Lica:
DID TOMA, glava hercegovačke obitelji
BABA MARA, njegova žena
IVA, njihova nevjesta
ANA, trudnica, također njihova nevjesta
MARKO i IVAN, njihova djeca, učenici svjedoci
VINCEL, njihov susjed
fra PAVO i fra GAUDENCIJE, fratri iz samostana u Mostaru, svjedoci
MARIJA, bivša radnica u fratarskom dućanu
KATA i MARA, hercegovačke žene, kume
BOŽE, JOZO, ANDRIJA, ANTE, STOJAN, IVAN i NIKOLA, bivši đaci širokobriješke gimnazije, trenutačno na Križnome putu
Mala djeca u kući dida Tome
Vojnici na Križnome putu
Radnja svih činova odvija se u Hercegovini, samo se zadnji čin događa negdje u bespućima Križnoga puta.
Vrijeme radnje je svršetak Drugoga svjetskoga rata, od veljače do svibnja 1945.
1. čin
Glazba: G. Mahler, Adagietto iz V. simfonije i glas čitača u pozadini:
Hladna je veljača okovala Široki Brijeg i okolna sela. Večer je neobično mirna u jednom takvom selu. Godina je 1945. Dan prije neprestano su se čuli topovi, vodile su se žestoke bitke, cijeli dan i noć sa 6. na 7. veljače. Toga je dana Široki Brijeg pao u partizanske ruke. Borbe su utihnule ujutro 7. veljače. Po selima je vladala grobna tišina. Nitko ne izlazi iz kuća. Vidjevši crni dim kako suklja iz gimnazijske zgrade, mještani su znali da su partizani ušli u crkvene prostore. Tjeskoba, strah i nemoć osjećali su se u zraku. Vladala je neopisiva napetost u tom zatišju. Svi su htjeli saznati što se dogodilo, slutili su na zlo. Samo su se pojedinci usuđivali izići iz kuće, a kad su izišli, čuli su vijesti od kojih se ledila krv u žilama, ali ne od hladnoće, nego od jeze ljudske izopačenosti na djelu. (Glazba se stišava.)
Široki Brijeg
Stara hercegovačka kuća s ognjištem na sredini. Vide se sinija, tronošci i ćemlije. U kutu je sećija na kojoj su tri žene i djeca. Stari did za sinijom puši škiju i gladi svoje brkove gledajući u daljinu. Na stolu je boca rakije. Ulazi mlađi čovjek s tragičnim vijestima.
VINCEL: Valjen Isus i Marija, čeljadi!
OSTALI: Vazda Isus i Marija!
VINCEL (skine kapu i približi se siniji, zauzima neki svečani položaj, priprema se izgovoriti nešto jako bitno, ali stalno pogiba glavu): Ne znan je li van iko kaziva… (Gužva kapu u rukama.) Rekli su mi ovi što se sakriše u fratarske podrume. (Počne jecati) Njih su pustili kućama, a fratre… a fratara više nema, nji su sve… (odmahuje glavom u desnu stranu, kroz plač) …nji su sve ubili!
DID TOMA (skoči sa stolice): Šta govoriš??!!
VINCEL (prijeđe rukom po licu, obriše suze): Toma, tako je… govore, vidili su dim iz skloništa…
(U pozadini glazba, žene nariču, did skine kapu i sjedne za stol, ukočeno, nijemo… U pozadini se čuje glas čitača koji čita imena ubijenih u skloništu dok glumci plaču i pokušavaju se smiriti od šokantne vijesti… Glas čitača: fra Marko Barbarić, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arkanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Borislav Pandžić, fra Žarko Leventić, fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš… Stišava se glazba, razgovor se nastavlja.)
IVA (uplakana, pored noga joj dijete, ona ga grli jednom rukom, drugom tare suze): A šta ćemo mi sad brez pratara i brez mise? (Zabrinuto prema svima.)
