Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«
Veljača 2012. zaista je bila vrlo znakovita za Vicepostulaturu postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Naime, u vrlo kratkom vremenu dogodilo se nekoliko iznimno važnih događaja za Vicepostulaturu, počevši s obilježavanjem 67. obljetnice ubojstva hercegovačkih franjevaca preko pohvale Komisije za hrvatski martirologij i godišnje nagrade općine Ljubuški za izuzetna postignuća pa do odluke o obilježavanju Dana sjećanja na pobijene franjevce i puk. Ovo nabrojeno, ali i inače izuzetna zauzetost u istraživačkom radu, razlog su razgovoru s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.
Fra Miljenko, možete li za početak naše čitatelje ukratko upoznati s radom Vicepostulature? Kada je Vicepostulatura započela radom, koji su dosadašnji rezultati, a koji su ciljevi?
Imenovanjem vicepostulatora 19. rujna 2007. Vicepostulatura je započela sustavan posao glede utvrđivanja svih okolnosti ubojstva hercegovačkih franjevaca tijekom i u poraću drugog svjetskog rata. No ne smijemo zaboraviti ni Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika ustrojeno 2004., kao ni napore poduzete od samog početka ubojstva franjevaca. Zajedno s uvjerenjem puka, koji je pobijene fratre prozvao »Širokobriški mučenici«, sve je to doprinijelo da smo uspjeli pronaći mnoge dokumente, saslušali mnoge svjedoke, kao i ustanoviti posljednje počivalište njih 31 od 66 ubijenih. I mjesni biskup don Ratko Perić dao je svoj obol ustrojivši Crkveni sud koji je ispitao sve svjedoke koje smo mu predložili. Još nam preostaje da mjesni biskup, nakon svih potrebnih predradnji, službeno pokrene postupak mučeništva i kandidate proglasi slugama Božjim. Trenutno smo na samom pragu. Među pobijenima zaista ima skupina za koju ne će biti teško dokazati da su mučenici. Čak smo pronašli i izvorne komunističke dokumente u kojima priznaju svoj zločin i zbog čega su ga napravili.
Vicepostulatura ima i glasilo Stopama pobijenih, kao i vrlo pregledne mrežne stranice. Na oba se mjesta mogu uvijek pročitati najnovije informacije vezano za Vaš istraživački rad. Sve se čini cjelovito, sustavno, ali i ostavlja dojam velikih napora i uloženog truda. Kako sve uspijevate? Koliko osoba sudjeluje u radu?
Kad su ove stvari u pitanju, nikada se ne pitam može li se nešto, nego što treba učiniti. Velika je, naime, čast sve ovo raditi. Trenutno sam samo ja zaposlen čitavim radnim vremenom, ali iza mene stoji Hercegovačka franjevačka provincija tako da rad nikada nije pod znakom pitanja. Naravno da tražim i pronalazim potrebne suradnike. Nije to previše teško jer ljudi zahvaljuju Bogu što se konačno nešto počelo raditi oko svega ovoga. Na kraju se dobije dobro uhodana mreža koja jednostavno mora uroditi plodovima. Zbog svega toga uživam u poslu i ništa mi nije teško, dapače izazov mi je iz raznih razloga.
Ovakav složen i zahtjevan istraživački rad (službena putovanja, pronalaženja i iskapanja ubijenih, DNK analize…) zacijelo iziskuje i novčana sredstva kojih, uvjerena sam, uvijek nedostaje. Kako se nosite s tim poteškoćama?
Poslan sam u ime zajednice pa se ona najprije brine za potrebita novčana sredstva. Međutim, tu su i dobrovoljni prilozi, kao i određena zarada na izdavaštvu. Društvene vlasti s obje strane granice do sada nisu u ovome sudjelovale. Na stranu svjesni pojedinci u tim vlastima koji su činili i čine što mogu, na čemu im se ovom prilikom zahvaljujem. Nismo čak uspjeli dobiti ništa ni od one pomoći Hrvatima u BiH. Ali, Bog je s našim radom, pa se ne treba brinuti. Ne kažem ovo kao floskulu, nego kao osobno doživljeno iskustvo. Naša pobijena braća i puk zavrijedili su da nešto od onoga što imamo potrošimo na otkrivanje istine i na taj način zapravo pomognemo samima sebi.
