Mostar, 15. veljače 2016. (MIRIAM) – Jučer, u nedjelju, 14. veljače, u 18.00 u vjernicima ispunjenoj crkvi sv. Petra i Pavla, u Mostaru je proslavljena sv. misa zadušnica za pobijene fratre te vjernike Mostara i okolice, koji su žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata!
Sv. misu zadušnicu predslavio je gvardijan fra Iko Skoko uz suslavlje provincijala fra Miljenka Šteke, provincijskog vikara fra Ivana Ševe, don Željka Majića, generalnog vikara hercegovačkih biskupija, fra Miljenka Stojića, vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće te još dvadesetak fratara.
Pred početak sv. mise zadušnice mladi framaši su stavljali zapaljene svijeće pred oltar, dok je bogoslov fra Leon Marijanović čitao imena sedmorice naše braće koje su jugokomunisti odveli iz samostana, mučili ih, ubili i bacil u Neretvu.
U uvodnim riječima gvardijan fra Iko je istaknuo: »Drugi svjetski rat i poraće bili su najteže razdoblje u povijesti našeg naroda u BiH. U razdoblju 1941. – 1952. u BiH smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika i 9 časnih sestara. U Drugom svjetskom ratu i poraću stradalo je oko 10% našeg puka. Iz Hercegovine stradalo je više od 16.000 vjernika. Godina 1945. bila je najteža. Samo u toj godini ubijena su 104 svećenika. Toliki broj stradalih nije slučajnost, nego dobro isplanirano uništenje naše Crkve i našeg narodnog bića. Međutim, narod koji ima dušu ne može se ubiti ni uništiti. Narod koji se čvrsto veže uz Boga unatoč svim slabostima, grijesima, teškoćama, svim križevima i svim progonima, zatiranjima i mučenjima, ne može se ubiti ni uništiti jer ima dušu.«
Velika crkva je ove večeri bila premalena da primi mnoštvo vjernika koji su došli da u pobožnoj molitvi i dostojanstvenom stavu izraze pijetet i poštovanje prema nevinim žrtvama totalitarnog jugokomunističkog sustava. Lijepo pjevanje crkvenog zbora, pod ravnanjem gospodina Drage Solde, te pjevni navještaj Evanđelja fra Antonija Šakote, kao i asistencija naših postulanata, učinili su cijelu liturgiju tako svečanom da su se svi nazočni mogli osjetiti uneseni u sakramentalno otajstvo sv. mise zadušnice.
U svojoj propovijedi gvardijan fra Iko se osvrnuo na nedjeljno Evanđelje koje je govorilo o Isusovoj kušnji i naglasio da đavao od Adama i Eve pa do konca svijeta ljude stalno podvrgava iskušenju i kuša kako pojedince tako i skupine zavesti i u zlo uvesti, te je dodao: »Svjedoci smo kako je komunistički režim prihvatio tu kušnju. Htjeli su “biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo”. Nisu molili kako moli psalmista u 141. psalmu: “Ne daj da mi se srce zlu prikloni, da bezbožno počinim djela opaka” (Ps 141,4). Oni su srce zlu priklonili i bezbožno počinili djela opaka. Iz svoga sustava, iz svoga života, prvo su uklonili Boga, a zatim su uklanjali sve što je pripadalo Bogu. Htjeli su izgraditi gospodarske, političke i društvene strukture bez Boga. Na tom putu smetali su im svi oni koji su se trudili biti Božji i sve ono što je ukazivalo na Boga. Zato im je smetala Crkva, posebno Katolička! Zato su im zasmetali fratri, svećenici, časne sestre i vjernici koji su htjeli služiti i moliti se Bogu. Nemilosrdno i bez ikakva suda, sustavno su ih ubijali. Htjeli su stvoriti čovjeka po svome modelu, bez dostojanstva, bez savjesti, bez odgovornosti… Zato su počeli ubijati fratre na Širokom Brijegu, Mostaru, Ljubuškom, Hercegovini i dalje… Ubili su 66 naših hercegovačkih fratara. Stradalo je 66 fratara i Bosne Srebrene. Stradalo je za vrijeme komunizma u našem narodu oko 600 svećenika, više nego u drugim europskim narodima. Počeli su uklanjati i sve što je ukazivalo na Boga!…. Što se dogodilo u našem samostanu u Mostaru na današnji dan prije 71 godinu? Na Čistu srijedu, 14. veljače 1945., partizani su ušli u Franjevački samostan sv. Petra i Pavla u Mostaru oko 14.00. Oficir Branko Popadić prozvao je fra Lea Petrovića, fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu, fra Bernardina Smoljana, fra Kažimira Bebeka, fra Nenada Pehara i izveo ih van. Ispred samostana svezali su im žicom ruke na leđa i odveli ih prema Starom Čekrku, mučili ih, ubili i ubacili u hladnu Neretvu. Nakon ubojstva naših fratara počeli su “laži govoriti usta njihova, a desnica krivo prisezati”, kao da oni to nisu učinili.« Svoju propovijed fra Iko je završio riječima: »Nismo ni mi danas oslobođeni kušnji! I nama, i našim skupinama i zajednicama se na svakom koraku nudi đavolska kušnja “bit ćete kao bogovi”. Ta kušnja rađa ohološću i egoizmom u nama i u našim zajednicama. Molimo za Božju milost da nam pomogne u tim kušnjama, kako nama osobno, tako i našim zajednicama. Korizma koju smo započeli je, kako reče Papa Franjo u svojoj buli Lice milosrđa, “povlašteno vrijeme u kojemu će se slaviti i iskusiti Božje milosrđe!” Neka nam Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja budu snaga i putokaz kroz ovu korizmu: 1. Nijedan čovjek ne može živjeti samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih (Mt 3,4); 2. Ne kušaj Gospodina, Boga svojega, (Mt 3,7); 3. Gospodinu, Bogu svojemu klanjaj se, njemu jedinome služi! (Mt 3,10), da nam duhovno bude plodonosna.«
U popodnevnim satima ovog istog dana fratri su iz samostana u Mostaru skupa s postulantima otišli na obalu hladne Neretve, zapalili svijeće i pomolili se na mjestu koje se smatra stratištem naše pobijene braće.
Ova komemoracija bijaše vapaj Bogu i apel odgovornima iz svih naroda na ovom ozemlju da se ovako što nikad više ne dogodi i usrdna molitva da svi živimo u miru i pravoj slobodi.