DIJETE: Majko, oću li ja sad na prvu pričest kad nji nema? Ko će krstit bebu kad strina rodi? (Žene jače zaplaču.)
BABA MARA: Ne dala Majka Isusova, okle ovo zlo na nas i na našu dicu?! (Krsti se.)
DID TOMA: E, ne sićan se da me je vako stislo u prsin… Evo, sinovi mi odoše u rat. Kad san maloga Jozu posla u Slavoniju u godinam gladi ni to mi nije bilo vako teško – sla san ga u bolje… Pokopa san ćaću i mater, naživili se i naradili, sve po redu pa i njiova smrt… A ovo… (Diže ruke u zrak kao da se predaje.) Da nas vako ubijaju, da nan vako svetinju gaze… (Natoči rakiju i iskapi.) Volijo bi da san umra prija nego ovi dođoše, prija nego počeše gazit po nami…
BABA MARA: Bože moj, na početku rata rekoše za onog u Duvnu, pra Stipana Naletilića i potlje u Međugorju za pra Križana Galića, a vidi sad i ove nan uzeše! (Nasloni čelo na dlan negodujući glavom u nevjerici.)
IVA: Ma bona majko, da bar grišin, al još su ji spominjali, vikali su Ikanovi: odveli iz župne kuće pra Maksimilijana Jurčića s Umca i pra Petra Sesara iz Čapljine… Eno nomadnje to rekoše…
VINCEL: Triba ostat pri pameti… (hoda po prostoriji, ulije rakiju i naiskap popije, opet hoda) Tribamo ostat saburni! (Okrene se prema ženama.) Žene, nemojte prid dicon… (Okrene se prema didu i počne šijat rukama.) Otić ću ja ujitra prid crkvu…
DID TOMA (odlučno prekida Vincela): Ni čut, ne mrdaj, dok oni kolo vode, ne mrdaj, neš vele pomoć, a vrlo ćeš odnemoć… Čekat ćemo njiovo povlačenje… Nek se bar smanji broj toji antikrsta… (Glasno uzdahne.) Pozdravit ćemo Gospu, molit za pokoj duša naši pratara, a ujitra šta nan Bog dadne. Vidiš i sam, Vincele, da danas jesi, sutra nisi.
VINCEL: Dobro vičeš, Toma, odo i ja k svojoj čeljadi, na počinak, a kad svane vidit ćemo šta ćemo… (Vincel izlazi, domaći pale svijeću i započinju večernju molitvu.)
2. čin
Glazba i glas u pozadini: Nakon stravičnog pokolja 12 fratara koje su partizani izveli iz samostana, likvidirali pucnjem u zatiljak i zapalili u ratnom skloništu u fratarskom vrtu, isti krvnici nastavljaju svoj pohod. U fratarskoj mlinici bilo je još fratara s narodom i đacima. Sklonili su se tu dok borbe ne završe. Partizani su ih pronašli 7. veljače predvečer, te se vratili po njih sutradan ujutro i izveli ih pred gimnaziju. Civile i neke đake pustili su kućama. Sudbina devetorice fratara iz mlinice poznata je samo jednim dijelom.
Široki Brijeg
Seoska kuća, ista čeljad u kući. Trudna žena zabavlja djecu, baka je na stolcu uz ognjište, did za sinijom, Iva radi nešto oko ognjišta. Dolaze njihovi sinovi, učenici – svjedoci. Naglo ulaze u kuću, ostali se prenu zbog naglosti njihova upada.
IVAN i MARKO (uglas): Valjen Isus i Marija!
BABA MARA I IVA (pođu prema došljacima, dobronamjerno se i naivno smješkajući kao da žele sakriti od djece ono što se dogodilo njihovim profesorima): Vazda budi, dico, ajte… (Zabrinuto ih gledaju, a kad oni počnu govoriti, žene pogledavaju na dida i skamenjeno stoje.)
IVAN (prekida majku i baku): Pobili nam fratre, dide! (Kad to izgovori, počinje uznemireno hodati gore-dolje.)
