Jedan od načina za upoznati ćud nekog doba, režima ili pojedinca jest promotriti koliko je mučenika stvorio. Napredno 20. st., kako mu vole tepati promicatelji svijeta bez Boga, stvorilo ih je previše. U tome se naročito istakao i ističe socijalizam sa svim svojim inačicama: komunizam, nacionalsocijalizam, boljševizam… Papa Ivan Pavao II. potječući iz Poljske, tadašnje države »komunističkog raja«, dobro je spoznao što se tijekom vremena događalo pa je 2000. pozvao sve narode da na pragu 3. tisućljeća popišu svoje vjerne svjedoke ili mučenike te da o njima ustrajno govore i nasljeduju ih (Apostolsko pismo Tertio millennio adveniente). Hercegovačka franjevačka provincija, kojoj su komunisti u II. svj. ratu i poraću pogubili 66 članova, čula je taj govor i počela službeno skupljati građu o svojim pobijenim članovima.
Narav mučeništva
Kršćanstvo i društvo nisu se razumjeli već od samog početka. U ono vrijeme Židovima su kršćani bili otpadnici od prave vjere, židovske, a Rimljanima remetitelji društvenog poretka. Zbog toga su ih revno progonili. Mnogi su radije podnijeli žrtvu vlastita života, nego iznevjerili svoju kršćansku vjeru. Nazvani su mučenicima. Crkva počinje naučavati da su apostoli i mučenici s nama povezani na poseban način u Kristu, te ih je zajedno s Blaženom Djevicom Marijom i anđelima posebno štovala i molila se za njihov zagovor. Stavljala ih je za uzor drugim vjernicima. Rasla je svijest da su mučenici zajedničko blago cijele Crkve, bez obzira u kojem su kraju svijeta podnijeli mučeništvo. Danas se, pak, širi mišljenje da mučenicima u širem smislu možemo nazvati i one koji su se žrtvovali za neke uzvišene ideale, poglavito za slobodu i očuvanje svog naroda.
Ono, dakle, što sve mučenike povezuje jest zajedništvo. Ne bore se i žrtvuju samo za neko svoje osobno dobro, već za dobro zajednice. Inače bismo ih zvali stradalnicima, a ne mučenicima. Promotrimo li povijest Crkve primjećujemo da je ona najuspješnija bila u mučeničkim vremenima. Svjedočila je tada istinsku vjeru pa se nazaustavljivo širila i privodila ljude Bogu. Sažeto to kaže izreka »Krv mučenika, sjeme kršćanstva«. Oni su bili prvi i neprevladani globalizatori. Ovi današnji, služeći se časnom idejom zajedništva, nastoje iskorištavati druge. Zbog toga je moguće da gospodarska kriza zahvati čitav svijet. Ljudi ostaju bez posla i kruha, a globo-sebičnjacima je svejedno. Država će novac puka ubaciti u globalizatorski stroj i cirkus može ići dalje.
Razmišljajući još malo o današnjem svijetu možemo zaključiti da razvikanim stremljenjima u društvu nije dobro došao govor o mučeništvu. Ona promiču opći relativizam. Ne postoji Bog pa zbog toga naše vladanje ne treba biti usklađivano s nekom vječnom istinom. Smisao je našega postojanja u nama i zbog toga se samo trebamo pitati koliko naše ponašanje doprinosi našoj osobnoj sreći i zadovoljstvu. Nije stoga čudno da su nastajale i da nastaju različite opake ideologije i da im se daje pravo na postojanje.
