Zagreb, 19. svibnja 2011. (Davor Dijanović / hakave.org)
Fra Miljenko, kada ste se i kako odlučili za svećenički poziv? Možete li u osnovnim crtama izložiti kako je tekao Vaš dosadašnji svećenički put?
Davno je to bilo, vidim to tek sada kada pokušavam odgovoriti na ovo Vaše pitanje. Još u pučkoškolskim danima, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na župi Čerin, odakle sam rodom, gledao sam rad franjevaca i zaželio živjeti takvim životom. Zbog toga sam, čim se moglo, postao ministrantom, posuđivao knjige iz župne knjižnice, uključio se u natjecanje Vjeronaučna olimpijada. Čak smo i pobijedili na razini Crkve u Hrvata te za nagradu išli na audijenciju u Rim kod pape Pavla VI. Kad sam dobio svjedodžbu o završenih osam razreda, nisam je odnio kući nego odmah u župni ured da se prijavim u sjemenište. Roditeljima sam o svemu kazao tek kad je trebalo poći. Nemam razumskog odgovora zbog čega je to tako bilo. Jednostavno sam slijedio porive svog srca i ništa više.
Franjevačku klasičnu gimnaziju završio sam u Visokom, novicijat na Humcu, a teologiju u Zagrebu, Jeruzalemu i Sarajevu. Magistrirao sam kršćansku duhovnost u Rimu. U međuvremenu sam naravno bio i u JNA. Nije mi se u nju išlo, ali zbog svoga poziva nije moglo biti drukčije. Samo me to spriječilo da ne odem preko granice.
Kao franjevac-svećenik djelovao sam na više mjesta i obnašao razne službe. Tko želi može se o tome više informirati na portalu www.miljenko.info. Ukratko mogu samo reći da sam bio župni vikar, vojni dušobrižnik, radio s mladima, bio odgojitelj sjemeništaraca, postulanata, novaka i bogoslova. U Međugorju sam pokrenuo Informativni centar »Mir« Međugorje s različitim odjelima među kojima je Radiopostaja »Mir« Međugorje. Bio sam i tajnik hercegovačke franjevačke provincije, a sada se brinem oko proglašenje blaženima i svetima, odnosno mučenicima, 66 pobijene subraće.
Biste li ponovno krenuli tim putem?
Obično odgovore potvrdno, a ja se ustegnem od ovakvog odgovora. Znam samo da bih ponovno slijedio porive svoga srca. Bi li oni ponovno bili isti, to samo Bog zna, jer ih on i nadahnjuje. Držim da nije važno što predstavljamo u životu, važno je samo kako to obnašamo.
O književnom stvaralaštvu
Jedan ste od najplodnijih suvremenih hrvatskih književnika, koji se je okušao u gotovo svim književnim vrstama. Kako ste odlučili postati književnikom? Koje je Vaše glavno književno nadahnuće?
Zanimljivo je to s mojim opredjeljivanjem za književnost. Dok nisu počele ozbiljnije teme, tamo u 7., 8. razredu pučke škole, pisanje sastavaka jednostavno mi nije išlo. Sunce, cvijeće, pčele, zima, snijeg, medo i slične teme nisam mogao smisliti. Ne znam zbog čega. Jedino sam gutao školsku lektiru i sve druge knjige do kojih sam mogao doći. Naravno, morali su naginjati ozbiljnijim temama. I kad sam počeo pisati svi su se začudili. U gimnaziji sam se odmah uključio u rad oko školskog lista te kasnije postao i njegovim urednikom. Pjesme su mi se počele pojavljivati tu i tamo, a ja se sve više zanositi studiranjem književnosti. Međutim, nisam se nikako pronalazio u nazivu »jugoslavenske književnosti« i mnogočemu što sam čitao da se tamo učilo. Na kraju balade, iz raznoraznih razloga, vrativši se iz vojske, sve što sam imao napisano ili započeto, jednog proljetnog dana jednostavno sam zapalio. Odlučio sam prestati se time baviti. I držao sam to obećanje sam sebi desetak godina. Ponekad bih, na nagovor prijatelja i poznanika, napisao nešto za listove u kojima su radili, i to bi bilo sve. Ali, nisam mogao izdržati tu podvojenost u sebi pa sam odlučio dopustiti sebi zgotoviti zbirku pjesama, podastrijeti je javnosti, pa ako to bude u redu nastaviti pisati, a ako ne… I, eto, pišem do danas.
Kad pogledam sa strane svoje književno djelo, čini mi se da su u njemu sadržane različite teme. Međutim, ono što ih zaista sve povezuje jest čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje. Uopće mi nije jasno kako netko misli da piše ako mu nedostaje nešto od ovoga. To je ustvari potiranje stvaralačkog čina, što je pisanje u svojoj biti.
Cjelokupan članak može se pročitati na stranicama portala hakave.org ili u pdf-u.
Preneseno
– poskok.info