29. studenoga, 2021.

STRADANJE BANJOLUČKE BISKUPIJE U DRUGOM SVJETSKOM RATU I KOMUNISTIČKOM PORAĆU

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Banjolučka biskupija, koja zajedno s ostalim dijecezama u Bosni i Hercegovini (osim Trebinjske) ove, 2021. godine, slavi 140 godina svoga postojanja, doživjela je čak tri rata: Prvi i Drugi svjetski te Domovinski. A ratovi iza sebe uvijek ostavljaju krvave tragove i teške rane. One su osobito teške bile u Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.) i u komunističkom poraću. Koliko znam, žrtve Prvoga svjetskog rata kod nas nitko nije sustavno istraživao, o Domovinskom ratu postoji već brojna literatura,1 a naša je tema danas Stradanje Banjolučke biskupije u Drugom svjetskom ratu i komunističkom poraću. Dakako, riječ je o stradanju katolika, članova te biskupije, njezinih vjernika i svećenika, te njezinih župa. Pokušat ću to u ovom izlaganju sažeto, u glavnim naznakama, prikazati u četiri koraka:

  1. početak rata u Drvaru i okolici i njegovo širenje,
  2. stradanje vjernika, uništenje i nestanak župa,
  3. stradanje svećenika i drugih duhovnih osoba (ubijeni, prognani, zatvarani),
  4. izdanci svetosti i mučeništva i postupci za njihovu beatifikaciju i kanonizaciju.

 

Početak rata u Drvaru i okolici i njegovo širenje

Banjolučka biskupija prva se našla na udaru na početku tzv. „ustanka“ i „narodnooslobodilačkog rata“ koji je, kako su nas pola stoljeća učili, počeo 27. srpnja 1941. Taj se dan otada slavio (a ponegdje i danas slavi!) kao Dan ustanka dviju današnjih država, a ondašnjih republika u zajedničkoj državi: Bosne i Hercegovine i Hrvatske. A počelo je sve navedenog dana, upravo na području Banjolučke biskupije, u Drvaru i u Bosanskom Grahovu u Bosni i Hercegovini, te u ličkom Boričevcu (Srbu) u Hrvatskoj kao ustanak „gerilaca“ koje su tada zajednički tvorili četnici i oni koji su se uskoro prozvali partizanima. Oni su u početku nastupali zajedno i mnoga zla zajedno učinili.

Počev od toga dana, u sljedeća dva tjedna posve su uništene čak tri župe Banjolučke biskupije u tome kraju: 27. srpnja i sljedećih dana župa Bosanski Petrovac koja je tada imala sjedište u Drvaru, gdje je bila crkva Sv. Josipa, i župa Sv. Ilije u Obljaju-Bosanskom Grahovu, a kao treća bila je uništena prostrana župa Uznesenja Bl. Djevice Marije u Krnjeuši, na visoravni kod Bosanskog Petrovca. Istovremeno uništena je i njoj susjedna župa Boričevac u Lici i niz drugih ličkih župa.

