Tomislavgrad, 10. veljače 2014. (fra Mate Tadić) – U samostanskoj spomen-bazilici »Sv. Nikole Tavelića« te crkvi župe »Sv. Mihovila Arkanđela« u Tomislavgradu, proslavljena je 9. siječnja 2014. u 18.00 sveta misa zadušnica, pod predsjedanjem gvardijana franjevačkoga samostana i župnoga vikara fra Ante Pranjića, za žrtve komunističkoga zlosilja Drugoga svjetskoga rata i poraća Hercegovačke franjevačke provincije i Mostarsko-duvanjske biskupije. Kod misnoga slavlja sumisila su jedanaestorica svećenika franjevaca: fra Vinko Kurevija, župnik u Seonici i dekan Duvanjskoga dekanata, fra Mladen Rozić, župnik u Bukovici, fra Jozo Radoš, župnik u Roškom Polju, fra Mate Logara, župnik u Šuici, fra Bože Milić, župnik u Drinovcima, fra Petar Drmić, župni vikar u Bukovici, fra Mirko Bagarić, župni vikar i samostanski ekonom u Tomislavgradu, fra Ante Ivanković, župni vikar u Tomislavgradu, fra Josip Mioč, župni vikar u Tomislavgradu, fra Josip Jolić, na službi u Tomislavgradu te fra Mate Tadić, župni vikar u Tomislavgradu. Slavlje su pjesmom uzveličali, sudjelovali u misnim čitanjima i prigodnoj molitvi vjernika te izveli uvodni prigodni recital mladi iz duvanjske Frame.
Ispred oltara postavljen je veliki pano s likovima 66 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije, ratnih i poratnih žrtava komunističkoga zločina, s isto toliko upaljenih svijeća. Prigodni recital započeo je molitvom: »Svevišnji, Gospodine dobri, vjera nam govori da nitko od Tvojih malenih nije izgubljen, a sjećamo se i kako si po proroku rekao da je ime svakoga od nas urezano u dlan Tvoje ruke. Ovdje, pred nama, imena su naših fratara koji su Ti željeli služiti u Redu Manje braće… Mi danas izgovaramo njihova imena i molimo za njih Tvoje milosrđe: da ih privedeš gledanju svoga lica. Njih dvadeset četvorica su pokopana na Širokom Brijegu, na poznatim mjestima pokopano ih je još 9, a za njih 33 ne zna se mjesto pokopa, ali nitko od njih nije zaboravljen.«
Potom su pročitana imena 66 ubijenih, spaljenih i nestalih franjevaca kao i Duvnjaka don Ante Zrne ubijenoga u Dubrovniku. »Za sve njih, kojima smo tijela ovdje sahranili, kao i u Maclju, Čitluku, Kočerinu i Međugorju, ali i za one koje je Neretva odnijela, i one koji su umoreni negdje tamo prema moru, i one pokopane negdje na području Širokog Brijega, i one ubijene u Ljubuškom, Čitluku, Zanaglinama i Čapljini, i one umorene na Križnom putu, molimo Tebe,… u dan svog slavnog dolaska… da se naši pobijeni fratri nađu na Tvojoj strani i njihova tjelesa suobliči slavnome tijelu svome.«
Predvoditelj misnoga slavlja fra Ante na početku je istaknuo: »Večeras smo se okupili… za mučenike iz našeg hrvatskog naroda. Pred očima su nam stotine tisuća vjernika, tisuće i tisuće mladih vojnika, preko 643 službenika Crkve u Hrvata, svećenika, bogoslova, časnih sestara. Toliki nemaju ni grobno mjesto, niti znamo za njihove zemne ostatke. Ali, sigurni smo da… Bog zna za sve njih i molimo Ga da im dade počinka u svom kraljevstvu. Posebice su nam na srcu 11.431 poubijanih vjernika i 81 svećenika iz naše Biskupije i Franjevačke provincije: 66 fratara i 14 biskupijskih svećenika u Drugom svjetskom ratu i poraću.«
Predsjedatelj slavlja nadalje je naglasio: »U našem duvanjskom kraju poubijano je 2.026 katoličkih vjernika te 7 svećenika ili bogoslova. Ubijeni su jer su bili vjerni Kristu i svom hrvatskom rodu.« Kao uzor i poticaj nama danas fra Ante je istaknuo njih sedmoricu, koji su u svetopisamskom broju punine stvorili krug oko Duvna, preko Kongore, Mesihovine, Roškog Polja, Tubolje, Blažuja do Tomislavgrada: fra Stjepana Naletilića, župnika u Kongori, mučena u 38. godini 24. svibnja 1942., fra Ludovika – Ivana Radoša, rodom iz Blažuja pokraj Tomislavgrada, – ubijenoga u 20. godini na Širokom Brijegu 7. veljače 1945., fra Miljenka – Ivana Ivankovića, rodom iz Tubolje pokraj Tomislavgrada – ubijenoga u 21. godini na putu za Split 8. veljače 1945., fra Jaku – Antu Križića iz Roškog Polja – ubijenoga u 52. godini 9. veljače 1945. u Čitluku, fra Filipa – Juru Gašpara rodom iz Roškog Polja – tadašnjega župnika u Gradnićima – ubijenoga u 52. godini 10. veljača 1945., fra Julijana – Berislava Perkovića – podrijetlom iz Mesihovine – bogoslova zarobljena i ubijenoga kod Krapine 4. lipnja 1945. te don Antu Zrnu rodom iz Duvna – tadašnjega župnika u Viru – ubijenoga u Dubrovniku 1945.