Svijet bez Boga
Nevolje današnjeg zapadnog svijeta treba početi tražiti još tamo u Srednjem vijeku. Zahvaljujući Crkvi mnogi su došli do obrazovanja, stekli gospodarske vještine i na taj način priskrbili si veći stupanj zaštićenosti na zemlji. U jednom trenutku crkveno naučavanje im je počelo smetati. Htjeli su još više bogatstva, ali ne za zajednicu, nego za sebe same. Između ostaloga dolazi do stvaranja kolonija i strašnih zločina u njima. Povijest je nepotrebno obojena velikom količinom krvi. Crvenjela se, a i oni koji su bili humanisti i kršćani. Razmahaše se i neka naučavanja da se sve to opravda. U sebi su neizostavno nosila tvrdnju da Bog ne postoji. Jer ako postoji… Okorjeli komunist to izreče u filmu Duga mračna noć riječima: »Sestro, moli Boga da ga nema.« Nas sada kratko zanima ono naučavanje koje prozvaše marksiszmom. Stvorio ga je Karl Marks ili Mordekaj Levi, kako se građanski zvao. Uspješno je njime trovao ljude u tadašnjoj Engleskoj, kao i zastupnici nacionalsocijalizma. Kasnije će i jedno i drugo proklijati u svoj svojoj surovosti u nekim drugim zemljama: tzv. SSSR-u i Njemačkoj. Obračun s neistomišljenicima bit će nemilosrdan. Nacionalsocijalizam, s Hitlerom na čelu, inače pripadnikom tajnog okultnog društva Tula, kažu da je poubijao 30 milijuna ljudi, među njima 6 milijuna Židova (Holokaust). Komunizam je po svijetu poubijao oko 100 milijuna ljudi, od toga se 6 – 10 milijuna odnosi na Ukrajince. Staljin ih je zimi 1932./33. pomorio glađu (Holodomor ili Gladomor). Zbog svoje naravi nacionalsocijalizam je otišao u ropotarnicu povijesti, komunizam je preživio. Internacionalni socijalizam, na čelu sa Staljinom, najprije je s nacionalsocijalizmom, na čelu s Hitlerom, sklopio pakt o nenapadanju. Kasnije su međusobno zaratili, pa su se internacionalni socijalisti povezali s pokretom otpora i preživjeli nazvavši se antifašistima. Promijenivši kapu, nisu promijenili i ćud. Zbog toga je Vijeće Europe 16. prosinca 2005. donijelo rezoluciju kojom osuđuje zločine što ih je počinio totalitarni komunizam i traži njegovu osudu na međunarodnoj razini. Na kasnoj noćnoj sjednici, pred sami početak saborske ljetne stanke, Hrvatska je to učinila na službenoj razini 30. lipnja 2006. Međutim, na svakodnevnoj razini doživljavamo puzajući povratak komunizma u sve vidove hrvatskog društva. Neki kažu da se to događa zbog pritiska pete kolone i zbog određenih inozemnih središta moći. To se događa kao da Tito nije ubrojen među 10 najvećih zločinaca u suvremenoj povijesti.
Što je marksizam, možda od svih stručnih knjiga ponajbolje govore Marksovi stihovi koji se kriju od javnosti. »Prezirno ću baciti svoju rukavicu / u lice svijetu / i gledat ću kako se ruši / ovaj gigantski pigmejac / a njegov pad / ne će pogasiti mojega žara / Zatim ću kao neki pobjednički bog / poći nasumce / kroz ruševine svijeta / i davajući svojim riječima snagu djela, / osjetit ću se jednak stvoritelju.« A poslušajmo i ove: »Kraj je. Moj čas je stigao, / kazaljke se zaustavljaju, / kuća se ruši. / Ubrzo ću stegnuti k srcu vječnost / i zaurlat ću joj gigantsko / prokletstvo čovječanstva… / Ovaj se svijet mora slomiti od / mojih kletava, / stisnut ću u svoj zagrljaj krutu / stvarnost, i dok bude ona / mene grlila, i nje će morati nestati / morat će se strovaliti / i iščeznuti u ništavilu. / Sasvim nestati, ne biti… / No kocka je bačena, / uništimo odmah cijelo to tkanje laži, / i neka prokletstvom svrši ono / što je s prokletstvom i nastalo.« Sapienti sat.