A famozni „ustanak“ nije ni počeo u „ustaničkom Drvaru“, kako mu rado tepaju, nego u dvadesetak kilometara udaljenom Trubaru, negdje na pola puta između dva „ustanička“ mjesta: Drvara i Srba, gdje nije napadnuta nikakva vojna ili policijska ustanova ili postrojba, kako bi se očekivalo, nego vlak uskotračne željeznice kojim se iz Knina rano ujutro s hodočašća Sv. Ani u Kosovo kod Knina vraćao drvarski župnik vlč. Waldemar Maximilian Nestor s točno neutvrđenim brojem hodočasnika i ponekim drugim putnikom. Vlak je zaustavljen barikadom u šumi, svi su putnici izvedeni iz vlaka, poubijani i bačeni u jednu prirodnu jamu. Tijekom toga dana u Drvaru i u radničkoj koloniji na obližnjem Oštrelju uhićivani su i ubijani katolici, prije svega muškarci, ali i cijele obitelji, i to svih narodnosti kojih je tu bilo: Hrvati, Poljaci, Česi, Slovenci, Nijemci, Austrijanci… Dobar dio djece i žena iz Drvara uspjela je svojim zauzimanjem spasiti vrlo angažirana vjernica, djevojka Jolanda Bauer (kasnije udana Brkljačić). Bila je to kćerka Ivana Bauera, duše i glavnog nositelja gradnje crkve u Drvaru 1930.-tih godina, kojega su „ustanici“ okrutno mučili i na kraju mu izvadili srce, uz povike: „Ajde sada napravi Papi crkvu!“ Uspjela ih je prebaciti u Knin, a onda su raseljeni diljem Hrvatske. Muškarci nisu bili te sreće. Tih je dana odvedeno iz Drvara nekoliko stotina muškaraca katolika i pobijeno u Kamenici i na drugim lokalitetima u okolici Drvara. Bacali su ih u brojne jame bezdanke kojih u tom krškom kraju ima puno. Uništene su i kolonije radnika koji su radili na sječi i preradi drveta na gorskom prijevoju Oštrelju, zatim u udaljenijim Potocima i u Srnetici, gdje je pobijeno sve katoličko što nije uspjelo pobjeći, a naselja, pa i kapelica Sv. Ane na Oštrelju spaljeni. U Potocima je ubijena i mjesna učiteljica Marija Gabrić, starica od 71 godine, bivša časna sestra, koju je ubio njezin bivši učenik.

Koordinirano i istovremeno s tim napadima počeo je „ustanak“ i u susjednoj župi Bosansko Grahovo, također u zoru te nedjelje, 27. srpnja 1941., napadom na oružničku postaju u Borovači, pet km sjeverno od Bos. Grahova, a tijekom dana napad je proširen na cijelu župu. Do crkve su napadači stigli netom je župnik, Bračanin don Juraj Gospodnetić, uspio s vjernicima završiti nedjeljnu pučku sv. Misu. Nastao je lov na katolike, osobito na muškarce, ali i pokolj cijelih obitelji po katoličkim selima župe: Obljaj, Korita i Luka. Oni koji su mogli, već tada su bježali prema Kninu, a onda dalje u Slavoniju. Tijekom te godine, do Božića, župa je ostala pusta, popaljena i uništena. Župnik Gospodnetić podnio je mučeničku smrt, jednako kao i susjed mu Nestor u Drvaru. Pokušao se sakriti, ali je 28. srpnja pronađen, uhvaćen, odveden u šumu na Jelinu polju u okolici Bos. Grahova, gdje je s još nekim vjernicima bestijalno mučen, privezan na ražanj i pečen na vatri, skupa sa svojim župljaninom logornikom Tomislavom Sarićem, kako su se poslije hvalili njihovi mučitelji. Njegova majka i sestra, koje su se našle s njime u župnoj kući u vrijeme napada, uspjele su preživjeti. Župna crkva sv. Ilije je spaljena, župna kuća, sav inventar i arhiv spaljeni, devastirani i uništeni. Nakon rata samo se neznatan broj vjernika vratio na svoja ognjišta-zgarišta.