MARKO (uznemireno, još duboko diše od trčanja): Zapalili nam školu, nose sve iz samostana, privrću… (Gestikulira rukom) Konje uvode u crkvu! (s gađenjem na licu izgovara) Zavezali su krme fratarskim pasićem, i to su uradili…
IVAN (kroz plač): Nikog nisu ostavili, ni fra Marka starog i nepokretnog, vukli su ga do zbornice! (Glasnije, na rubu plača.) Dide, i fra Marka starog mučili…
DID TOMA: Oko didovo, dođi didu! (Did ustane, zagrli Ivana, a Ivan počne jače plakati.)
MARKO: Mi smo gledali u njih k’o u Boga, ni pogleda ružna, ni pokreta, a kamoli ružne riči prema našim fratrima, a oni ih udaraju, psuju ih… (uznemirenije) Dide, pljuju po njima…
IVAN (odmakne se malo od dida, još ga grli jednom rukom): Svašta su im govorili, svašta, dide… Di su ustaše, dajte oružje… (Pogleda u dida s čuđenjem.) Kakvo oružje u samostanu u fratara, dide?! Šta je njima?
DID TOMA: Nisu oni naše vire, sinko… (Namješta Ivanovu glavu na svoje rame.)
MARKO: Samo su nam držali mise, učili nas u školi… Sve što znamo, od njih je došlo.
IVAN: Zašto su ih ubili, dide, zašto? (Plače.)
DID TOMA: Zato su ji i ubili, jerbo su vas učili, jerbo ji narod sluša i voli… A ovi… Nisu oni ko mi, dico, nisu oni naše vire…
MARKO (energično): Nisu oni ničije vire, pu! (Pljune u stranu, ljutito gurne ćemliju.)
IVA (rukama gestikulira na smirivanje): Smirite se dico, ajde sidite, sidite obojica. Oćete li toplog mlika, ajde sidite! (Smiruje ih i sjeda oko sinije, mazi po leđima te odlazi donijeti mlijeko.)
Svi su sjeli, netko na pod, netko na ćemlije i svi šute…
IVAN (Gleda u daljinu, onda se trzne i kroz suze počne govoriti): Kako su ih udarali i psovali im. (U nevjerici maše glavom.)
BABA MARA: Sve bi to i bilo za podnit da nan ji ne ubiše, moj Markane, evo to sve, što su ji morali ubiti… (Širi ruke prema nebu, pa glavu stavi u dlanove i u nevjerici negoduje pokretima glave.)
MARKO: A oni njima ništa nisu rekli. Samo mirno, sve mirno podnosili, virovali su da će ji pustit. Fra Rade nije dâ pečate gimnazije, rekao je da će gimnazija opet proraditi. Kad smo izlazili iz mlinice, jedan partizan nam je reka da bižimo priko rijeke…
DID TOMA: Eto, i među njima ima podikoji čovik…
IVAN: Stalno smo molili, i sinoć i jutros dobili opće odrišenje. Fratri su stalno ispovidali i naponase, svu čeljad što je bila u mlinici…
DID TOMA: Reciderte mi, dico, šta je bilo s pratrin iz mlinice?
(U pozadini glazba, glas čita imena: fra Andrija Jelčić, fra Bonifacije Majić, fra Radoslav Vukšić, fra Fabijan Paponja, fra Leonardo Rupčić, fra Miljenko Ivanković, fra Melhior Prlić, fra Fabijan Kordić i fra Mariofil Sivrić. Glazba se stišava, a razgovor nastavlja.)
MARKO: Ne znamo, uveli su ih u zbornicu kad i nas, onda su rekli da civili mogu ići i učenici koji žive blizu, i mi smo pošli. Bilo nas je strah okrenut im leđa i poć… Samo sam čeka metak u glavu…
DID TOMA: Šta je s dicon koja ne žive blizu?
MARKO: Popisali su ih. Poslat će ih u Vitinu.
