Split, 18. travnja 2009. (www.hakave.org / Branimir Lukšić) – Komunizam je nedvojbeno najkrvavija ideologija 20. stoljeća, koja je od Vladivostoka do Kočevskog roga, od Katinske šume do Jazovke, od Bleiburga do Pol Potove Kambodže posijala preko stotinu milijuna mrtvih, uglavnom nevinih civila.
Zločinačka ideologija
Kao ideologija marksistički komunizam je utoliko jedinstven, što klasna mržnja i tjelesno uklanjanje ljudi tvore samu njegovu idejnu bit. Za Marksa i njegove sljedbenike ljubiti znači mrziti istog neprijatelja. Marksistički komunizam ubija ljude ne zato, jer su počinili zlo, nego zato jer pripadaju klasi ljudi koja je objektivno štetna. On, dakle, uvodi načelo objektivne krivnje. Marksistički komunizam ubija čovjeka radi čovječanstva, ubija sadašnje ljude da bi budući naraštaji bili sretni. Dogme ove najkrvavije svjetovne religije zapravo su presude, nakon kojih slijedi smaknuće onih koji te dogme ne prihvaćaju. Ova je totalitarna sastavnica komunizma učvršćena uzdizanjem komunističke ideologije na razinu apsolutne, znanstvene istine. Ta navodno apsolutna istina opravdava teror; ona ovlašćuje partiju da upravlja svim vidovima osobnog i društvenog života. Ovaj ideološki maniheizam, podjela na crne i bijele, na »good guys« i »bad guys«, kao u američkim western filmovima, temelj je komunističkog političkog terora. Neistomišljenik postaje neprijatelj, zločinac; njega se sotonizira i bestijalizira, prikazuje kao životinju lišenu čovječnosti. Radi toga komunisti smatraju da ne ubijaju ljude, nego »buržuje«, »narodne neprijatelje«, »kapitaliste«.
U pismu iz 1932. Maksim Gorki piše svomu prijatelju Jagodi, šefu zloglasne tajne policije GPU: »Klasna se mržnja mora njegovati organskom odbojnošću prema neprijatelju kao nižem biću. Moje je intimno uvjerenje da je neprijatelj u potpunosti niže biće, degenerik na tjelesnoj razini, ali također i na ćudorednoj« (citirano u Courtois, Werth i dr., »Le livre noir du communisme«, Paris 1997., str. 820.). Radi toga nitko u povijesti nije počinio zločine mirnije savjesti nego komunisti, jer su mučili i ubijali u uvjerenju da to rade kao izabrani promicatelji povijesnog napretka, visoki povjerenici dijalektičkog razvitka prirode i društva, koji ne samo smiju, nego i moraju istrijebiti »društvene parazite«, to »meso za topove«, »reakcionarnu rulju«. Komunistički zločini protiv čovječnosti su rezultat ideologije koja reducira univerzalnu narav čovjeka na partikularno socio-povijesno stanje. Stoga komunisti shvaćaju masovne likvidacije kao socio-političku eugeniku, kao svoj doprinos socijalnom darwinizmu. Potpuno je promašeno diskutirati o individualnoj moralnosti jednog Hitlera ili Mussolinija, s jedne strane, i Lenjina, Staljina, Pol Pota, Tita ili Ceausescua, s druge. Hitlerova je ideologija bila zastarjelo prizivanje plemenske prošlosti, zaziv starih teutonskih bogova, pa prema tomu etnički ograničena u svojoj privlačnosti.
