Široki Brijeg, 9. svibnja 2014. (Hrvoje Mandić / hr.svijet.net) – Prekretnica na europskom bojištu dogodila se 8. rujna 1943., kada je kapitulirala Italija. Kapitulacijom Italije njemačke snage su preuzele talijansku sferu utjecaja u NDH, definiranu Rimskim sporazumom iz 1941. Na jugoistoku Europe vladala je nepovoljna politička i vojna situacija za Treći Reich. Nijemci su počeli povlačiti svoje postrojbe iz Grčke prema NDH, koja je ostala jedini njemački saveznik, uz dijelove Mađarske (Jug, 2004.:235). Njemački strateški interes je bio održati komunikaciju Zagreb – Zemun te Slavonski Brod – Sarajevo – Mostar – Dubrovnik. (Jug, 2004.:233.-234). Početkom studenog 1944. godine njemačke snage su se povukle iz Dalmacije.
Zapovijed o povlačenju njemačkih snaga je došla izravno iz Berlina, gdje je između ostalog izdana direktiva zapovjedništva njemačkih oružanih snaga o uspostavljanju obrambene crte, nazvane »Zelena crta«, koja je uključivala obranu Knina, Mostara i Višegrada. Njemački obrambeni položaji na spomenutoj crti su bili bočna zaštitnica srijemskoj bojišnici i mostobran za prihvat njemačkih postrojbi, iz skupine njemačke armije »E«, koje su se pod zapovjedništvom generala Löhra povlačile iz Grčke. Vrhovni štab NOV i POJ (narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske) je dao odgovor na spomenuti njemački ratni plan, tako što je nakon zaposjedanja jadranske obale usmjerio snage 8. dalmatinskog korpusa prema Livnu, Posušju, Tomislavgradu i Knina, a partizanske snage iz sastava 2. crnogorskog korpusa i 29. hercegovačke divizije prema Dubrovniku, Trebinju, Stocu, Čapljini, Čitluku i Širokom Brijegu. Postrojbe iz sastava 8. korpusa su ovladale navedenim mjestima, zaključno sa osvajanjem Knina 4. prosinca 1944., čime je reduciran lijevi krak tzv. Zelene crte na prostor od Nevesinja, Mostara do Širokog Brijega.[1] Istodobno, partizanske snage iz sastava 29. hercegovačke divizije su osvojile veći dio Hercegovine te otpočele opsjedanje Širokog Brijega. O partizanskom prodoru u Hercegovinu, krajem listopada 1944., govori dokument Izvještajnog odjela stožera ustaške vojnice u Mostaru gdje stoji slijedeće: »Dana 29. listopada uslijedilo je povlačenje njemačkih oružanih snaga iz obalnog područja na neprekidnu crtu Mostar – Nevesinje prema istoku i Mostar – Posušje – Široki Brijeg prema zapadu. Kako naše hrvatske oružane snage tako i cijelo pučanstvo hercegovačke Hrvatske bilo je stavljeno pred gotov čin, a posljedice toga je nastala panika u pučanstvu. Naše oružane snage potpuno su izgubile svaku moralnu snagu za otpor. Partizani su nadirali u potpuno nebranjen prostor sve od Dubrovnika uz cijelu obalu, do Metkovića, a istočno preko Ljubinja i Stoca… Partizani su zaposjeli sela pred Mostarom: Rodbinu, Gubavicu, sva Bročanska sela na desnoj obali Neretve, sela uz Mostarsko Blato (Kruševo, Ljuti Dolac, Biograci, Jare i Uzariće) te sela pred Širokim Brijegom: Mokro, Čerigaj, Privalj, Mamiće i Kočerin. O borbama na spomenutim crtama predloženi su posebni izvještaji. Vratima Mostara smatrali su partizani Nevesinje i Široki Brijeg, pa su najžešće navaljivali na ova mjesta, ali bez uspjeha… U zaposjednutom području partizani su nastupili kao osvajači… Počeli su organizirati svoje odbore u duhu komunističke doktrine. Osnovali su svoje odbore u svakom selu, te odredili svoje sudove za suđenje zločincima. Počeli su ubijati nedužne i čestite Hrvate. Prvi je bio Stolac, Čapljina, Ljubuški i na kraju divljanje partizana u selima Mostara i Brotnja (Čitluka). Paralelno sa ovim pitanjima počela je kofiskacija imetka. Ispočetka se oduzimalo po nekoj tobožnjoj osnovi, a sada odnose sve redom koliko mogu odvući i odnijeti. U ovome pogledi stizali su jednaki izvještaji iz skoro svakog sela i predjela zauzetih od partizana…«[2]