IVAN: Ovi đaci što su bili u samostanu u podrumu, išli su gasit vatru u gimnaziji, fra Melkior, stolar, dolazio je po njih da mu pomognu. Tili su spasit što se spasit dade… Oni su nam rekli kako su ih odveli jednog po jednog…
3. čin
Glazba. Glas čita u pozadini: Dana 14. veljače partizani su ušli u Mostar. Bila je Čista srijeda, popodne, sunce još nije zašlo kada su vojnici ušli u franjevački samostan. Fratri su se upravo grijali kraj vatre u zbornici, jer su sedam dana bili u podrumu. Tih su se dana vodile žestoke borbe. Partizani ulaze, popisuju ih… Odabraše njih devetoricu, a ostalima rekoše da idu u ćeliju spavati… Dvojica fratara pokazaše Oznine propusnice jer su ih partizani prozvali da već otprije bježe ispred njih. Iako zbunjeni zbog propusnica, pustili su i tu dvojicu. Ostaviše u zbornici sedam fratara. Ostali su po naređenju otišli na večeru. Nakon što su fratri večerali i vratili se u zbornicu, braću više tamo nisu zatekli… Partizani su ih odveli u nepoznato… Poslije se pronio glas da su likvidirani i bačeni u Neretvu na Čekrku. Nekoliko dana nakon toga njihova su braća još uvijek uznemirena i sa zebnjom iščekuju vijesti o odvedenoj braći.
Mostar
Dvojica fratara šetaju vrtom, sjednu na klupu, zabrinuti, ogorčeni, razgovaraju o nedavnim događajima…
FRA PAVO: Moj brate, tuge velike… Još ne znamo gdje su…
FRA GAUDENCIJE (odmahuje glavom u stranu): Ne znamo… Ne htjedoše nam reći u štabu… Sva si im imena izdiktirao…
FRA PAVO: Možda smo trebali otići i u Oznu (ubrzanije govori), možda bi nam tamo netko nešto rekao… Možda bi tamo bio netko tko ih je poznavao pa bi nam zbog toga pomogli… Ta bili su dobri ljudi, nikomu ništa nažao nisu učinili…
FRA GAUDENCIJE: Ne zanosi se, Pavo! (Energično maše rukama prema Pavi) I mi bismo stradali, znaš to… Ti koji su ih poznavali, ako i znaju nešto, šutjeli bi! Svi se boje, razumiješ li?! Pavo, svi se boje… (zamišljeno gleda u daljinu) pa i mi…(spusti pogled)
FRA PAVO: Možda ih nisu ubili, možda ih ispituju… Onaj oficir nije bio tako loš. (Užimlje ramenima.)
FRA GAUDENCIJE: Moj Pavo, to je maska, pretvaranje… Dali smo im večeru, u našem samostanu… Dvojica oficira i sedam vojnika večerali su s nama. Pojeli našu večeru pa odveli našu braću… Cccc! (Negodujući maše glavom.)
FRA PAVO: Jesi li vidio kako je otac provincijal bio miran i odlučan? Po kakvu je kuvertu spremao?
FRA GAUDENCIJE: Ne znam, nismo ju ni poslije našli… A nešto je bio pripremio, pametan je to čovjek, spreman je na sve situacije… Pa i one zalihe hrane koje ostavlja za novicijat… On misli na dane koji će doći, da nakon svršetka rata đaci imaju što jesti…
(Šute obojica)
FRA GAUDENCIJE (zamišljeno gleda u pod): Fra Grgo je stalno molio krunicu… (Šuti.) Nisu ništa krivi (opet šuti), ali ovi nose opanke s dugim kljunom i imaju gačansko-bilećke čarape…
FRA PAVO (ljutito): Jesi li ga vidio?! To je onaj koji nas je čuvao ispred zbornice. I kakav mi je to vojnik?!
FRA GAUDENCIJE: Onaj koji ne voli fratre, mrzi vjeru… In odium fidei, Pavo!