Suvremeno mučeništvo Crkve u Hrvata
Hrvatski su narod kroz povijest trale razne nevolje, ali se on nije dao. U tome ga je podržavala katolička Crkva. Razumljivo je da su u raznim razdobljima zbog toga plaćali visoku cijenu. Komunizam im nije ostao dužan. Oborio se na njih svom svojom žestinom. Nekako se to dalo i podnijeti dok je tijekom II. svj. rata iz ilegale ili šume terorističkim metodama napadao civile, ali poraće je donijelo nebrojene patnje. Nakon što je britanska vojska u svibnju 1945. mimo svih do tada usvojenih konvencija na Bleiburgu izručila komunistima razoružanu hrvatsku vojsku i civile, oni su ih u kolonama smrti, poznatima kao Križni put, nemilosrdno ubijali sve tamo do Đevđelije. Računa se da ih je tako pogubljeno oko 300.000. Ni jedan kraj ili župa u Hrvatskoj i BiH nisu bili pošteđeni. Samo je iz Hercegovine stradalo oko 20.000 ljudi. Na žalost još nije napravljen konačan popis pobijenih. Godine 2.000 kad su komunisti ponovno došli na vlast u Hrvatskoj prestalo je radom Saborsko povjerenstvo za istraživanje žrtava II. svj. rata i poraća. No, marljivi don Anto Baković nije se dao smesti. Skupljao je građu o pobijenim svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima. Sabrao ju je 2007. u knjigu pod naslovom Hrvatski martirologij XX. st. Nabrojio je 663 osobe koje su uglavnom stradale u poraću. Sada radi na popisu onih koji su iskusili zatvorske dane.
Katolička crkva nije ostala nijema, nego je hrabro ustajala u zaštitu hrvatskog naroda i svih drugih naroda, kao i svojih vjernika. Spomenimo poslanicu episkopata od 24. ožujka 1945., a posebno pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Komunisti su se našli uvrijeđeni. Uzaludno su pokušavali prisiliti zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca da surađuje s njima na njihov način i da Crkvu u Hrvata odvoji od Vatikana. Proglasili su ga neprijateljem i zanijekali mu bilo kakvo sudjelovanje u spašavanju Židova, Srba i drugih progonjenih. Nisu mu htjeli priznati da je volio hrvatsku državu, ali da je žestoko ustajao protiv rasnih zakona i svih drugih zloporaba. Uhićen je i osuđen na montiranom procesu. Teško bolestan umire 10. veljače 1960. Hrvatski puk ga smatra svecem i dolazi mu se moliti na grob u zagrebačkoj katedrali. Budući da je bio trovan u zatvoru i zbog toga umro, a vladao se primjereno Kristovu naučavanju, stekao je preduvjete biti službeno proglašen mučenikom. Prilikom 2. posjeta Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. Bio je to jasan odgovor komunističkoj ideologiji. Ali ni komunistički i slični duhovi se ne daju. I danas u svakoj prilici nastoje što više naštetiti ugledu Katoličke Crkve da bi opravdali svoja stajališta.
Hercegovačka franjevačka provincija u komunističkim raljama
Ni prva ni druga Jugoslavija nisu voljeli Hercegovinu i njezino pučanstvo, svaka zbog svojih razloga. Isto se događa i danas kada njihovu rabotu nastavljaju neka druga središta moći. Posljedično to se odrazilo i odražava na Hercegovačku franjevačku provinciju. Komunisti su dobro znali da dok je ona jaka ne će tako lako moći narodu svoju ideologiju prikazati kao ispravnu. Izuzetno im je smetala glasovita Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu. Nalijepili su joj sva moguća zla da bi što lakše mogli u naum provesti svoja djela. I tako je i bilo. Spomenusmo već da je tijekom II. svj. rata i u poraću pogubljeno 66 hercegovačkih franjevaca. Sve su ih pobili komunisti. Samo jedan od njih pogubljen je u punom jeku rata. Svi ostali pogubljeni su u tzv. završnim operacijama kad su komunisti sa saveznicima, po planu usuglašenim 1943. u Jalti, ponovno stvarali Jugoslaviju. Krajem 1944. na tom svom putu ubili su još jednoga, a ostalih 64 pogubili su od siječnja do srpnja 1945. Jedan jedini od njih bio je suđen na sudu bez bilo kakve mogućnosti obrane i mimo svih pravnih odredbi (fra Radoslav Glavaš), a svi ostali pogubljeni su bez suda. U svijest naroda najdublje se usjekao događaj sa Širokog Brijega. Nakon što su partizani 7. veljače 1945. oko 10.00 osvojili Široki Brijeg, ušli su u samostan i zatočili sve civile koji su se tu našli i fratre. Civili su pušteni, a fratri su, njih 12, negdje oko 16.00 u sumrak istog dana pobijeni metkom u zatiljak, natrpani u ratno sklonište i zapaljeni. Jednostavno rečeno, pobijeni su svi oni koji su nosili habit.