U tako osmišljenoj strategiji obrane ovog najjužnijeg dijela tadašnjeg europskog ratišta, Mostar je dobio značaj glavnog obrambenog stupa njemačke obrane u novoosmišljenom ratnom planu, a time su Široki Brijeg i Nevesinje istodobno postali glavni bočni obrambeni stupovi koji su bili od presudne važnosti za njemačko držanje Mostara, odnosno za nadzor komunikacijskih pravaca koji dolinama rijeke Neretve i Bosne vode prema Srijemskoj bojišnici. Tako postavljenom strategijom, obrambena crta Mostar – Široki Brijeg – Nevesinje dobila je iznimno važan vojni značaj u njemačkim vojnim planovima u razdoblju od početka studenog 1944. do sredine veljače 1945., čime je Široki Brijeg po prvi puta u navedenom razdoblju tijekom Drugog svjetskog rata dobio vojni značaj. Do okončanja Kninske operacije, odnosno do kraja prve polovine prosinca 1944., prostor Širokog Brijega bezuspješno su opsjedale postrojbe 29. hercegovačke divizije (komadant Vlado Šegrt, zamjenik komadanta Nikola Vidačić i politički komesar Vukašin Mićunović (Komnenović i Kreso, 1979.:575).[3] U drugoj polovini prosinca na prostor zapadno od rijeke Neretve je ubačena 9. dalmatinska divizija (komadant Ljubo Truta, zamjenik komadanta Ante Banina i politički komesar Ilija Radaković, a početkom siječnja 1945. godine na zapadnim prilazima Širokom Brijegu, priključuje im se 2. dalmatinska brigada (komadant Bruno Vuletić), koja je do tada djelovala u sastavu 2. crnogorskog korpusa.[4]
Obrambeni položaji njemačkih i hrvatskih snaga u Širokom Brijegu
Obrana crte Široki Brijeg – Mostar – Nevesinje je bila povjerena njemačkoj 369. pješačkoj diviziji, na čelu sa zapovjednikom general bojnikom Georgom Reinickeom. Stožer spomenute divizije je bio smješten u Potocima, sjeverno od Mostara. Spomenuta divizija je bila cijelo vrijeme rata u sastavu Wehrmachta (Jug, 2004.:298-299),[5] sa stožerom u Bijelom Polju. General bojnik Georg Reinicke, uveo je red u razbijene postrojbe divizije te je energično prestrojio diviziju za nadolazeće borbe s partizanskim postrojbama.[6] U Širokom Brijegu od 30. listopada do 19. studenog 1944. bile su stacionirane postrojbe 370. grenadirskog puka (1. i 3. bataljun, borbena grupa »Bollmann«), 2. bataljun 369. grenadirskog puka, 369. izviđački bataljun, 369. poljski dopunski bataljun, 4. divizion 369. topničkog puka, 1. vod 1. baterije i 2. baterije 369. protutenkovskog diviziona.