FRA PAVO: Bože, što su im uradili… (Nasloni glavu na ruke, laktove na koljena, trlja lice, kosu… ustane… hoda, gleda u nebo.) Što ih ne vrate?! (Očajno, vapi.) Braćo, gdje ste? Braćo!!!
FRA GAUDENCIJE: Saznat ćemo… Neka… Moramo, sad il’ kasnije… (Ustaje, pognute glave polako izlazi.)
(Fra Gaudencije odlazi, a u vrt ulazi djevojka.)
MARIJA (preplašeno): Hvaljen Isus i Marija, velečasni!
FRA PAVO: Na vijeke, otkud gosta… Poznajem li te?
MARIJA: Trebali biste, radila sam kod vas u dućanu…
FRA PAVO: A da, da, tako je…
MARIJA: Velečasni, nešto bih Vam rekla, čula sam…
FRA PAVO: Reci, sine…
MARIJA: Ljudi govore da je Neretva izbacila jednog fratra ispod Starog mosta…
FRA PAVO (skoči): Fratra!!! (Okrene se od djevojke, uhvati se za kosu… pa se pribere još uznemiren.) Ajde, odi, vidi je li istina pa mi javi…
(Djevojka iziđe, fra Pavo trosne na klupu i gorko zaplaka…)
(U pozadini glazba i glas čita imena: fra Leo Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Rafo Prusina i fra Nenad Pehar odvedeni iz samostana, ubijeni i bačeni u Neretvu.)
4. čin
Glazba i glas u pozadini: Prije velikog ubojstva fratara na Brijegu i u Mostaru, dogodilo se još ubojstava, isto u veljači. Dan prije pada Širokog Brijega, 6. veljače, pogubljeni su fratri iznad crkve u Mostarskom Gracu. Glazba se pojačava, zatim uz malo tišu glazbu glas čita imena: fra Krešimir Pandžić, fra Augustin Zubac, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac. Slično se događa i u Čitluku, Ljubuškom i Izbičnu. U strahu, boli i oskudici, polako, kao da se ni njemu ne živi – stiglo je proljeće. Priroda se poistovjetila s osjećajima cijele Hercegovine. Poneki je drin tek procvjetao, grane su još gole… Hladno je. Narod ispod glasa prepričava nemile događaje – svoje žive rane u grudima.
Hercegovačko selo
Na putu se susreću dvije žene u crnini, s krpama na glavi i bijelim pasićima oko struka, prigrnule se džokama. Kata na leđima nosi naramak suhih grana. Uz put je kamena prizida.
MARA (Kad ugleda Katu, požuri joj u susret.): Kume moja, jadna ne bila, kamo iđeš?
KATA: Nestalo nan potpale, nosin kući, tražila san i malo mlika u Tomini. Odnesoše sve, moja Mare, sve nan odnesoše… Antikrsti jedni, koji su, ne bilo ji, da bili….
MARA: Šuti, kuma, čut će te kogod, teška su vrimena došla, šuti…
KATA: Teška, da gora ne mogu. Samo uniđu ko u svoju avliju, odvezoše kozu, domalo pobiše krmad, uzeše žito…
MARA: I u nas isto, još jin i municiju i ranjenike morali nosit uz brdo, ne crkli da bili… Samo napanu i viču: di su ustaše?! Evo ji u mene u džepu (ljutito odmahuje rukom)… okani nas se više…
KATA: Di god dođu, ružno čine… Još ne oplakasmo naše fratre, kad novečeri trže Mate Ikanov, iz broćanskog kraja (tiše)… Pobili ji i doli, moja Mare…
MARA: Jezus i Marija! (Krsti se.)
KATA: U Čitluku i Gradnićima, trojicu fratara… Uletili in u kuće i odma na streljanje…
MARA (zapomaže): Oooo, Gospe moja!
(U pozadini glazba i glas čita imena: fra Filip Gašpar, fra Ćiril Ivanković i fra Jakov Križić.)
