Povijest cjelokupnog kršćanstva snažno je obilježena mučeništvom i svjedočkim životom posebice u vrijeme progonstva u prvim počecima Crkve. Tog oblika represije i agresije nije pošteđena ni Katolička crkva u Hrvata od svojih početaka, kada smo u 7. stoljeću primili krštenje pa sve do dana današnjeg. Mučenik je izvorno kršćanski pojam koji opisuje kršćane koji su radije podnijeli žrtvu vlastita života nego iznevjerili svoju vjeru kako to naznači pokojni mons. Mile Bogović, koji je dao veliki obol i poticaj za pronalazak grobišta i popis nevino pobijenih diljem različitih stratišta. Za papu Ivana Pavla II. mučenici su oni koji su sve do žrtve života vjerni čovjeku, oni koji su mučenici kršćanske ljubavi, koji su mučenici pravednosti, koji su mučenici istine te mučenici mira. Isti taj papa pozvao je mjesne Crkve da učine sve i da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo. Mučeništvo se pak nikada ne događa slučajno jer ono pretpostavlja ustrajan rast u vjeri i vježbanje u kreposnom životu koji znači svladavanje sklonosti na zlo u sebi te jačanje altruizma. Miroslav Bulešić, Alojzije Stepinac, Drinske mučenice, Širokobriješki mučenici i ostalo nepobrojivo mnoštvo katoličkih Hrvata, samo su djelić tog krvavog mozaika duhovnih osoba koji su ostavili svoj život za Krista podnoseći mučeništvo u XX. stoljeću.
Ideologije, diktature, režimi, pritisci, jednom riječju totalitarizmi, svoje uporište traže uvijek u čovjeku da bi u ime istog tog čovjeka nehumano naudili čovjeku. Crkva u Hrvata, a na poseban način bolno za nas, Crkva u ovom dijelu koji se zove BiH, na posebno traumatski način doživjela je „sakaćenje“ svojih udova, ubijanje i mučenje svoje djece, utamničenje i progon svojih članova, jednom riječju doživjela je pravo obezglavljenje u stoljeću iza nas. Strahovito je bilo to XX. stoljeće za hrvatskog čovjeka i katoličkog vjernika jer je narod uglavnom živio pod vlastima kojima su, blago rečeno, ljudska prava bila nepoznanica što je uključivalo jako puno patnje i trpljenja. Posljedice kulturocida koji je kanio izbrisati kršćanski i hrvatski identitet i uništiti memoriju osjećat će se još desetljećima. U svim onim promjenama XX. stoljeća jedino Katolička crkva ostade dosljedna sama sebi što ju je u narodu učinilo jedinom vjerodostojnom instancom koja je pomogla puku očuvati kršćanske vrijednosti i stavove. Snaga Crkve u tom tmurnom vremenu bila je prije svega u dosljednosti svjedočenja Kristove ljubavi.
Tragična je bila 1945. u kojoj je nastavak uništavanja nacionalne svijesti Hrvata iako je on počeo daleko prije te godine, a koji će trajati sve do prodora demokratskih vjetrova 1990.-tih godina prošlog stoljeća. Mislim da tu godinu na najbolniji i brutalni način opisuje don Anto Baković, koji je znao naglasiti da je za Hrvate u apokaliptičnoj 1945., kada su ostali bez svoje države, a hrvatska vojska i njezini generali završili u masovnim grobnicama i jamama, trebalo hrvatski narod obezglaviti, a Hrvate dotući do kraja – uništiti njegovu stoljetnu duhovnu snagu – Katoličku Crkvu. Don Anto će dodati i da je komunistička partija odlučila Katoličku crkvu u hrvatskom narodu baciti na koljena po principu kad udariš pastira i stado će se razbježati. Najcrnje slutnje se ostvaruju jer je Crkva u Hrvata osuđena na nestanak. Preko tisuću svećenika, redovnika, redovnica i biskupa svoje svećeničko odijelo zamjenjuje robijaškim, a kalež i molitvenik lopatom i pijukom.
