Na kamenu tvrdom gdje suze se slijevaju,
križevi šute, al’ rane ne prestaju.
Tu pade nevina, sveta krv čista,
u noći gdje ljubav s nebom se spaja i blista.
U glasu tišine krik duša se čuje,
svjedoče vjetrovi, zemlja ih tuguje.
Bez suza i riječi, pred tamom stali,
za istinu, Krista, život su dali.
O, Bože, primi mučenike svoje,
njihova srca nek’ po Tebi se kroje.
U krvi je ljubav, u smrti je nada,
fratrima iz Hercegovine, vječna je balada.
U noći bez svitanja, bez zrake mira,
od usijane ljubavi već viri klica.
I smrt ih nije mogla od vjere rastaviti,
njihove ruke dah vječnosti spremne bile zagrliti.
U Hercegovini kamen još pamti,
put kojem su živote dali.
A svako brdo, dolina i rijeka,
pamti događaje oko Širokog Brijega.
I kad se vrijeme pretvori u prah,
njihova srca u zemlji će kucati.
I krvlju natopljena pamtit će dovijeka,
Oca što na vratima sina čeka.
O, sveti fratri, svjetlo moje tame,
u vašoj boli, Bog nam ostane.
Nek’ svaka molitva nosi vaše ime,
hercegovački fratri, svjetlo što ne gine.
Ante Rezo
9. a, OŠ Ivana Mažuranića, Posušje