KATA: Dolikar je Mate čujo i za ljubušake, isto tako. Ništa ji nisu ni pitali, izveli iz kuća i odveli…
MARA: Gospodine, smiluj se.
(U pozadini glazba i glas čita imena: fra Julijan Kožul, fra Paško Martinac, fra Martin Sopta, fra Zdenko Zubac i fra Slobodan Lončar.)
KATA: Šta su krivi, aje reci pravo, šta su oni krivi…?
MARA: Nami je rečeno, ne znan je li istina, da su trojicu iz crkve išćerali, s oltara ji potrali, u Izbičnu…
KATA: Bože mi oprosti, s puškan ušli u crkvu?
MARA: Moja Kate, ništa njima nije sveto, ta jesu li i na Brigu s konjin ulazili u crkvu, antikrsti, ne bilo ji…
KATA: A koji su tužnici u Izbičnu bili?
(U pozadini glazba i glas čita imena: fra Marko Dragićević, fra Nevinko Mandić i fra Bono Andačić.)
MARA: Prođoše mimo naroda, ništa ji uzeše, narod osta u crkvi, ni gori ni doli, ne smiš migat… Da je neko poša (izdreči se), ubili bi ga.
KATA: Gospe moja, Gospe moja… Kakva su ova vrimena došla?!
MARA: Rđava, rđava Kate, kad njiman ništa nije sveto, gaze nan po sveme, po našeme radu, po našeme blagu, pobiše nan ljude, dica nan gladna…
(Obje kratko ušute, gledaju u pod, u daljinu.)
KATA: Ajmo, ujtit će nas! (Uznemireno pogledava okolo.) Briga nji što mi nemamo potpale ni mlika. Zbogon, kuma!
MARA: Ajmo, dok nan je glava na ramenin… Zbogon te, kuma! (Odlazi.)
KATA (sjeda na prizidu, trlja lice): E, žalosni glasova od tebe, moja kume, žalosni i prižalosni glasova… (Glasno otpuhne) Pobiše nan pratre… Oooo, Gospe moja, je li tebi vako bilo kad su ti Sina razapinjali… (Odlazi, gega se, tare suze, drži se za srce…)
5. čin
Glazba u pozadini i glas: Te 1945. učenici VI. razreda širokobriješke Franjevačke klasične gimnazije shvatili su da u svojoj gimnaziji ne će uspjeti završiti još preostala dva razreda započetog školovanja. Na preporuku svojih profesora, uputili su se preko Žovnice u Mostar, gdje su im se pridružili mostarski vršnjaci. Preko Sarajeva dođoše do Zagreba. Rasporediše ih po gimnazijama, naše junake zapade gornjogradska. Svladali su sve do kraja travnja. Toga su proljeća 1945. s bojišta dolazile loše vijesti. Mladići su se zavaravali da će sve dobro završiti, da će uspjeti postignuti nekakav dogovor i primirje. U Zagrebu su dočekali 7. svibnja i naredbu da se sve vojne postrojbe i civili povlače preko Slovenije na zapad. Pješačeći, u koloni s ostalima, došli su na Blajburško polje, postali zarobljenici i sudionici Križnoga puta. U mukotrpnu hodanju držali su se na okupu koliko su mogli i pomagali jedni drugima u ishrani. Išlo se po sporednim i blatnjavim putovima, kroz šume i polja. Na putu su ih vrijeđali mještani sela kojima su prolazili, mlatili su ih kocima, a bila su česta i ubojstva. Učenici nisu bili vezani žicom kao zarobljeni vojnici. U koloni gaze i njihovi profesori fratri i ostali fratri koje pogodi ista sudbina Kalvarije. Povremeno su im dopuštali odmor. Evo jednoga prikaza iznemoglih, gladnih i žednih učenika s Križnog puta, u koloni neizvjesnosti i straha… A bilo im je samo 17 godina…
Križni put
Za vrijeme odmora uz cestu sjede mladići, prljavi, iznemogli, bosih nogu… Partizani ih strogo nadziru, učenici tiho govore o događajima na Brijegu i po Hercegovini…
ANTE (umorno otpuhne): Doklen ćemo mi ovako, samo Bog zna…
ANDRIJA: Danas bar počivamo drugi put, jučer nismo nego jednom.