Komunističko proganjanje vjernika bilo je nevjerojatno podmuklo, bestijalno okrutno i podlo. Korištene su metode mučenja i zlostavljana kojih se zdravi razum ne bi mogao nikada dosjetiti. Jasno je da je kler bio na posebnom udaru jer su za komunističke vlasti svećenici bili intelektualci koji su po prirodi svog poziva društveno daleko opasniji ukoliko se opredijele djelovati protiv državnog i društvenog uređenja u SFRJ budući da oni u svom poslu dolaze u kontakt s brojnim ljudima i to religioznim za koje svećenik predstavlja u neku ruku čovjeka višeg reda i za koje svećenik predstavlja savjetodavca kojeg treba slušati kako to 1973. napisa sudac okružnog suda u Tuzli kojom je presudio fra Stjepanu Paviću, a o tomu piše fra Marijan Karaula u svojoj knjizi Žrtve i mučenici. Jasno je da su ubijanja svećenika bila u službi utjerivanja strahovlade jer ako se vlast tako odnosila prema svećeniku što je mogao očekivati obični čovjek. U Glasu koncila iz lipnja 1993. u tekstu Živka Kustića Ni ovog puta nas neće iskorijeniti doneseno je sjećanje fra Šite Ćorića koji je pripovijedao kako su jednog seljanina ubili samo zato što je bio ćelav i nosio naočale pa su mislili da je sigurno fratar. Uzalud ih je taj vinogradar preklinjao da se osvjedoče da je oženjen, da mu tu u selu žive žena i četvero nejake djece…
Don Anto Baković svjedoči da su Crkvi odbrojani dani, kako je to učio u šestom razredu gimnazije u Sarajevu 1948. kada je odlučio poći u sjemenište u Đakovo nakon što su strijeljali župnika Ivana Čondića koji mu je nakon izrečene smrtne kazne rekao: Anto, ne plači, nego me zamijeni. Ako uzmemo u obzir da je Katolička crkva u BiH samo od 1941. do 1952. ostala bez 160 katoličkih svećenika i redovnika onda su joj dani doista bili odbrojani, ona je bila na samrti i čekala završni udarac čavla u namijenjeni joj lijes.
66 isprebijanih, izmrcvarenih, izmučenih, masakriranih i pobijenih hercegovačkih franjevaca, ne samo da je sinonim stradanja Hrvata u Hercegovini nego je i žalosni pokazatelj što znači pokušati ubiti Boga u čovjeku, u ovom slučaju u redovniku, odnosno pokušati uništiti bilo koju svijest o identitetskoj pripadnosti jednom narodu. Mržnja prema Crkvi (katoličkoj vjeri) je glavnim razlogom ubijanja svećenika, a time i širokobrijeških mučenika. Da se svećenike i franjevce željelo iskorijeniti s posebnim ciljem svjedoči upravo primjer samostana u kojemu se nalazimo. Partizanski zločinci svoje žrtve nisu poznavali, nisu im znali niti ime nego im je bio dostatan habit koji su na sebi nosili. Crni, tmurni i pretužni su bili ti dani kada su Široki Brijeg i ostale župe ovog kraja ostali bez svojih fratara, a time je čitava širokobriješka općina ostala bez ijednog svećenika kako to svjedoči fra Jerko Karačić u svojim Uspomenama iz doba mučeništva.
Stvarno pitanje je pak može li se identitet, bilo duhovni bilo nacionalni, mučenjem i progonstvom oteti, izbrisati, oduzeti ili reducirati? Čini se da ipak ne može budući da komunistički silnici nisu mogli osporiti utjecaj dominacije franjevaca bilo preko ideoloških, kulturnih ili obrazovnih sfera tako da im je preostalo jedino fizičko uništenje odnosno ubijanje tijela. Izvrsno je to istaknuo mr. sc. Dražen Barbarić kada je apostrofirao da fizička likvidacija franjevaca ukazuje na nemoć KPJ da idejnim sredstvima i kulturnom borbom uspostavi kulturnu hegemoniju na prostoru čitave tadašnje Jugoslavije.