U prigodnoj propovijedi istaknuta je vjernost kršćanskoga mučenika sve do smrti, nepokolebljivost u vjeri, čvrste nade i pouzdanja u najtežim trenutcima životne borbe. »Trpljenje ili mučeništvo podnosi se samo iz vjernosti i ljubavi prema dobrom Bogu.« Mučenik je svjedok Isusa Krista, koji daje životni dokaz i pokazuje uzrok podnošenja mučeništva iz ljubavi i hrabrosti vjere u Božje spasenje, kroz molitvu, zavjete i sveto ređenje. »Bila je to velika životna priprema do odlučujućeg trenutka svjedočanstva vlastitom krvlju… Naši poubijani mučenici posvjedočiše da ima nešto puno važnije i veće od ovoga zemaljskoga života i stjecanja. Slijedili su Krista i podnijeli svoje muke, ali su zato bili svjetlo i sol na ovoj zemlji. Ostavili su nam poruku kako je važna evanđeoska poruka, biti “svjetlo svijeta i sol zemlje” pa kad je i vrlo teško.«
U svetoj misi je molitvom i pjesmom sudjelovao duvanjski puk, dok su mladi u ime svih nazočnih iznijeli zajedničke molitve uz ostalo i »da u mnogim žrtvama naše mučeničke ali slavne prošlosti, prepoznamo Božju ruku pomoćnicu te da se učimo nesebično žrtvovati za dobro svoje subraće zahvaljujući Bogu za dar života i opstanak na ovim prostorima.« Uz sav trud, napore i zalaganje na općoj i pojedinačnoj razini, molilo se i »za pothvat otkrivanja istine o mučeničkoj smrti svećenika, redovnika i redovnica ubijenih tijekom rata i poraća da njihova žrtva ne bude uzaludna, nego da nas nadahnjuje na svjedočansku ljubav prema Bogu i bližnjemu.«
I pred nas se u današnjem svijetu i vremenu stavlja poruka i zadaća s pozivom življenja dara, što nam ga naši pređi i mučenici svjedočanske vjere našega naroda u zalog ostaviše. U odmaku vremena od teških i nemilih ratnih i poratnih godina za naš hrvatski narod, uviđamo da ne možemo niti u današnjem svijetu i vremenu živjeti bez mučeništva.
Kristov život i dandanas se ponavlja u današnjim kršćanima. Po riječima pape Franje kršćani su u današnjem svijetu najprogonjenija skupina ljudi, te se krvno mučeništvo traži i u 21. stoljeću da posvjedoče svoju vjeru u nekim dijelovima svijeta. Na našim područjima krvno mučeništvo se danas ne traži, ali smo u vremenu kad se traži neprestana i trajna žrtva. Ni u današnjem vremenu nema jeftinoga kršćanstva, te živjeti po Božjim zapovijedima i nasljedovati Krista nije lako, ali je unatoč svemu potrebno ostati vjeran do kraja po uzoru na naše mučenike, jer nakon svakoga Velikog Petka slijedi uskrsnuće!