IVAN: Možda nismo trebali poći u Mostar…
BOŽE: A šta smo mogli, jesmo li se svi dogovorili da oćemo završit školu?
STOJAN: Jesmo, a ko je zna da će do ovog doći!
IVAN: Sad će nas poslat u vojsku… u njihovu. (Gleda u vojnike preko oka.) Vidi ih kako se šepure.
ANDRIJA (gleda u istom smjeru): Već nas prozivaju da smo mladi partizani…
JOZO: Ne daj mi Bože nikad tu titulu!
BOŽE: Šuti, čuju sve! Koknit će nas!
JOZO: Ako moram postat’ partizan (diže ruke kao da se predaje), nek’ me odmah koknu, ovdje na licu mjesta!
ANTE: Šššššš!!! (Ušutkuje ih.) Ko je zna da ćemo mi učenici biti nekom krivi, samo smo htjeli završit školu.
JOZO (energično): Na Brigu ju ne bismo završili, skoro su nam sve profesore pobili i rastjerali…
STOJAN: Šuti, čut će te!
JOZO: Ne ću šutit! Ni profesora, ni gimnazije! Ne mogu još zamisliti da ih nema…
BOŽE: Vidio sam u koloni fra Brunu Adamčika… ili mi se učinilo…
ANTE: Vidio sam ga i ja…
IVAN: I fra Danu i fra Tihomira, jedan je bio u Drinovcima, a drugi u Grudama na službi, viđao sam ih kad bih išao kući… Jadni naši fratri, njima se crno piše… Šta će i od nas i od njih biti?
(Glazba se pojačava u pozadini i glas čita imena: fra Bono Jelavić, fra Metod Puljić, fra Darinko Mikulić, fra Julijan Petrović, fra Bruno Adamčik, fra Anđelko Nuić, fra Branko Šušak, fra Jenko Vasilj, fra Emil Stipić, fra Dane Čolak, fra Tihomir Zubac, fra Lujo Milićević, fra Svetislav Markotić i fra Ante Majić… Ubijeni na Križnome putu…)
STOJAN: Kako nas je fra Bruno naslikava, di on tu i fotoaparat. (Smješka se i gleda u daljinu.)
BOŽE: A kako smo tek s njim pjevali?
NIKOLA: A kako nas je fra Marko provjeravao za pušenje! (Svi se nasmiju.)
ANDRIJA: Eeeee, lijepo nam je bilo s njima u našoj gimnaziji… Trebali smo ostati u Hercegovini…
IVAN (zabrinuto i sa strahom): Ne znaš šta govoriš, čuo sam u koloni da je u nas najgore, kivni su ovi na Brig najviše. Krivo im što je naša gimnazija tako slavna i uspješna, htjeli su je uništiti, jer su je držali fratri, narod ih volio, sad bi oni da narod voli njih, eeeee, bećo, ne moreeeee!
JOZO: Eno, jesu li je uništili… (zamišljeno i tužno) Gledam ja, gori ona… gore kabineti… gori knjižnica, padaju po meni komadići papira, padaju mi i suze niz obraze, duša me boli, ljut i tužan podjednako, izgoriše naši školski dani… Dogodine smo mogli maturirati, al’ ne dadoše krvnici… Ne dadoše…
STOJAN: Šuti, Jozo, glava leti za jednu rič.
JOZO: Ma ne ću, ne govori mi više da šutim!
(Ipak svi nakratko ušute.)