[7] Početkom siječnja 1945. nailazimo na nova pojačanja obrambenih snaga u Širokom Brijegu. Nijemci su stacionirali 3. Bojnu (zapovjednik satnik Bollman) 369. pukovnije jačine 700 vojnika. Njemačka topnička grupa »Lize« (Lise) 649. topničkog puka te 5. bateriju 369. topničkog puka brojila je osam topova, a od toga dva protuzrakoplovna su bile smještene u širem naselju Širokog Brijega (Subotić, 1962.:49). Protuzračni topovi su bili smješteni kod mosta na ponornici Ugrovači, (500 m sjeverozapadno od središta grada idući cestom za selo Britvicu), dva kod duhanske stanice u središtu grada, dva na Pecari, te dva u Knešpolju sa sjeverne strane groblja. Od hrvatskih snaga na spomenutom području bili su angažirani 2. gorski zdrug[8], 9. posadni zdrug[9], dijelovi ustaškog 6. stajaćeg djelatnog zdruga i jedna bojna I. ustaškog zdruga (Crna Legija), koja je preustrojem hrvatskih snaga odlukom MINORS-a od 20. studenog 1944. ušla u sastav 9. hrvatske gorske divizije 1. prosinca, kojom je zapovijedao general Božidar Zorn (Barić, 2003.:371).[10]
U sastavu spomenute divizije nalazio se 9. ustaški stajaći djelatni zdrug (zapovjednik pukovnik Franjo Primorac, zamjenik bojnik Mate Primorac) sa sjedištem u Mostaru.[11] Njegova druga i treća bojna su operirale u Širokom Brijegu. Zapovjednik 2. bojne bojna 9. stajaćeg djelatnog zdruga je bio satnik Schlaf.[12] Zatim, trećoj bojna 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga 9 je zapovijedao satnik Dane Miloš.[13] Uz ove postrojbe na ovom području djelovala je i njemačka poluvojna organizacija, »Todt«, te slabo naoružane skupine narodne miliciju čiji je ljudstvo sredinom siječnja brojilo 180 pripadnika.[14] Početkom 1945. godine ukupna brojnost njemačkih i hrvatskih snaga, koje su sustavom polukružne obrane, otvorenim prema Mostaru, branili položaje na Širokom Brijegu je iznosila 3.155 vojnika. Sustav obrane se temeljio na iskoristivosti prirodnih prepreka kao što su snijegom prekrivene padine planine Čabulje i vodom poplavljeno područje Mostarskog blata. Maksimalno koristeći prirodne pogodnosti koje pruža zima, njemačke i hrvatske postrojbe su zaposjele dominantne visove između snijegom prekrivene Čabulje i poplavljenog Mostarskog blata, pri čemu su Cigansko i Bošnjakovo brdo, Purin, Burića i Šuškov brig, bili sasvim logičan izbor vojnih zapovjednika u odabiru i utvrđivanju zadnje crte obrane. Dakle, zemljopisni položaj Širokog Brijega, kao i činjenica da rijeka Ugrovača protječe tek nekoliko stotina metara iza naselja i ulijeva se u poplavljeno Mostarsko blato, imali su ključnu ulogu u logici kojom su se vodili vojni zapovjednici koji su tu obranu postavljali. Poznavatelji doktrine pješačkog ratovanja vrlo dobro znaju kako je prosudba zemljopisne prostorije i prosudba klimatskih uvjeta, uz prosudbu snaga angažiranih u borbi, imaju ključnu ulogu u donošenju odluke odlučujuće bitke. Bez obzira, što je službena partizanske historiografija desetljećima navodila drugačije, putem vojne znanosti lako je dokazivo da je zemljopisni položaj Širokog Brijega, kao i činjenica da se radi o dominantnoj uzvisini između obronaka planine Čabulje i Trtala, te između Rujna i Žovnice, ali i tada postojeće komunikacije, unaprijed su predodredile značaj njegovog bližeg okružja u vojnim planovima. Zbog spomenutih reljefnih prisutna je fortifikacija poljskog i stalnog tipa, rovovi, minsko – eksplozivne i žičane prepreke na obrambenim položajima u spomenutom mjestu. (Rako i Družijanić 1987.:269). Partizanska obavještajna služba 8. korpusa je imale vrlo precizne podatke o obrambenim položajima u Širokom Brijegu. Neposredno pred Mostarsku operaciju 5. veljače 1945. partizanski izvještaji govore sljedeće: »Neprijateljska vojska drži pet sljedećih položaja u Širokom Brijegu. Najvažniji i najutvrđeniji