Zagreb, 8. ožujka 2010. (Davor Dijanović / hrsvijet.net) – Represivan i zločinački karakter komunizma opće je poznat ne samo ljudima koji su živjeli u takvome sustavu, kao što je to bio slučaj sa stanovnicima bivše Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza, nego i svekolikom čovječanstvu. No, unatoč tom saznanju, unatoč toni knjiga, studija, dokumenata i svjedočenja, koji vrlo jasno prikazuju komunističke zločine, unatoč više od 100 milijuna žrtava koje je komunizam do danas prouzročio (Stephane Courtois, Crna knjiga komunizma, 1999.), javna rasprava o ovome zločinačkom fenomenu nešto je od čega se uporno zazire. Začudo, i danas, kada su svim političarima i intelektualcima puna usta demokracije, tolerancije i ljudskih prava, rasprava o ovoj problematici i dalje je tabu tema. Nemoguće je ne zapitati se, koji je tomu razlog? Zašto žrtve komunističkog terora do dan danas nisu dobile pravnu niti moralnu zadovoljštinu? Zašto se komunističke zločince i u današnjem demokratskom sustavu, koji proklamira jednakost svih pred zakonom, i dalje amnestira? Hoće li zločini komunizma ikada biti sankcionirani? Pitanja je zacijelo veliki broj.
Razloge misterioznog ekskulpiranja komunističkih zločina i zločinaca možda je najbolje potražiti u teoretskim postavkama same komunističke doktrine. Dok je nacionalsocijalizam s jedne strane otvoreno pozivao na isključivanje određenih »nepoćudnih« društvenih elemenata i skupina, i to na temelju njihove nacionalne pripadnosti, komunizam se s druge strane deklarirao kao humanistička ideologija prepuna ljubavi i brige za cijeli ljudski rod. Time je komunizam, dugoročno gledano, već u samome početku stekao prednost pred nacionalsocijalizmom. Jer uvijek će neki komunist moći kazati: zločini u SSSR-u ili Jugoslaviji predstavljaju devijaciju od komunizma; ti zločini – iako su počinjeni u ime komunizma – nisu komunizam, već zloporaba jedne plemenite ideje, dočim je praksa nacionalsocijalizma jednaka njegovoj teoriji. No, je li to baš tako? Je li komunizam čak i čisto teoretski gledano plemenita i dobra ideja? Čitajući službenu komunističku historiografiju, koja neodoljivo sliči hagiografijama bivših hrvatskih komunista, titoista i praksisovaca, doista je moguće steći takav dojam. No, kada se zagrebe dublje ispod površine, stvar je ipak sasvim drukčija.
Preostali dio članka možete pročitati na stranicama portala ili u pdf obliku.