Zagreb, 27. travnja 2009. (hakave.org)
Poštovani sudionici današnjeg spomena!
Pridružujem se upućenim pozdravima. Povijesti nema bez istine i zbog toga se povijest ne može promijeniti. Mi smo se okupili danas ovdje pred spomenikom koji u 2 svoja dijela govori istinu o presudnim i sudbonosnim vremenima za hrvatski narod. Oba ta dijela spomenika govore o jugoslavenskim zločinima nad hrvatskim ljudima sela Mosti, prednji dio Kraljevine, a 2. Titove Jugoslavije. Prvi prednji dio govori o događaju povijesnog značaja ne samo za ovaj naš bjelovarski kraj, već i za čitavu Hrvatsku i hrvatski narod, te nedavnu hrvatsku prošlost, govori o odnosu Kraljevine Jugoslavije prema hrvatskom življu koji je bio izložen divljačkom i ubilačkom teroru četničkih i vojnih jugoslavenskih skupina u Travanjskom ratu 1941. i poslije njega, a svoj vrhunac dostigao je počinjenim prvim ratnim zločinom nad većom skupinom hrvatskih seljaka u ovom selu 10. travnja 1941. Na samu Cvjetnu nedjelju 6. travnja 1941. u rano jutro širi se na ovim prostorima II. Svj. rat, ratnim sukobom između Njemačke i Italije s jedne strane i Kraljevine Jugoslavije s druge strane. Bjelovar je tada bio jako vojno središte u kojem je bilo sjedište Slavonske divizije s 3 puka, odnosno pukovnije (108., 42. i 40.), a pred II. Svj. rat i sjedište IV. armije tadašnje jugo – vojske.
Već prvog dana rata sva 3 puka popunjena pričuvnim vojnicima s područja Bjelovarskog vojnog okruga kreću prema svom borbenom odredištu. Došavši u blizinu sela V. Grđevac, 108. puku 7./8. travnja naređen je pokret prema bojišnici kod Virovitice, ali streljivo ne dobivaju vojnici Hrvati koji su inače velika većina u sastavu pukovnije. Doznaje se i za tajnu zapovijed po kojoj će biti ubijen svaki vojnik Hrvat koji se nakon što mu se dodijeli streljivo na samoj bojišnici ne bi borio protiv Nijemaca. Sve ovo izaziva tjeskobu i uznemirenost i narednik strojno-puščane čete Ivan Cvek, inače hrvatski domoljub, preko svojih suradnika i kolega priprema pobunu i preko njih uspijeva osigurati 6.000 naboja za vojnike Hrvate. Pobuna izbija otkazivanjem poslušnosti jugoslavenskim vojnim komandama pucnjavom i uzvicima: »Živjela Hrvatska!« i »Ne ćemo na bojišnicu – hoćemo natrag u Bjelovar!« Zarobljen je zapovjednik pukovnije potpukovnik Kragujević s dijelom oficira i podoficira, uglavnom Srba koji se nisu slagali s novonastalim stanjem, povevši ih sve sa sobom prema Bjelovaru, a zapovjedništvo nad 108. pukom preuzima narednik Ivan Cvek. Krećući se prema Bjelovaru, pobunjenicima se u Severinu pridružio 40. dopunski puk i neki dijelovi 42. puka, a vodi ih pričuvni poručnik Leopold Supančić (koji je inače za života 1996. proglašen počasnim građaninom grada Bjelovara). Došavši u neposrednu blizinu grada, pobunjenici su poslali vojnu izvidnicu u sam grad teretnim automobilom koju su bez poziva i opomene napali u Rusanovoj ulici prorežimski žandari, a zapovijedao im je zrakoplovni potpukovnik Đurić iz štaba IV. armije u Bjelovaru. Tada su ubijena 2 vojnika Hrvata, koji su prve hrvatske žrtve jugo-četničkog divljanja. To su Ivan Haniš iz Bjelovara i Milan Devčić iz Zagreba, dok su 3 vojnika Hrvata teško ranjena. Ovo je ujedno početak krvavih orgija II. Svj. rata i poraća. Vijest o ovom krvoproliću brzo se proširila gradom i bjelovarska gradska vlast i hrvatski Bjelovar priključuje se pobuni vojske koja prerasta u sveopći Bjelovarski ustanak protiv Kraljevine Jugoslavije. Pobunjena vojska ulazi u grad te je razoružana i zarobljena većina zatečenih jugovojnika samog garnizona u Bjelovaru s 100 oficira i podoficira, uglavnom Srba i nijedan nije stradao. Jedan dio njih, koji su izbjegli zarobljavanje, uspio je pobjeći i povezati se s četnicima i četničkim skupinama kojih je bilo podosta ustrojenih u okolici grada. Toga dana u utorak 8. travnja 1941., nakon što je osiguran red i mir, u kasno popodne u 18.00 s balkona zgrade Gradskog poglavarstva u Bjelovaru (danas zgrada Muzeja), proglašena je hrvatska država.