Nedavno je obilježena 67. obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca, a još uvijek se ne zna za grobove 35-orice ubijenih. Živućih je svjedoka sve manje. Hoće li se moći pronaći posmrtni ostatci svih ubijenih franjevaca?
Svih ne će, jer su im kosti rasute diljem Hrvatskog križnog puta, odnosno diljem lijepe naše s obje strane granice. Ipak i nadalje saznajemo za njihova posljednja počivališta. Trenutno smo na tragu barem jednoga ovdje na Širokom Brijegu, dvojice u Ljubuškom, jednoga na Čitluku i najvjerojatnije skupine njih u masovnoj grobnici na Biokovu. Neke smo već i otkopali i očevidom se uvjerili da bi to oni mogli biti, jer su uz njihova tijela pronađeni ostatci habita i krunica, ali DNK analiza koja je u tijeku reći će jesmo li u pravu. Krajem srpnja pokopat ćemo 28 tijela iz masovne grobnice u mjesno groblje na Širokom Brijegu, a ako među njima bude franjevac on će biti pokopan u samostanskoj crkvi. I nakon toga netko tko bude mislio da je netko njegov među pokopanima moći će jednostavno iz grobnice izvući limeni lijes koji nosi sve potrebne oznake gdje su posmrtni ostatci pronađeni, to odnijeti na DNK analizu i saznati pravu istinu. Posmrtne ostatke, naime, ne miješamo jedne s drugima, kao što je to učinila hrvatska država u slučaju Maclja, nego ih pojedinačno pohranjujemo.
Dobili ste općinsko priznanje za svoj rad, a donesena je i odluka o obilježavanju Dana sjećanja na pobijene franjevce i puk. Što to znači za Vas i za Vicepostulaturu? Je li to znak da je lokalna zajednica prepoznala vrijednost žrtve pobijenih franjevaca?
Lokalna zajednica uvijek je bila povezana s franjevcima i Vicepostulaturom. Ovo priznanje općine Ljubuški zapravo je zahvala za ono što je Vicepostulatura učinila u dotičnoj općini. Ne zaboravimo da su iz rada Vicepostulature izrasla povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum, Posušje, Busovača, Čitluk, Tomislavgrad, a i još se neke općine spremaju krenuti ovim putem. U Ljubuškom smo tako do sada zajedno iskopali 3 masovne grobnice s oko 60-ak ubijenih, a otkopali smo i jednog američkog časnika. Nagrada je, dakle, logički došla u ruke Vicepostulature i vrlo nam je draga. Općina Široki Brijeg, pak, proglasila je 7. veljače Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk. Ustanove su pozvane popodne zatvoriti svoja vrata i dolično obilježiti taj dan kad su komunisti na Širokom Brijegu u samostanu ubili i zatim spalili u ratnom skloništu 12 franjevaca, a na području općine za tih nekoliko dana napravili preko 100 većih i manjih masovnih grobnica. Isto tako danas se u čitavoj županiji Zapadno-Hercegovačkoj tih dana djeci u školi govori što se točno dogodilo i zbog čega. Također imaju priliku sudjelovati i u Natječaju na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca. Mislim da se ovim zaokružilo ovo razdoblje i konačno do kraja pobrisao tzv. »7. februar, dan oslobođenja Lištice«.
Ostvarili ste suradnju i s ostalim institucijama i osobama koje se bave istraživanjima na temu Drugog svjetskoga rata i poraća. Kako gledate na sve te suradnje i daju li one svoje rezultate?
Ubojstvo hercegovačkih franjevaca nije se dogodilo izvan prostora i vremena, nego u određenom povijesnom kontekstu. Zbog toga nastojimo surađivati sa svima onima koje zanima istina o Drugom svjetskom ratu i poraću. Jedan od oblika te suradnje jest i simpozij kojega svake godine držimo ovdje na Širokom Brijegu. Nastojimo dovesti priznate stručnjake te preko njih još više učvrstiti svoju povezanost s raznim ustanovama. Isto tako otvorili smo i stranice glasila Vicepostulature Stopama pobijenih onima koji imaju i znaju što reći. U sklopu svega toga govorio sam prošle godine i na prosvjednom skupu Kruga za trg glede promjene imena Trga maršala Tita, nastupao u tv emisijama, govorio za različita javna glasila. Također pišem za različita javna gasila o ovim i sličnim stvarima. Jednostavno rečeno mnogo je onih koji su otvoreni ovim temama, samo treba zasukati rukave i pristupiti im. Nema smisla govoriti da nemamo ovo i ono te čekati da do toga dođemo. Najbolja prilika jest sada.