je Šuškov Brijeg ispod samostana, Rezići – Burića Brijeg. Na tom dva kilometra dugom prostoru svaki 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozemni zidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom. Drugi položaj se nalazi od ”Klanca” pa do Ciganskog brda – Miličina gomila, ali koji se prekida od groblja Sajmište pa do Miličine gomile. Dakle ovaj položaj se veže od Klanca prema Puringaju i kamene ograde oko duhanske stanice i produžuje se do groblja Sajmište odakle je prekinut sve do Ciganskog brda – Miličine gomila, gdje se nalazi jedan bunker sam 20 vojnika 369. legionarske divizije i 30 milicionara. Treći položaj se nalazi na Ćavarovu brdu, u tvrdo građenoj talijanskoj utvrdi. Ovaj položaj su zaposjele ustaše koje pripadaju 9. satniji II. bojne II. ustaškog zdruga. Ovaj položaj ima dobar domet na sve strane. Četvrti položaj je u glavnom položaj brdskih topova kalibra 80 mm kao i položaj za udaranje s boka u Šuškov brijeg. Tu se nalazi 150 njemačkih vojnika i 8. ustaška satnija kojom zapovijeda ustaški zastavnik Stojić, dok sa ustašama na Ciganskom brdu zapovijeda zastavnik Nenadić, s ustašama na Burića Brijegu ustaški poručnik Šimunović. Peti položaj je u selu Knešpolje, gdje ima oko 100 vojnika, koji imaju zadaću čuvati most između Uzarića i Knešpolja. Tenkova i blindiranih vozila nema. Od motorizacije dvanaest kamiona od kojih su tri luksuzna i devet teretnih. Sva područja ispred položaja su minirana. Iz ovoga se vidi da je sjeverna i sjeveroistočna strana slabije utvrđena, ali taj je položaj ujedno najteži jer je vrlo brdoviti.«[15]
Dakle, izvještaj partizanskih obavještajaca govori sasvim suprotno od poslijeratne partizanske propagande, kako publicističke tako i historiografske. Dok partizanski obavještajci u spomenutom izvješću navode kako je crta između Šuškova i Burića briga prolazila ispod samostana, te da je na tom »dva kilometra dugom prostoru svaki 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozemni zidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom,« poslijeratna partizanska historiografija tvrdi drugačije. Naime, partizanski historiografi, kada se govori o obrambenim položajima u Širokom Brijegu, navode kako su širokobriješka bazilika i samostan glavna »protivnička gnijezda ograđena minama i žicom, bunkerima i utvrđenjima«. Tvrdili su da se mitraljeska gnijezda nalaze u zvoniku crkve, a vanjski kanati na svim prozorima skinuti kako ne bi smetali puškostrojničarima i snajperima (Konjhodžić, 1981.:381-382, Anić, 2004). Iz dostupnosti izvora, prije svega vojnih zemljovida 8. dalmatinskog korpusa, vidimo da je obrana organizirana ispod samostana, na livadi Bakamuši. Položaj obrane je bio ucrtan na skicama vojnih zemljovida sa sjeverozapadne strane, po dužini se spajao sa cestom koja je vodila prema Mokrom. Crta je bila izvan samostanskog dvorišta. Prema vojnim zemljovidima spomenutog korpusa nijedna zgrada u franjevačkom posjedu nije označena kao središte otpora protivnika (Jonjić, 2011.: 478-479). Njemačka vojska je koristila zgradu franjevačke klasične gimnazije kao vojnu bolnicu, ali iz dosadašnjih izvora nema govora o vojnim postavama koje su koristile zgradu samostana i crkvu kao obrambeno uporište. (Zovko, 2008.: 60-61).
Bojno djelovanje sukobljenih snaga od studenog 1944. do početka veljače 1945.