Sve je to učinjeno bez ičije pomoći sa strane, bez Nijemaca, Talijana, Rusa, fašista, komunista i bilo koga. Bila je to odlučna volja hrvatskih ljudi grada i okolice. Ovo je bio početak kraja Kraljevine Jugoslavije. Opsjednuti mržnjom prema Hrvatima zbog svega ovog raspršene jugo-četničke skupine ubijaju hrvatske ljude iznenađujući pučanstvo. Tako već 2. dan nakon proglašenja hrvatske države, u srijedu 9. travnja 1941., ubijaju u gradu i okolici na različitim mjestima 6 Hrvata. Istog dana 9. travnja oko 200 pripadnika Hrvatske seljačke zaštite i nešto vojnika iz 108. i 42. puka oslobađaju Garešnicu. Sve to kod jugo-četnika izaziva zabrinutost i bijes. Oni žele vratiti Bjelovar pod svoje okrilje, te tako na Bjelovar, između ostalih njihovih oružanih snaga, kreće preko Bilogore iz smjera Novigrada Podravskog II. konjički puk »Car Dušan Silni« iz Virovitice. Nakratko se zadržava u miješanom selu Javorovcu, nedaleko D. Mostiju, gdje od svojih pouzdanika dobivaju obavijesti o događajima u Bjelovaru – proglašenju hrvatske države – i raspoloženju Hrvata na tom području, te produžuju noćiti u selo D. Moste, koji su uz Srednje i G. Moste isključivo nastanjeni Hrvatima i koje pročetnički krvoloci iz tog puka ne mogu smisliti.
Prije podne na Veliki četvrtak 10. travnja 1941. pronio se glas kako konjički puk napušta selo. Tog dana naši ljudi išli su u crkvu blizu koje su bili ti jugo-vojnici. Neki od naših ljudi pomislili su kako je pogodan trenutak (a kako bi pomogli hrvatskoj državi u Bjelovaru) uvjeravati i nagovarati vojnike kako je rat zlo te im je najbolje otići svojim kućama, većinom u Srbiju. Prema svjedočenju Marte Sarić, k njoj se u dvorište sklonio vojnik s konjima i kolima. Bio je iz Banove Jaruge. Odjednom se začuo pucanj i taj je vojnik viknuo: »Civili, skrivajte se kako znate, ne će biti dobro!« (vjerojatno znajući što se razgovaralo u selu Javorovcu). Nastaje vrhunac divljaštva i dolazi u potpunosti do izražaja bolesni četnički um. Počela je pucnjava i tog dana ubijena je veća skupina ljudi tj. 11 nenaoružanih nevinih hrvatskih seljaka iz sela Mosti. Ubijeni su redoslijedom:
1. Josip Kovačić
2. Bolto Pavlović
3. Ludvig Rupić
4. Stjepan Herceg
5. Josip Bugarin
6. Bolto Seđak
7. Franjo Rupić
8.Martin Blažeković
9. Andrija Pevec
10. Josip Rožmarić
11. Stjepan Šifkorin
Istog dana, odvojeno od ovog zločina, vraćajući se kući iz V. Grđevca u D. Moste, na putu u selu Zrinska četnici su mučki zaklali Ivana Blažekovića. Svi znamo da je hrvatska povijest sustavno prešućivana i krivotvorena s namjerom lažnog prikazivanja Hrvata pred svijetom i prikrivanja srpskih zločina nad Hrvatima kroz više od 7 desetljeća u obje Jugoslavije. Ova ubojstva nedužnih hrvatskih seljaka sela Mosti prvi su ratni zločin i to srbočetnika