Kada su u pitanju pobijeni hercegovački franjevci potrebno je naglasiti da su se neki isticali u znanosti, neki su bili odgojitelji, neki profesori, neki skloni vodstvu… Imali su oni naravno i drugih kvaliteta po čemu nam mogu biti uzori poput fra Zvonka Grubišića kojemu je srce suzilo za sirotinju i kliktalo za domovinu, fra Maksimilijana Jurčića koji je bio patnik jobovske strpljivosti i svetačke duhovnosti, fra Krste Kraljevića koji je unatoč bolesti vjerno služio Gospodinu, fra Žarka Leventića koji je bio graditelj međuljudskih odnosa, fra Nevinka Mandića, glasovitog vjeroučitelja i propovjednika, fra Arkanđea Nuića koji je bio blizak Bogu i ljudima, fra Dobroslava Šimovića, koji je bio plemenit i poštivan među odgajanicima, fra Martina Sopte, učenog i redovnički jednostavnog…
50 godina diktature komunizma ostavilo je duboki trag na hrvatskog čovjeka i na njegovu svijest. Udbaško-komunističko proganjanje i ubijanje hrvatskih ljudi, zabrana djelovanja hrvatskim društvima, katoličkim bogoslovijama, karitativnim ustanovama, katoličkim medijima i svemu onomu što je moglo čuvati duh i identitet katolika i Hrvata samo su neke od metoda kojima su se mrzitelji koristili. Štoviše izlazila je brojna literatura komunističke ideologije koja je ne samo kriminalizirala Katoličku crkvu nego je huškala protiv nje, a time naravno i prešućivala zločine koji su na njoj izvršeni. Bez da ulazimo u dublje razloge i istraživanja dovoljno je istaknuti da je jednoumlje u kombinaciji s nametnutim kompleksom krivnje, itekako doprinijelo tomu da hrvatski narod, nažalost, niti dan danas nije kadar, bez obzira što je pobjednik u domovinskom ratu, osloboditi se tereta jednoumlja i prihvatiti demokratski način promišljanja te osuditi svaki oblika zla. Vidljivo je to pogotovo zadnjih godina gdje se upravo sljedbenici raznih diktatura, preodjeveni u novu odjeću, pozivaju na tzv. demokratski doseg te u tom kontekstu obilježavaju datume i obilaze mjesta na kojima su izvršena najbrutalnija ubojstva svećenika i puka. Oni ne samo da šute nego i opravdavaju partizanske i posebice komunističke zločine uz čestu potporu sklonih im medija kojima nerijetko upravljaju potomci egzekutora te vlastodržaca. Da je tomu drukčije bila bi barem nekolicina krivaca procesuirana i za zločin nad širokobriješkim mučenicima.
Sva brutalnost i bestijalnost koju su komunisti ispoljavali na franjevcima u Hercegovini, a na taj način i na puku, urodila je nekim, za komuniste, čudnim i neočekivanim, a za Kristove sljedbenike, zdravim i kvalitetnim plodovima. Nakon svih progona Crkva se pomladila, oživjela, ojačala, sjemeništa su se napunila zvanjima, izgrađene su nove crkve. Iako se provinciji u Hercegovini nazirao njezin kraj, prijetio potpuni slom i potpuno gašenje, Bog se pobrinuo za svoje i dopustio da klica novih plodova donese obilat rod. Žrtva širokobrijeških mučenika nije bila uzaludna. Provincija u Hercegovini se u potpunosti oporavila te ohrabrena Božjom snagom može hrabro koračati u nove izazove i svjedočiti o Kristovoj ljubavi.