U jeku bezuspješnih partizanskih opsjedanja Širokog Brijega, njemačke i hrvatske postrojbe, u razdoblju od početka studenog 1944. godine do kraja siječnja 1945. godine su izvele nekoliko protuudara ograničenog intenziteta prema partizanskim snagama. U njemačkoj operaciji kodnog naziva »Plast«, njemačke postrojbe su potisnule partizane od mosta na Uzarićima prema Jarama i brdu Trtle (Zovko, 2008.:84). Međutim najveći protuudari njemačkih i hrvatskih snaga je prodor prema Tomislavgradu u studenom 1944. godine. Naime, njemačke postrojbe su akciji izvlačenja njemačkog garnizona iz Tomislavgrada prebacili u Široki Brijeg 9. studenog 1944. 369. dopunski bataljun i 105. SS tenkovsku četu koje su u pravcu napada na Kočerin 12. studenog probile partizansku liniju, a 14. studenog su ovladale Posušjem te usmjerili svoje postrojbe prema Tomislavgradu.[16] Sutradan su njemačke snage ovladale Tomislavgradom, te se isti dan povukle zajedno sa njemačkim garnizonom, da bi se 16. studenog vratile na prvotne položaje u Mostaru. Za to vrijeme postrojbe 9. dalmatinske divizije su ušle u napušteno Posušje u noći 17. na 18. studenog, da bi potisnuli njemačke i hrvatske snage do mosta na Ugrovači. U akciji kodnog naziva »Mars« njemački 370. grenadirski puk, pod vodstvom satnika Bollmanna, 21. prosinca 1944. potisnuo postrojbe 9. divizije jugozapadno od Kočerina. Za vrijeme akcije njemačke i hrvatske postrojbe su imale okršaj sa partizanskom 13. dalmatinskom brigadom na pravcu Zavoznik – Čerigaj – vrh Magovnik (kota 548).
U spomenutim akcijama nije došlo do pomaka na bojišnici, a njemačke i hrvatske postrojbe su se povukle na početne položaje u Širokom Brijegu.[17] Stanje na bojišnici ostalo je nepromijenjeno sve do prodora njemačkih i hrvatskih snaga 27. siječnja 1945. prema Ljubuškom, Čitluku i Čapljini. Naime, stožer njemačke 369. pješačke divizije je u dva navrata, 24. i 25. siječnja 1945., napalo partizanske položaje na Kočerinu.[18] Glavna namjera spomenutog stožera je bila protuudarom na spomenuti položaj zbuniti partizanske obavještajce koji su očekivali prodor njemačkih i hrvatskih snaga prema Kočerinu i Imotskom. Nijemci su, skrivajući pravu namjeru, pokrenuli kodnu operaciju pod nazivom »Bura« koja je počela 27. siječnja 1945. Međutim, glavni razlog pokretanja operacije »Bura«, su obavještajni podaci koje je stožer dobio o aktivnostima nekoliko partizanskih brigada 29. hercegovačke divizije na području Konjica. Namjena partizanskih brigada spomenute divizije je bila potpuno odsjeći neretvanski pravac Mostar-Sarajevo. Stoga je njemački stožer 369. pješačke divizije pokrenuo inicijativu prodora na jug. Naime, njemačko-hrvatske postrojbe su udarile partizanske položaje dijametralno suprotno od očekivanja partizanskih obavještajaca. Iz Širokog Brijega prva skupina postrojbi u sastavu 369. pješačke divizije i postrojbi 9. stajaćeg djelatnog zdruga, u nekoliko sati bojevih djelovanja osvojile su Ljubuški i Čitluk. Druga udarna skupina spomenutih postrojbi sutradan, 28. siječnja, je krenula pravcem napada Varda – Čitluk – Čapljina. U samo dva dana bojevih djelovanja, spomenute borbene skupine su zauzele Ljubuški, Čitluk, Čapljinu i Metković Nakon dosezanja planirane crte na području Čapljina-Studenci-Ljubuški, postrojbe 370. puka 369. pješačke divizije su vlakom prebačene u Konjic u namjeri zaustavljanja 11. i 14. brigade 29. hercegovačke divizije koje su prijetile osvajanjem Konjica, a time ugrožavali i čitav neretvanski pravac.