Ideologija Lenjina i njegovih partijskih istomišljenika priziva cijelo čovječanstvo i pseudobogove prosvjetiteljstva, pa je ona mnogo opasnija, jer progovara snagom onih mitova koji su privlačni suvremenome svijetu. Za komunizam je trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku samo ostatak antagonizama klasnog društva. Isto su tako za komunizam osobne i nacionalne slobode, kako su one uvrštene u Deklaraciju UN o ljudskim pravima, zapravo izraz društvenih suprotnosti, pa su one stoga negativne slobode. Prava ili pozitivna sloboda je za marksistički komunizam istovjetnost želja i stremljenja pojedinca i društva bez ikakvih posredničkih struktura, kao što su moral, religija, pravo ili država. U pravoj slobodi pojedinac želi isto što i društvo, a društvo isto što i pojedini njegov član. Sukladno tomu, što je više jedinstva, to je više slobode. Prema dogmi marksističkog komunizma pozitivna sloboda je moguća tek nakon uklanjanja društvenih suprotnosti, pa makar to uklanjanje bilo i silom. Najprije teror ili diktatura, pa onda pozitivna sloboda.
Komunisti i njihovi jataci
Možemo se sada upitati, zašto je većina ljudi u komunističkoj Jugoslaviji, ili u drugim komunističkim državama, prihvaćala ili šutke prelazila preko zločina komunističke partijske manjine? Je li tomu samo razlog strah za vlastiti život? Bit komunističkog terora je upravo u njegovoj raširenosti, disperziji. Ograničavajući se na prostor bivše komunističke Jugoslavije, koji nam je najpoznatiji, možemo ustvrditi, da je jugotitoizam bila učinkovita diktatura upravo zato jer je Tito dopustio paralelnu vlast tisućama svojih suradnika, uvukavši na taj način te tisuće malih titića u zajedničko sudioništvo u zločinima. Osim toga, komunizam je prisilio veliku većinu građana da prokazuju, izdaju, budu doušnici, i tako ih je duboko moralno ponizio kao sudionike u teroru. Stoga s pravom možemo reći da komunizam u Jugoslaviji nije održavala na životu samo relativno malobrojna, bogato plaćena i vrhunski privilegirana partijska elita, nego panično ustrašena masa anonimnih građana, koji su radi svog moralnog pada bili stalno ucjenjivi. Nasuprot ovima stajala je manjina pučanstva koja je ostala na moralnoj visini, pa se može reći da je komunizam sustav u kojemu većina terorizira manjinu, a ne obratno, kako se obično misli. Tomu treba pridodati i činjenicu da su dolaskom na vlast nakon Drugoga svjetskog rata komunisti u Hrvatskoj masovno likvidirali velik broj onih koji su svojim znanjem, ugledom ili kulturom odskakali od idealtipskoga komunističkog čovjeka, pa je u Hrvatskoj na životu ostao relativno malen broj osoba čiji je karakter bio čvrst, a savjest budna.
Prisjetimo se samo progona i likvidacije sveučilišnih profesora i akademika u Hrvatskoj neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata radi navodne »kulturne suradnje s neprijateljem«, što zapravo znači radi javnog deklariranja hrvatske nacionalne pripadnosti i protivljenja marksističkom komunizmu. Zbog toga bilježimo poraznu činjenicu da je broj hrvatskih intelektualaca disidenata u Jugoslaviji bio zapanjujuće malen, a broj kolaboratora s komunističkim režimom zastrašujuće velik. Možda upravo u ovome treba tražiti glavni uzrok sramotne šutnje velikog broja hrvatskih intelektualaca tijekom Domovinskoga rata i nakon njega, jer je većina njih zbog suradnje s komunističkim režimom podložna ucjenama od strane svojih bivših nalogodavatelja. Da bi u doba komunističke Jugoslavije bili slobodni putovati po svijetu i da bi imali osiguranu plaću i položaj, oni su spremno davali ideološku potporu vlastodršcima i nisu makli prstom da bi obranili svoje kolege koje je režim napadao, zatvarao ili likvidirao. I da bude ironija potpuna, neki od tih su danas aktivni u udrugama za zaštitu ljudskih prava.
Lustracija ili dekomunizacija?