Komunisti ni kasnije nisu žalili hercegovačke franjevce. Do 90.-ih godina prošlog stoljeća 89 fratara okusilo je što znače zatvorske zidine. Redovito su bili osuđivani na duge tamničke godine i tamo nemilosrdno proganjani tako da su neki ubrzo podlegli ili su trpjeli teške tjelesne posljedice. One koje nisu zatvorili, komunisti su proganjali na različite druge načine.
Provincijalat i pojedinačni fratri nikada nisu ostali gluhi na progon svoje subraće. Već je provincijal Krešimir Pandžić, koji je i sam kasnije pogubljen, 1942. naložio bilježenje stradanja pučanstva i fratara. Uključio se u sve i mjesni biskup don Petar Čule koji je u listopadu 1945. zatražio od Provincijalata skupljanje svjedočanstava o događajima na Širokom Brijegu iz veljače te godine. Komunisti su, naime, sve nastojali opravdati svaljujući na fratre teške optužbe. Na žalost rad nije dugo trajao. OZNA oduzima skupljenu građu do koje je uspjela doći i zabranjuje daljnje prikupljanje. Zbog toga je sve moralo ostati na pojedincima, izuzev kratkog razdoblja iz 1971. Dolaskom slobode nastavljen je službeni rad tako da je 2004. tadašnji provincijal hercegovačkih franjevaca fra Slavko Soldo ustrojio Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika na čelu s fra Antom Marićem. Daljnji je službeni korak bilo imenovanje postulatora u liku generalnog postulatora Franjevačkog reda u Rimu fra Luke de Rosa 2006., koji je, pak, u rujnu 2007. imenovao fra Miljenka Stojića za vicepostulatora Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Otada Vicepostulatura skuplja građu i svjedočenja da bi se što prije pokrenuo Postupak mučeništva na biskupijskoj razini. Stoga ona moli sve one koji posjeduju neku građu o pogubljenim hercegovačkim fratrima ili znaju o njoj, te koji su nazočili njihovu pogubljenju ili su od drugih koji su nazočili čuli o tome, da to što prije dojave. Mogu to učiniti preko svećenika u svojoj župi ili preko podataka na stranicama www.pobijeni.info.
Pogled u budućnost
Kao što je čitavom svijetu potrebna poruka mučenika, vjernih svjedoka ljubavi prema Bogu i čovjeku, tako je ona potrebna i hrvatskom društvu, s obje strane granice. I svijet i hrvatsko društvo nalaze se na prekretnici, društvenoj i ćudorednoj. Neokapitalistički liberalizam koji je u temeljima današnjeg svjetskog gospodarstva pokazao je da je oduvijek truo, kao što je to bio i komunizam. Ćudoredna razina nisko je pala i nasilja je sve više unatoč brojnim zakonskim uredbama. Papa Ivan Pavao II. svojim je primjerom dao dobre smjernice. Neumorno je tijekom svoga papinstva išao drugome, čak i onda kad je teško obolio, nastojeći širiti poruku Božje riječi. Nije kukao nad stanjem i teškim usudom, nego je pogled pun nade okretao prema budućnosti. Znao je da je ona onoga tko bude davao život, tjelesni i ćudoredni. Koliko smo toga svjesni? Zemlja nam je još uvijek nenaseljena, ali unatoč tome odlazimo u tuđinu i ne vraćamo se, pristajemo na zaluđivanje suvremenim ideologijama i sl. Primjer mučenika može nam pomoći jasno sagledati što se događa. Pomoći će nam osvijetliti i umnožiti putove dobra, a otežati i smanjiti putove zloće. Stvorit ćemo time zdravo društvo, otvoreno za nas same i drugoga kraj nas. Obitelj, kao temelj, zasjat će na nov način i doživjet ćemo što to ustvari znači čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje.
fra Miljenko Stojić
Naša ognjišta, XXXVIII., 3 (358), Tomislavgrad, ožujak 2009., str. 6. – 7.