BOŽE: Otkad nisam bio u svome Posušju… (Gleda u daljinu.) Je li mi živa moja stara majka… Sigurno se brine za mene… Poslali me u školu, a ja k’o prosjak sjedim uz cestu gladan i bosi noga… Srce bi joj puklo da me ovakvog vidi…
ANDRIJA: Matere vidio nisam od Božića, ni svoga Humca… Sad je proljeće…, a ono tamo najljepše miriše… Da mi je sad na verandu pa dobavljat onih naši trišanja ruštovka…
NIKOLA: Ni ja Bekije odavno nisam vidio… Brig i Mostar zadnje je što od Hercegovine vidjesmo…
BOŽE: Trčali smo… gimnazija nam je gorila za petama… (Spusti glavu u dlanove.)
STOJAN: Jesu li spasili išta od naše škole? (Glasno uzdiše)… Šta li je s našima kod kuće? (Tare suze.)
JOZO (zaneseno): Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom… Kakono je pisao Šimić…
BOŽE: Tu ne raste ništa, tek kamenje se golo plavi…
ANDRIJA: Sjećate li se fra Rođe i njegovih književnih digresija… (Nasmiješi se krajičkom usana.)
IVAN: Ja umrijet ću, Brijeg se ne će maći…
JOZO: Ta plava skamenjena vječnost!
Smanjuju se svjetla do polumraka, naziru se mladići, osvijetljeni su dok glas govori o njihovoj sudbini.
U pozadini glazba i glas: Naši su đaci odslužili vojsku, odležali i tamnice, završili visoke škole… Znanje im nisu mogli oduzeti, ali ih je uvijek pratila sjena školovanja na Brijegu. Bili su označeni, a njihovi profesori kao duhovi, uvijek uz njih. Valjda zato vlast ove mladiće nikada nije voljela, ni pri zapošljavanju, ni pri davanju priznanja za rad. Jednostavno, znali su što učiniše nedužnim profesorima đaka koji upravo ispred njih stoje. Čuvali su mladići uspomene u svom srcu, sjećali se svojih profesora i kad je došlo vrijeme, progovorili o tome kao svjedoci.
Svjetlo se potpuno smanjuje, čuje se glazba i glas: Svršetkom Drugoga svjetskoga rata još su se događala ubojstva hercegovačkih fratara. Partizani su upali u Kočerinu u župnu kuću i ubili fra Valentina Zovku i njegova nećaka fra Andriju Topića. Fra Radoslava Glavaša uhitili su u Zagrebu i objesili, za grob mu se još ne zna. Mržnja prema vjeri tjerala ih je dalje.
Godine 1947. dogodila se i strašna lomača knjiga na Širokom Brijegu. Fra Vojislav Mikulić svjedoči kako su Srbi Nevesinjci upali u samostan, gimnaziju i konvikt tražeći povijesni materijal. Sljedeće je godine Provincija trebala proslaviti 100 godina postojanja pa su sabrali sve matice i dokumente na jedno umjesto, na žalost, upravo tu na Brijeg. Sve su dokumente, matice, knjige, inkunabule i kronike na velikoj hrpi pred vratima samostana zapalili. Fra Vojislav: »Gledao sam kako pred mojim očima gori naša prošlost od nekoliko stoljeća.«
Franjevci tragaju za svojom pobijenom braćom. Tragaju za tim hrabrim svjedocima vjere. Pokrenut je postupak proglašenja mučeništva hercegovačkih franjevaca. Sudbina pojedinih fratara još nije poznata, ni za grobove im se ne zna… Svjedoci su još možda i živi, zašto šute, ne zna se… Hercegovačka franjevačka provincija nastavlja sa svojim radom i poslanjem u službi Bogu i narodu. Hercegovina živi sa svojim fratrima i fratri za svoju Hercegovinu. Svjedoci su toga crkve diljem te kršne zemlje, još su tu! Fratri i narod zajedno ih podigoše, a one stoje lijepe i prkosne, kao »susjedi neba«, kao »plave skamenjene vječnosti« i poručuju svima kako je to tlo od davnina hrvatska, franjevačka zemlja.
KRAJ
Mirela Lovrić