Član ste i Komisije za hrvatski martirologij koja Vas je pohvalila za sustavan i predan rad. Može li Komisija cjelokupan istraživački rad izdignuti na višu razinu (ujediniti sva saznanja, istraživanja, rezultate…) i ubrzati ga? Što je potrebno za to?
Komisija već sada na tome radi, iako to promatrači sa strane ne mogu trenutno jasno razabrati. Još smo, naime, zaokupljeni udaranjem temelja ili ustrojstvom. Ali je to pri kraju i prvi vidljivi plod svega toga nastojanja bit će simpozij na temu komunističkih zločina koji bi se trebao održati u travnju. Biskup Mile Bogović neumorno radi oko toga i ne treba dvojiti da uspjeha ne će biti. Treba mu samo pomoći koliko možemo i ništa više. Nadam se da ćemo to shvatiti i prihvatiti. Rad Komisije će se, naime, protegnuti na čitavu crkvu u Hrvata, a ne samo na njezine članove. Svatko će zaista imati priliku doprinijeti koliko može. Na kraju ćemo se iznenaditi koliko smo velik narod i koliko smo svoju vjernost Bogu i domovini zapečatili mučeničkom krvlju.
Poznato Vam je da je u Hrvatskoj pokušano u nedavno obavljeni Popis pučanstva uvrstiti i pitanja vezana za žrtve komunizma, no u tome se nije uspjelo. Isto tako, nedavno je osnovan Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava zločina poslije Drugog svjetskog rata, no i on nailazi na svojevrsne zaprjeke, a da ne govorimo o nekadašnjoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava čiji je rad također zaustavljen. Je li moguće da na državnoj razini nema volje da se utvrdi činjenično stanje stvari?
Iz ovoga što ste naveli to je očito. Dio je to širih geopolitičkih kretanja, htjeli mi to ili ne. Određene društvene snage još nisu prežalile Jugoslaviju. Htjele bi pošto poto vratiti barem neki njezin oblik. A tko je podesniji da se to postigne nego oni koji su bili čuvari Jugoslavije. Zbog toga smo imali detuđmanizaciju, progon hrvatskih branitelja, uhićivanje generala, dovođenje na vlast onih koji izravno svjedoče i rade protiv svoje države. Žao mi je da narod nije bio mudriji i bolje se odupro svim ovim pokušajima. Sve još traje. Komunistička svijest umjesto da bude prognana, vraća se u naše društvene odnose. Zar je onda čudno da smo zaduženi, da se ne želi govoriti o komunističkim zločinima? Oni uredno rade svoj sluganski posao radujući se crkavici koju će za to dobiti. Do nas je koliko ćemo im to dopustiti. Ne smijemo samo reći da ne možemo ništa učiniti. Možemo. Počnimo se barem moliti za duhovnu obnovu hrvatske države i prestanimo rabiti javna glasila koja su u njihovim rukama.
Na koncu, koja je poruka naših mučenika i njihove žrtve?
Naši su nam mučenici svojom krvlju dokazali da nam netko može uzeti glavu, ali ne i ono što je u njoj. Međutim, bude li obrnuto, što će nam glava? Zbog toga nema druge nego govoriti o njima i saznavati istinu o tim teškim danima. Sve da su i bili zločinci, nisu zaslužili da im kosti leže po kojekakvim jamama i smetlištima. To je s njima mogla učiniti samo zločinačka komunistička ideologija. Spoznavši to uspjet ćemo početi graditi društvo u kojem mjesta imaju svi, bez obzira na svoja politička, vjerska i ina uvjerenja. Važno je samo da se drže ljudskih zasada koje su nam svima zajedničke. A oni koji uz to još i vjeruju u svemu će prepoznati prst Božji i moliti se da naši mučenici što prije budu uzdignuti na čast oltara i tako vidljivo bude prepoznata njihova žrtva koja će nam pokazivati naš daljnji put.
Irena Šupuković
Narod, 203., Zagreb, ožujak 2012., str. 16. – 17.