Široki Brijeg, 1. lipnja 2015. (Željka Galić) – Bilo je to davno, one hladne veljače 1945., kad su naši zatirači ušli u samostan i svetište na Širokom Brijegu. Ništa im ne bijaše sveto. Sve su devastirali, palili, ubijali. Smaknuše i spališe nam fratre u vrtu samostana.
U vrijeme Hrvatskog proljeća ekshumirani su ostatci naših slavnih pobijenih i preneseni u samostansku crkvu i pokopani. Bilo je to bez ikakve oznake, natpisa ili obilježja. Strah je pokrivao ovaj slavni grob sve do Domovinskog rata. Dolaskom fra Joze Zovko u naš samostan razbuktala se priča o našim pobijenima. Govorio je o njima, spominjao ih u svakoj prilici. Priredio je više znanstvenih skupova s bivšim širokobriješkim đacima, kako na Širokom Brijegu, tako i u Zagrebu gdje mnogi od njih žive. Sve to nama trećarima otkrilo je nove spoznaje i veličinu pobijenih hercegovačkih franjevaca.
Naš Franjevački svjetovni red je oživio i danomice rastao. Kao naš duhovnik i asistent, fra Jozo Zovko nam je predložio da preuzmemo brigu za grob pobijenih hercegovačkih franjevaca. Bili smo time počašćeni i oduševljeni. Još uvijek svaki tjedan članovi našega bratstva čiste i cvijećem ukrašavaju njihov grob. Mnogi tu svakodnevno dolaze, pale svijeće i na koljenima se utječu njima za zagovor. Također hodočasnici, koji dolaze iz svih puka i jezika, slušaju o našim pobijenim fratrima i našem narodu. Na taj način njihov grob postaje mjesto molitve, zavjeta i čudesnih plodova.
Zajedno sa svim ovim događanjima rastemo i mi trećari u ljubavi prema našim svjedocima i učiteljima. Tako je njihova smrt i mučeništvo postala naša snaga i naša dika.