počinjenih u II. Svj. ratu na području Hrvatske. Zbog toga su sela Mosti povijesno mjesto. Ubijanja Hrvata civila se nastavljaju i poslije 10. travnja 1941., te je tako ukupno 8. – 28. travnja ubijeno 29 Hrvata, a do konca svibnja još petero. Tako Kraljevina Jugoslavija završava svoje postojanje prolijevanjem hrvatske krvi. No, na žalost, naše državne vlasti, osim nastojanja pokojnog predsjednika dr. F. Tuđmana, po čijem je htijenju priređen okrugli stol 1998. u Bjelovaru o travanjskim događajima u Bjelovaru i okolici 1941. uz sudjelovanje Hrvatskog instituta za povijest, još uvijek, za razliku od županijske, gradske i općinske vlasti, ne pridaju ovim događajima određenu potrebnu pozornost. Vrijeme je da se konačno državna vlast o ovim događajima odredi. Nedvojbeno je kako ovi istiniti događaji pokazuju tko je započeo krvavo kolo i počinio 1. ratni zločin na ovim prostorima i to predoči međunarodnoj javnosti, te opovrgnu beogradske laži o genocidnosti i zloći hrvatskog naroda.
Vrijeme je također da povijesna znanost izuči i obradi ove događaje, a Ministarstvo prosvjete, obrazovanja i športa potrudi se ove događaje uvrstiti u nastavni program, odnosno u školske povijesne udžbenike od osnovne škole do studija povijesti. Drugi dio spomenika govori o odnosu Titove Jugoslavije prema hrvatskom narodu iz sela Mosti, a koja je nastajala prolijevanjem hrvatske krvi diljem Hrvatske pa tako i ovdje u Mostima. Četnički pokolj u D. Mostima umjesto zastrašivanja hrvatskih seljaka, postigao je suprotni učinak te je idućih mjeseci većina njih krenula u hrvatsku vojsku braniti i održati hrvatsku državu. Zbog toga su u ratnom vihoru hrvatski ljudi sva 3 sela Mosti platila krvavi danak. Osim žrtava 10. travnja 1941., poginulo je i ubijeno tijekom II. svj. rata i poraća još 63 mještana, od čega u borbama svega 18 i 1 nesretni slučaj. Partizanski odredi smrti 11 njih ubili pred kraj rata, čak i župnika Viktora Milera, a 33 nakon završetka rata, 1945. Dakle, 30% je izgubilo živote u borbama, a 70% je ubijeno. Svoje domoljublje mještani sela Mosti pokazali su i u Domovinskom ratu u kojem je na prvim crtama bojišnice u postrojbama HV-a i Hrvatskog redarstva, odnosno policije, sudjelovalo 38 mladića ili 7,1% od ukupnog broja stanovnika. Svoj život na oltar Domovine položio je Željko Šteković koji je kratko vrijeme prije Domovinskog rata živio u Mostima, dok je ranjeno 6 bojovnika. U ovom ratu Providnost u odnosu na prošli očito je bila naklonjena ovim selima.
Neka im je vječna slava i hvala. Počivali u hrvatskoj zemljici u miru Božjem.
U Donjim Mostima 18. travnja 2009.
Dopredsjednik Županijskog odbora za podizanje spomenika prešućivanim hrvatskim žrtvama II. svj. rata i poraća s područja BBŽ
dipl. ecc. Zdravko Ivković
snimio: Dragutin Šafarić