Samo dva tjedna nakon tih dviju župa podijelila je istu sudbinu i treća župa u tome kraju zapadne Bosne i njezin župnik. To je župa Uznesenja Bl. Djevice Marije u Krnjeuši, dvadesetak km sjeverozapadno od Bos. Petrovca i njezin župnik vlč. Krešimir Barišić. Cijela je župa sa svojim brojnim zaselcima uništena u subotu 9. i nedjelju 10. kolovoza 1941., dok su zapadni dijelovi te župe, bliže rijeci Uni, stradali već tjedan dana prije. Četnici su je opkolili sa svih strana i sustavno ubijali sve redom, doslovce cijele obitelji, bacali u brojne kraške jame, ili zatvarali u pojedine kuće (i u crkvu!) i palili ih žive. Stradavali su svi bez iznimke: starci i starice, žene, djeca, dojenčad, čak i nekoliko trudnica; ni za koga nije bilo milosti. Iskorijenjeni su cijeli rodovi i obitelji. Mučeničku je sudbinu podijelio i njihov župnik vlč. Barišić, kojega su ranili, zatim teško zlostavljali i još poluživa bacili u zapaljenu crkvu koja je posve izgorjela. S njime su ubijena i trojica svećeničkih pripravnika, sjemeništaraca: Ilija Poplašen, Ivan Skender i Jure Tomičić koji su bili na ljetnim školskim praznicima kod kuće odnosno kod župnika. Skender je bio tek dječak od 12 godina, pa je tako najmlađa od 664 žrtve iz redova duhovnih zvanja u Drugom svjetskom ratu i poraću u hrvatskom narodu. Župa je posve popaljena i uništena, skupa s crkvom i župnom kućom. Izgorjeli nakrivljeni toranj ostao je još dugo kao nijemi svjedok bestijalnog zločina. Onima koji su se uspjeli spasiti i izbjeći širom Hrvatske, nakon rata nikada više nije bio dopušten povratak; zemljišne knjige su uništene, a novim vlasnicima postali su oni koji su ih ubijali i progonili.

Tako je po taktici „spaljene zemlje“ nastao velik „oslobođeni teritorij“, jer katolika otada tu nije bilo na ogromnom prostoru: od Bihaća do Ključa i od Sanskog Mosta do Knina. Kad se tome dodaju i susjedna područja istočne Like i sjeverne Dalmacije koja graniče s Banjolučkom biskupijom, onda se vidi pravi cilj ustanika: etnički „očistiti“ od Hrvata i ostalih katolika cijelo područje kako bi stvorili svoj „oslobođeni teritorij“. Lako je uočiti još jednu važnu pojedinost: nije u pitanju bila samo nacionalna mržnja ili mržnja prema hrvatskoj državi, kako se redovito tvrdi, nego posebno prema Katoličkoj Crkvi i katolicima. O tome jasno svjedoči paljenje i uništenje crkava i kapelica, ubijanje čak 12-godišnjih sjemeništaraca, zatim graditelja crkve u Drvaru vjernika Ivana Bauera, učiteljice, bivše časne sestre u Potocima i slični primjeri. A kako su to „temeljito“ činili, pamtila je i kasnije posvjedočila vjernica iz župe Bos. Grahovo Anka Špiranović. Naime, dio katolika koji su se uspjeli vratiti na svoja ognjišta nakon prvog napada „ustanika“ na Bos. Grahovo 27. srpnja spasio je neki pravoslavac koji je došao u selo Luka i upozorio ih da bježe rekavši: „Tko se od Hrvata ondje zatekne za Božić, neće ostati živ. Ni vaša mačka neće preživjeti.2

Eto tako je to počelo u Banjolučkoj biskupiji: s tri uništene župe, s tri župnika-mučenika, s tri ubijena svećenička pripravnika, s tri spaljene i razorene crkve: u Obljaju, Krnjeuši i na Oštrelju, dok su još dvije crkve, koje su „preživjele“ rat srušile komunističke vlasti tek 1948. godine: u Drvaru i u Bos. Petrovcu. Do sada znamo poimenično za 617 pobijenih vjernika u te tri župe, od toga: Bos. Petrovac (Drvar) 133, Bos. Grahovo 191, a Krnjeuša 293. No broj je svakako puno veći, jer su sve tri te župe posve uništene, pa nije imao tko posvjedočiti o svim stradalima, a župni arhivi su spaljeni još u ratu. Te su tri župe, prema shematizmu iz 1939., imale ukupno 3.287 vjernika.

 

Stradanje vjernika, uništenje i nestanak župa

Banjolučka biskupija imala je u vrijeme Drugoga svjetskog rata 48 župa u 6 dekanata: banjolučkom, bihaćkom, bosanskogradiškom, jajačkom, livanjskom i prnjavorskom. Broj vjernika u njima iznosio je 1. srpnja 1937., prema shematizmu iz 1939., ukupno 129.132. Do početka rata 1941. broj im je morao još nešto porasti, o čemu nemamo točnih podataka. Najveći dio vjernika bio je hrvatske narodnosti, ali je u biskupiji bio i velik broj katoličkih Nijemaca (u tri župe oni su činili glavninu vjernika), Poljaka (u čak sedam župa), Talijana (dvije župe), a bilo ih je ponešto i u ostalim župama, zatim Čeha, Slovenaca i drugih.

