Na prostranom brijegu uzdigla se velika kamena ljepotica obavijena plaštem tamne prošlosti. Čudi se čovjek koji čuje povijest naše crkve, naših franjevaca, našeg ponosa. Teško je zaboraviti, ali nekada je još teže sjećati se. Vratiti se nekoliko koraka unatrag i prepustiti se sjećanjima.
Od dolaska fratara na Široki Brijeg, grad su obasjale sunčeve zrake. S njima je počela djelovati i Franjevačka klasična gimnazija, jedina visoko-obrazovna ustanova na ovom hercegovačkom tlu. Franjevce je na njihovom trnovitom putu vodila vjera u novo i bolje sutra.
Naša crkva i franjevci primili su jako puno udaraca. Neprijatelji, mrzitelji svetoga, željeli su zatrti postojanje franjevačkog kršćanskog duha na ovom svetom mjestu. Pritom uništavaju i ploču s natpisom koja je stajala na ulazu u samostan.
Jedan je udarac bio presudan. Franjevci su poubijani. Naša vjera je time postala čvršća, dobila je bolje temelje. Stijene naše crkve su od čelika, a još veće srce koje vlada crkvom, srce svih vjernika. Oni su ponosni na crkvu, fratre i na sam grad.
I dan danas crkva stoji ponosno na brijegu. Svaki kamen je poseban, ima svoju priču, svoju prošlost. Bol od jučer snaga je od danas. Sjećanja su najljepši dio čovjekova života. Mi živimo kroz sjećanja. Makar bila i tužna ne dopuštaju nam pobjeći od njih. Ugnijezdila su se u naše srce odakle zacijelo ne namjeravaju još dugo otići.
A ja??? Ja se vraćam tamo negdje daleko odakle je sve i počelo i ponosna sam. A imam i na koga biti.
Lidija Knezović, VIII. d
Prva osnovna škola, Široki Brijeg