Postavlja se pitanje, što učiniti u Hrvatskoj da se očiste velike polustoljetne naslage komunističkog mentaliteta koje i danas guše mladu demokraciju? Ponekad se čuju zahtjevi za lustracijom i za dekomunizacijom. Načelno treba razlikovati ta dva pojma. Lustracija je postupak koji je usmjeren prema bivšim komunistima kao osobama, dok je dekomunizacija širi pojam koji obuhvaća poglavito mjere protiv komunističkog mentaliteta koji je još uvijek kod nas živ u državi i društvu. Možemo raspravljati je li u Hrvatskoj moguća, ili čak oportuna u današnjim okolnostima, lustracija kojom bi se zabranilo određenoj kategoriji bivših komunista sudjelovanje u političkom životu Hrvatske za stanoviti broj godina. Budući da su se bivši udbaši, kosovci i drugi članovi komunističke nomenklature toliko uvukli u hrvatsko nacionalno tkivo, postoji mišljenje da bi njihovo odstranjenje s odgovornih političkih mjesta u državi i društvu moglo izazvati nemire, čak i građanski rat u Hrvatskoj. Osobno ne dijelim ovo mišljenje zbog više razloga, poglavito zbog toga jer se bivši komunisti i njihova djeca vrlo dobro snalaze u Hrvatskoj gdje im je materijalno čak bolje nego u komunističkoj Jugoslaviji, pa ne vjerujem da bi oni htjeli ugroziti svoj status zlatne teladi zbog gubitka političkog položaja. Osim toga, u slučaju da pokušaju izazvati pobunu ili nered u društvu, oni ne bi mogli računati na podršku većine hrvatskih građana, pa čak ni većine onih koji su bili ucijenjeni i njih podržavali u komunističkoj Jugoslaviji.
No, budući da je politika umijeće mogućega, politička se rješenja donose po kriteriju oportunosti, što se odnosi i na svrhovitost eventualne zakašnjele lustracije u Hrvatskoj. Ali kritika marksističkog komunizma kao ideologije je nešto drugo. To je pitanje istine. Zato je u postupku dekomunizacije cjelokupnog društvenog, političkog, medijskog, školskog i kulturnog ozračja, u današnjoj Hrvatskoj apsolutno potrebno ukazati na nehumanu i zločinačku idejnu bit marksističkog komunizma, kao i na njegove krvave tragove kod nas i svugdje u svijetu gdje je došao na vlast. Ako izostane ova kritika komunizma kao ideologije i prakse, naivni i neupućeni, osobito mlađi naraštaji, mogli bi steći dojam da su komunistička zlodjela samo osobna zastranjenja od inače pozitivne i humane marksističke ideologije. Osim toga, u slučaju mlake ili nikakve osude te zločinačke ideologije, komunistički bi mentalitet nastavio i dalje harati Hrvatskom. Taj se mentalitet danas očituje u javnom životu Hrvatske u moralnom nihilizmu, u utjecaju izvršne vlasti na sudstvo i organe kaznenog progona, u ambiciji političara da oponašaju Titovu arogantnost i sebeljubivost, u njihovom paranoidnom strahu od urote i kod najmanjeg neslaganja s njima, u poslušnosti medija domaćim ili inozemnim središtima političke i financijske moći, u crno-bijelom klišeju medijskih izvješća, u tomu da velika većina medija nije dostupna onima koji ne misle i ne pišu »u trendu«, u raširenoj podmitljivosti, u neodgovornosti političara i gospodarstvenika za svoje čine, u otvorenoj obrani Tita i komunizma s najviših državnih položaja, u sabotiranju hrvatske sloge i u nastojanju jugofilnih komunista da se obnovi Jugoslavija, pa makar i pod drukčijim nazivom.