Dostupni povijesni izvori kazuju kako je ovakav razvoj događaja na bojišnici u Hercegovini poremetio planove Vrhovnog štaba na čelu sa komadantom Josipom Brozom Titom. Naime, izdao je zapovijed 8. dalmatinskom korpusu da sa glavninom svojih snaga (26. i 19. divizijom, 1. tenkovskom brigadom i topničkom brigadom) krene prema Hercegovini te zajedno sa 9. dalmatinskom divizijom, koja je boravila u Hercegovini, i 29. hercegovačkom divizijom osvoji Široki Brijeg i Mostar. njemačke i ustaško-domobranske snage su se počele povlačiti pred naletom svježih partizanskih snaga. Reorganiziranjem postrojbi 29. hercegovačke i 9. divizije, kao i ubacivanje postrojbi 11. dalmatinske brigade 26. divizije partizani su potisnuli njemačko-hrvatske snage iz Čapljine, Čitluka te 4. veljače partizani su osvojili Ljubuški (Rako i Družijanić, 1987.:273). Istog dana, zbog naleta svježih partizanskih snaga 11. dalmatinske brigade, 3. bojna 9. stajaćeg djelatnog zdruga se povukla preko Lipna, Čerina, Jara i Uzarića, te kasno noću 4. veljače se vratila na položaje u Širokom Brijegu. Partijski obavještajni kadrovi su se još u Vrgorcu priključili snagama 11. dalmatinske brigade čiji je zadatak bio, kao i ostalim snagama 8. dalmatinskog korpusa, zauzeti Široki Brijeg (Galić, 2005.: 373-375).[19] Iz svega ovoga proizlazi da su u Mostarskoj operaciji sudjelovale dvije skupine partizana komunista uz spomenute partizanske vojne postrojbe. Prva skupinu su činili ilegalni komunisti sastavljeni od povjerljivih članova KPJ i SKOJ-a, a njihova uloga je djelovanje u naseljenim mjestima pod njemačkim i ustaškim nadzorom. Zatim, druga skupina je bila sastavljena od dijelova KNOJ-a, predvođeni oficirima OZN-e koji su imali preciznu zadaću i upute o specijalnim zadacima koje su uključivale likvidacije političkih protivnika KPJ. Takvu jednu skupinu nalazimo u sastavu 12. hercegovačke brigade (u sastavu 29. hercegovačke divizije) koja je nakon poraza njemačkih i ustaško-domobranskih snaga u Čapljini početkom veljače nastupala prema Mostaru. Druga skupina identičnih namjera i sličnog sastava nastupala je u rasporedu 11. dalmatinske brigade prema Širokom Brijegu (Šimić, 2011.: 41-42).[20]
Nastavlja se …
[1] Kad je, pak, u pitanju vojno-teritorijalni ustroj NDH, Hercegovina se tijekom 1944. nalazila u zoni odgovornosti III zbora, sa sjedištem u Sarajevu (Barić, 2003.:355).
[2] Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje HDA), Ustaška vojnica, (dalje UV), br. 171-219/12-1/1945., kut. 3.
[3] U sastav 29. hercegovačka divizija ušle su slijedeće brigade: 10. (komadant Radomir Mirković, njegov zamjenik Milan Papić i politički komesar Sveto Kovačević), 11. (komadant Slavo Skender, zamjenik Vojin Vujević) 12. (komadant Ljubo Miljanović, zamjenik Omer Mrgan i politički komesar Petar Mišeljić), 13. (komadant Milorad Kujačić, zamjenik Milan Tabaković i politički komesar Enver Ćemalović), i 14. (komadant Radovan Šakotić, zamjenik Mile Vukalović i politički komesar Mirko Ignjatić).
[4] Deveta dalmatinska divizija je sastavljena od 3. dalmatinske, 4. splitske i 13. južnodalmatinske brigade 8. korpusa NOVJ. Njezino područje djelovanja je Livno – Duvno – Imotski u studenom 1944. godine. (1968.) Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, Borbe u Bosni i Hercegovini 1944. godine, tom 4., knjiga 31., Beograd: Vojnoistorijski institut. Dok. 102., 587.
