On je zapadnjak. Uspješan u svome poslu, poučava, slika i piše. Poznat je. Ostvario je svoj san, rekli bismo, a posebno bi to rekli oni koji snuju kako otići na taj bajni Zapad. Radi se o Michaelu O’Brienu. Imali smo prilike susresti se s njim ovih dana na našem prostoru ili smo barem o tome čitali u medijima, istina prilično sramežljivo, nastranu oni crkveni, ali bolje i to nego ništa. Njegove riječi odskaču, naime, od nauka tih medija pa ga se nastoji prešutjeti. On se ne brine oko toga nego ide svojim putem. I ne doživljava se uspješnim na način s početka ovoga teksta. Svjedoči da nadahnuće crpi iz molitve. Tek ako se uspije staviti u Božju nazočnost, drži da je uspješan. Tako on svojim djelovanjem stvara zbrku u nastupajućem novom svjetskom poredku kojemu neznajući počesto i sami pristupamo.
Mogu reći da sam imao čast provesti ga mjestima ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu. Stajali smo kraj ratnog skloništa, molili se, kao i u crkvi na grobovima 22 pobijena franjevca. Nije puno govorio. Ponirao je svojom nutrinom u bit ovoga mjesta na kojem se nalazi i o kojem je pisao u svojim književnim djelima. Vidjelo mu se to na licu. Dogovorili smo se da se čujemo pomoću e-poruke. Napisat će svjedočenje o svome doživljaju pobijenih hercegovačkih franjevaca, razjasniti zbog čega im se svakodnevno moli kao mučenicima, odgovoriti na pitanja koja ćemo mu vjerojatno poslati za razgovor. Uglavnom, želimo surađivati. Pri polasku uz sitne darove iz Vicepostulature poklonio sam mu oznaku vojnog dušobrižnika iz ovog zadnjeg, Domovinskog rata. Nekada sam je nosio na svome vojničkom rukavu. Dirnula ga je ta gesta, pružio mi je ruku i zahvalio, a ja sam postajao još svjesniji da nam je on pravi prijatelj. Njemu treba naše iskustvo patnje, a nama treba njegovo iskustvo zapadnjačke misli. I jednima i drugima to su uporno krali. Htjeli su nas jednostavno rasčovječiti i učiniti manje ljudima. Nadam se da nisu uspjeli. Patnja nas je dovela bliže razumijevanju slike svijeta, a naša pripadnost Zapadu korijenima kulture koju je kršćanstvo stvorilo svojim genijalnim umom.
Nažalost nisam tada imao uz sebe dokumentarni film o radu Povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg te o radu Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Izišao je, naime, poslije toga. Film je to koji sažimlje muku i sudbinu širokobriješkog kraja, ali i općenito hrvatskog puka, kroz dvadeseto stoljeće. Tukli su nas sa svih strana samo zbog toga što smo htjeli slobodu. Nebrojene žene čekale su svoje muževe, zaručnike, sinove i kćeri da se vrate, a oni se vraćali nisu. Progutala ih mržnja ljudi što se nazivaše komunisti. Ali one su i dalje čekale i u tom čekanju rađale današnje dane. Priča o tome žensko lice snimljeno iz profila, jer nije važno kako izgleda nego što govori. Ono predstavlja ne samo sebe, nego sve one koje je pogodila ista muka. Možemo li zapravo proniknuti u sve to? Čujem da neki plaču gledajući ovaj film. Sjećaju se priča iz djetinjstva kad se o tome nije smjelo pričati, jer su i »zidovi imali uši«. Muka je to što nas je oblikovala i njezino bogatstvo ne bismo smjeli tek tako odbaciti.
Zbog onoga što je Široki Brijeg predstavljao i što predstavlja još ga i danas napadaju. Čitam tako jednoga novinara kojega proglasiše demokratom i naprednim. Ustvari je samo stari zanesenjak komunističkom namisli. Okrivljuje pobijene širokobriješke fratre za pripadnost fašizmu. Komunističke potvore uzima zdravo za gotovo i nabija im to na nos. Samo što ne rekne da su dobili što su zaslužili. Neki se spremaju da mu odgovore, jer građe za to zaista ima puno. Gledam sa strane tekst ruskog predsjednika vlade Medvedeva. Odrekao se Staljina i njegovih zločina. Reče da je rat protiv vlastitog naroda najveći zločin. Na ovim našim stranama to kao da do sada nije nekima doprlo do ušiju. Komunizam još uvijek živi, njegove ličnosti i vrjednote nastoje se čuvati i opravdati, doušnici ne nalaze za shodno ispričati se, sve ide dalje kao da se ništa nije dogodilo. No, dogodilo se mnogo toga. Pobijeni franjevci govorili su protiv zločina ma s koje strane dolazio, a njihove ubojice poticale su na to. Zbog toga njihova slika ne može biti potamnjena zbog nečiste savjesti nekoga novinara. Nju prepoznaju i zapadnjaci otvorena srca.
Sjetih se ovdje nedavnog razgovora s jednom poznanicom. Reče mi da bi trebalo pisati kršćanskije, pusti priče tko je kriv, a tko je prav. Ona je za mir. Morao sam se nasmijati. Nema mira ako pomiješamo zlo i dobro, ako svaku istinu proglasimo pravom istinom. Svjedoče to i djela Michaela O’Briena. Uranja u bit istine i pritom nikoga ne vrijeđa. Priznaju mu to i protivnici iako ne vole njegovo takvo ponašanje. Oni bi radije da sve bude pomiješano pa će onda pobijediti njihova galama i to je taj novi svijet koji stvaraju. Ne znam kako bi se Isus ponio? Na jednom mjestu je govorio da treba okrenuti i drugi obraz, a na drugome uzima bič u ruke, prevrće stolove i ono što je na njima ljudima koji su došli zaraditi. Jesmo li razmislili o svemu tome i znamo li uistinu što je htio reći i u jednom i u drugom slučaju? Meni se čini da počesto pustimo da nas sve ovo zbuni, umjesto da se potrudimo pronaći pravi odgovor. Mogao bi biti sljedeći, ili tako nekako. Isus je u oba slučaja nastojao razlikovati dobro i zlo, samo je primijenio različita sredstva, u skladu sa shvaćanjima dotičnih osoba.
Dok ovo pišem, ne bih trebao zaboraviti ni da smo u listopadu ovdje na Širokom Brijegu imali simpozij na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca. Govorili smo općenito o tom vremenu, o ubojstvima na Maclju, tamo su završila svoj zemaljski život i tri hercegovačka franjevca, o radu povjerenstava za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća po našim pojedinim općinama. Dosta njih najprije je nazočilo svetoj misi, molilo se na grobovima pobijenih, a nakon toga slušalo što to predavači imaju kazati. I svi smo zajedno bili zadovoljni. Osjetili smo da smo zajednica koja čuva svoje vrijednosti. Na tom temelju, pak, može se graditi naš daljnji život.
Michael O’Brien, tako reče, nastoji ponovno izgraditi kršćansku kulturu. Trenutno se gradi kultura antikrista. Sve je isto, sve je dopušteno, važno je samo da oni određuju kojim putem treba krenuti. Razmišljamo li kao naš prijatelj ili se slijedom lijenosti nesvjesno, ponovno to podvucimo, priklanjamo ovima drugima? Ja sam nekako uvjeren u ono prvo. Živi bili pa vidjeli, rekla bi mudrost našega patničkoga puka.
Miljenko Stojić
Franjinim stopama, II, 3, Široki Brijeg, 2012., str. 20. – 31.