No, ozračje neoliberalističkog kapitalizma koje je danas također nazočno u Hrvatskoj, otežava ovaj postupak dekomunizacije javnog mentaliteta Hrvatske, jer neoliberalistički mentalitet ima neke od istih mentalnih sklopova kao i onaj komunistički. I neoliberalistička ekonomija stoji u znaku prebacivanja vrijednosnih načela od duhovnih na materijalna; i neoliberalizam zastupa relativnost vrijednosti, potpuni utilitarizam, opravdava neprimjerenu dobit od trgovine, stimulira neskrupulozne bankovne transakcije koje dovode do financijskih kriza i koje upropaštavaju egzistenciju velikog broja ljudi, stavlja rat u funkciju kapitala kroz potrošačku narav rata, uklanja sve ono što ne donosi korist i svodi čovjekovo dostojanstvo na puku burzovnu cijenu. I liberalizam stvara partitokrate i tehnokrate bez karaktera i karizme, te pomaže da nacionalno bogatstvo postane privatno vlasništvo jedne skupine ljudi, kao što komunizam pretvara to bogatstvo u vlasništvo partijske nomenklature.
Trajna psihopatološka crta
Jesu li ova užasna zlodjela komunizma, te najkrvavije utopije čovječanstva, samo prošlost? Čak kada bi ona i bila samo prošlost, trebalo bi ta zlodjela izvući iz kolektivnog zaborava na svjetlo dana, ne samo radi pomirbe, koje nema bez istine i pravednosti, nego i radi psihičkog zdravlja nacije. Zatvorena se rana gnoji. Ali, nažalost problem je složeniji. Komunizam je samo jedna povijesna manifestacija paranoidne crte koja se provlači kroz cijelu povijest čovječanstva. Ova se crta očituje u intelektualnom pojednostavljenju životnih problema, u njihovu reduciranju na nekoliko ekonomskih, psiholoških ili društvenih teza koje navodno sve objašnjavaju. Ovo je intelektualno siromaštvo često spojeno s osjećajem euforije i kvazihipnotičnom sugestibilnošću u odnosu na vođu i partiju. Te navodno spasonosne formule koje rješavaju budućnost čovječanstva opravdavaju svako krvavo sredstvo radi zacrtanoga cilja. Najveći zločini u povijesti nisu počinjeni iz sebičnosti i osobne pakosti, nego iz altruizma, iz žrtvovanja svoje osobnosti kolektivnom Molohu. Kao psihički fenomen ova devijantna crta leži u genima čovjeka. Sada zamislimo revolucionara koji je nepravdu i smrt nanio milijunima iz uvjerenja da će time poboljšati stanje čovječanstva. Kako bi se on trebao osjećati kada vidi da svi ti masakri, namještena suđenja, deportacije, nisu urodili nikakvim pozitivnim plodom, nego da su bili samo njegov udio u krvavoj drami ljudske povijesti, kada vidi da je njegova vizija buduće utopije, zbog koje je uništavao i ubijao, bila samo stravična iluzija?
Nažalost, zbog ove trajne psihopatološke crte u čovjeku i danas je u Hrvatskoj komunizam svjesno ili podsvjesno živ. Čudno je da se komunisti vole nazivati antifašistima kada je povijesna činjenica da je komunizam nastao prije fašizma i nacizma, da je prije njih počinio stravična zlodjela, da su njegovi zločini nekoliko puta veći od zločina fašizma i nacizma zajedno, te da su oni trajali duže od zločina fašizma i nacizma. Stoga bismo prije mogli reći da su fašizam i nacizam u svojim zločinima oponašali komunizam. Ako je suditi po suvremenim političkim zbivanjima i akterima u Hrvatskoj, ova bi psihopatska crta, iz koje je povijesno nastao komunizam, mogla kod nas imati dugu i razornu budućnost. Jedna od učinkovitih obrana od nje su demokratski odgojeni i izobraženi građani Hrvatske koji nisu radi nekog svog moralnog pada ucjenjivi i koji su karakterno jaki da se mogu suprotstaviti ovoj endemičkoj pošasti čovječanstva u njezinim novijim oblicima.