[5] U sastav divizije ušli su stožer divizije 369. i 370. pješačke pukovnije (svaki je sastavljen od tri bojne), 369. topnički puk sa tri sklopa i 5 samostalnih stožernih bojni. Zapovjednik 369. grenadirske pukovnije je pukovnik Fischer od 1943. do kraja 1944., a od Božića 369. pukovniju je vodio bojnik Becker sve do sredine veljače 1945. Osim spomenutih pukovnija prvoj fazi popunjena je 19/999 utvrdne bojne i bojne formirane od 628. i 612. divizijuna obalnog topništva Mornarice, te raspuštenih baterija 649. topničkog puka, kao i nekim manjim formacijama iz sastava 5. SS korpusa (Komnenović i Kreso, 1979.:385). Prema navodima Damira Juga divizija je nestala u Austriji, vjerojatno na »Križnom putu«.
[6] U drugoj fazi u sastav 369. pješačke divizije uključeni su 999., 1001., i 1012. utvrdna pješačka bojna, pristigle, a povučena je Mornarička pješačka bojna, koja je na temelju odluke Vrhovnog zapovjedništva povučena u Njemačku (Komnenović i Kreso, 1979.:385-386). Prema njemačkim izvorima riječ je samo o 1001. i 1002. utvrdnoj bojni koje su u sklopu povlačenja njemačke Skupine armija E iz Grčke na ove prostore pristigle sa otoka Rhodosa. Prema istom izvoru 1102. utvrdna bojna razmještena je u sastav 3. bojne 370. pukovnije a 1001. otpremljena je u Nevesinje gdje je postala sastavnim dijelom 3. bojne 369. pukovnije (Schraml, 1993.:100).
[7] U selu Kočerin su bile stacionirane snage 3. bataljuna 738. puka 118. lovačke divizije i 1. divizion 649. topničkog puka. : ZNOR, IV/31 dok. 102., 588.-589.
[8] Spomenuti zdrug je utemeljen 1942. godine u namjeni da se podigne spremnost hrvatskog domobranstva. Od kraja 1943. godine isključivo je angažiran na osiguranju prometne komunikacije Mostar – Sarajevo. U Konjicu se nalazilo Zapovjedništvo 2. gorskog zdruga. Odlukom MINORS-a uključen je u sastav novoformirane 9. hrvatske gorske pukovnije. O sastavu 2. gorskog zdruga vidi: (Barić, 2003.:233).
[9] 9. posadni zdrug ili Južno dalmatinska milicija je postrojba domobranstva koja je postojala od travnja 1944. do studenog 1944. Prvi zapovjednik zdruga bio je bivši oficir jugoslavenske kraljevske vojske, pukovnik Stjepko Cujeh. Zapovjedništvo spomenutog zdruga je nastalo preustrojem zapovjedništva 6. pješačke divizije u zapovjedništvo 9. posadnog zdruga u Dubrovniku. Tijekom kolovoza njegova I. bojna (bivša III. Bojna 14. pješačke pukovnije) osiguravala je željezničku prugu Hum-Poljice, II. bojna je bila u Mostaru, III. bojna u Gackom, IV. Bojna u Slanom, V. bojna u Čilipima te VI. bojna u Sinju. Početkom studenog 1944. zdrug se raspao, a ljudstvo se uglavnom razbježalo i ostalo kod svojih kuća. Ostatak zdruga je razoružan a ljudstvo je upućeno u sastav 3. doknadnog zdruga iz Sarajeva. Naređenjem MINORS-a od 20. Studenog 1944. zdrug je rasformiran a ljudstvo je raspoređeno u sastav 9. hrvatske gorske divizije.
[10] 9. hrvatska gorska divizija je djelovala na području Bjelašnica – Vranica – Kupres – Livno – Sinj – Split – jadranskom obalom i istočnom granicom NDH do Foče. Brojila je oko 6.000 – 7.000 ljudi, a prema drugim podacima između 8.000 – 10.000. U borbama za Mostar u veljači 1945. postrojbe divizije su pretrpjela znatne gubitke i povukle su se na područje Ostrožac – Konjic – Ivan Sedlo, a nakon pada Sarajevu postrojbe divizije su se povlačile pravcem Maglaj – Doboj – Brod na Savi.
