenite Hercegovine fratri su pokazivali kamenu, čvrstu vjeru kakvu su imali i apostoli. Njih možemo uzeti za primjer. Oni su sebe predali kao žrtvu. I mi trebamo sebe predati kao žrtvu. Bili su odvedeni na klanje poput janjadi i sada njihova krv vapi u nebo i s Krvlju Jaganjčevom lije se u našu dušu dajući nam odvažnost u borbi protiv Zloga u današnjem svijetu. Današnjica nas odvaja od svega Božjeg, svega Bogu miloga. Pristup hramu Gospodnjem traćenje je vremena, pristup žrtveniku Gospodnjem nepotrebno je zamaranje, predanje naših briga, zahvala, čežnje i uglavljenje u ranu na Gospodnjem boku kroz molitvu krajnja je besmislica. Stalno težimo nekom idealu koji nam današnjica nudi, no zapitajmo se: vodi li tu slijepac slijepca? Vodi li nas svijet jedinom pravom cilju, Isusu? Ili nas svijet uvlači u labirint iz koga nema uopće izlaza? U tom labirintu ne čeka nas Minos nego nešto puno gore…
Žudimo li za kapljicom vjere naći ćemo rijeku vjere sa 66 kapljica ljubavi, vjere i ufanja. Toliko je lijepo imati u svome narodu mučenike koji su nam zapravo tako slični, s kojima se možemo, moramo i trebamo poistovjetiti u ovim teškim trenutcima hrvatskoga naroda. Njih su mučili politički sustavi, a nas? Njima su polako uzimali sve, a nama? Njima su isisali život, a nama? Ukoliko zastanemo na trenutak i promislimo, shvatit ćemo kako smo jako slični i srodni s njima. Zbog toga i mi sebe trebamo prinositi kao žrtve. Nije nužno proliti krv. Štoviše, naša žrtva možda će razvući usne u osmijeh, potapšati brata u brigama, utješiti žalosna ili koje drugo djelo milosrđa…
Hercegovački franjevci živjeli su život u Bogu i ostavili velik trag. Život je knjiga i oni su ju kvalitetno napisali. Život je priča i oni su ju svima nama ispričali. Život je pjesma i oni su ju ispjevali Bogu na slavu.
Svi mi pišemo, pričamo i pjevamo, još i biramo što želimo, koga želimo i kako to želimo. Ja želim koračati po mjestima tih 66 stopa i biti Kristov stjegonoša. A ti?
Stjepan Jozinović, 2. r.
Opća gimnazija, Katolički školski centar don Bosco, Žepče