[11] HDA, mf. D-1181, sn. 537.: Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 49/45 od 6. 1. 1945. Tijekom bojevih aktivnosti u listopadu i studenom 9. stajaći djelatni zdrug je pretrpio značajnije gubitke pa je njegovo brojno stanje palo na oko tri tisuće vojnika. U vremenskom razdoblju između studenoga 1944. i polovice veljače 1945. 9. ustaški djelatni stajaći zdrug bio je uglavnom angažiran na crti bojišnice ispred Mostara i Širokog Brijega, a posebice se istakao u napadnoj operaciji Bura. U preustroju obavljenom početkom prosinca 1944. zdrug je popunjen ostacima 6. stajaćeg djelatnog zdruga i ušao je u sastav 9. hrvatske gorske divizije. Tom prilikom dotadašnja 5. bojna bila je preimenovana u Izvidničku bojnu divizije. U sastav zdruga, kao nova 5. bojna, uključeni su dotadašnji dijelovi 6. ustaškog djelatnog stajaćeg zdruga kojom je zapovijedao poručnik Mirko Kapulica. U to vrijeme zdrug je ojačan i sa dvije ojačane satnije 2. bojne 1. ustaškog stajaćeg zdruga, poznatijeg kao Crna legija, kojima je zapovijedao bojnik Staniško Vasilj. Umjesto dotadašnjeg zapovjednika pukovnika Franje Primorca, u prosincu 1944. na čelo zdruga imenovan je ustaški bojnik Vlado Majer.
[12] Zapovjednik Vlado Mayer, Glavar službe Mirko Bogić. Zapovjednik I. bojne u Širokom Brijegu bio je natporučnik Radić, a II. bojne Gloš Inić, koji je zamijenio satnika Schlafa. Druga bojna 9. stajaćeg djelatnog zdruga brojila je 550 vojnika, a zapovjednik njene 5. satnije je poručnik Ivan Kvasina, zapovjednik njene 6. satnije Marko Stojić, zapovjednik 7. satnije je zastavnik Mile Nenadić, zapovjednik 8. satnije je poručnik Frano Nikšić, stožerni vodnik je Nakić te zapovjednik oružnički voda je zastavnik Luka Vržina. HDA, mf. D-1182, sn. 35. – 38.
[13] 9. satnijom je zapovijedao poručnik Ivan Dodig, 10., satnijom poručnik Jozo Žigić, za 12. satniju i te njene vodove vodstvo je nepoznato. HDA, mf. D-1181, sn. 600.: Vojno obavještajni izvještaj, Br. 60/45 od 29. 1. 1945.
[14] HDA, mf. D-1181, sn. 538.: Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 49/45 od 6. 1. 1945.
[15] Zbirka mikrofilmova, NOV i PO Hrvatske – VIII. Korpus, mikrofilm D-1181, snimak 528.-530. (dalje HDA, mf. D-1181, sn. 528.-530.): Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, br. 50/45, od 5. 2. 1945.
[16] HDA, UV, 378/322/1944., kut. 3..
[17] AH, ZUD, 23-69/109/1944., kut. 6.
[18] HDA, mf. D-1182, sn. 139. Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 26/45 od 24. 1. 1945., HDA, mf. D-1182, sn. 141. Informativni izvještaj Štabu VIII. korpusa, Br. 27/45 od 25. 1. 1945.
[19] Spomenutoj brigadi su se priključili članovi Oblasnog komiteta KPJ za Zapadnu Hercegovinu, Jure Galić i Marko Šoljić što autor Jure Galić i potvrđuje u navedenom djelu.
[20] Najistaknutiji član KNOJ-a na terenu je bio prijeratni komunist, kapetan Ranko Vukoja koji je bio podređen komadantu Jovanu Andriću, zapovjednika III. brigade KNOJ-a, koji je djelovao po naređenju Slobodana Šakote, načelnika OZN-e u Hercegovini, i njegovih mentora, već navedenog Uglješe Danilovića i Aleksandra Rankovića.