Kako smo već vidjeli, rat je ovdje počeo s uništenjem triju katoličkih župa koje su prije rata, prema shematizmu iz 1939. godine imale ukupno 3.287 vjernika, od toga Bos. Petrovac (Drvar) 1.051, Bos. Grahovo 968 i Krnjeuša 1.268. Iste godine, pred Božić, posve je uništena i župa Miljevac kod Laktaša, na istočnim obroncima Kozare, gdje su živjeli naseljeni Poljaci (godine 1939. bilo ih je tu 631), crkva i župna kuća su spaljeni, a župa se nije nikada više oporavila i danas joj više nema ni imena. Uskoro je ista sudbina zadesila i susjednu župu Mahovljani kod Laktaša, koja je 1939. imala 1.479 vjernika različitih narodnosti: Talijana, Poljaka i Hrvata. A onda se to širilo poput požara na župe širom biskupije: Glamoč koji je 1939. imao 1.395 vjernika, pa Ključ, 1.435, a „oslobođeno područje“ sve je više raslo. Oslobođenje je tu bilo istoznačnica za: tu više nema katolika! Navedene su župe svedene na nekoliko desetaka raspršenih vjernika, osim Krnjeuše i Miljevca koje su posve uništene i otada tamo nitko od katolika nije živio niti danas živi. Svako novo „oslobađanje“ nekog područja rađalo je uništenjem katoličkih župa, jer su ljudi ubijani i raseljavani, crkve im rušene, svećenici ubijani i progonjeni, a domovi paljeni; svuda je bio isti postupak i isti „rukopis“. Tijekom rata svedene su na ostatke ostataka i brojne druge župe u Pounju i Posanju: Bosanski Novi koja je 1939. godine imala 1.460 vjernika, Bosanska Kostajnica s njih 900, Bosanska Dubica s 1.798 i Stratinska s 1.667. Nakon rata one uglavnom nisu više imale vlastitoga župnika, nego su pastoralnu skrb za malobrojne preostale vjernike preuzimali susjedni župnici. Dakako da su i sve druge župe jako postradale, i dugo su se oporavljale.

Raseljavanje. Stradanje Banjolučke biskupije nastavilo se tijekom rata i poraća i (prisilnim) iseljavanjem vjernika, pa je više župa opustjelo ili nestalo. Još tijekom rata, u rujnu 1944. godine morali su se po naredbi njemačkoga zapovjedništva iseliti vjernici njemačke narodnosti iz nekoliko župa: Windthorst (Nova Topola) koja je bila najveća i imala 3.497 vjernika 1939. godine, Rudolfstal (Bosanski Aleksandrovac), s 1.010 vjernika, obje u Lijevču polju kod Bos. Gradiške, i Šibovska kod Prnjavora, s njih 1.670, gdje su činili ogromnu većinu vjernika, te ponešto njih iz drugih župa: Banja Luka, Bos. Gradiška i dr. Te su tri župe pred rat imale ukupno 6.177 vjernika. Dakako da ih je određen broj izginuo i pobijen tijekom rata.

Neposredno nakon rata, u proljeće 1946., po međudržavnom sporazumu ondašnje države i Poljske, raseljeno je šest župa Banjolučke biskupije s vjernicima poljske narodnosti koji su se tamo naseljavali od početka 20. stoljeća, koje su se nalazile u široj okolici Prnjavora (u zagradama broj vjernika u tim župama 1939. godine): Devetina (960), Gumjera (1.240), Kunova (1.520), Novi Martinac (3.570), Rakovac (1.965) i Stara Dubrava (629). Tako je cijelo to područje, od Vrbasa na zapadu do Prnjavora na istoku, te od Save na sjeveru do Kulaša i Kotor Varoši na jugu, ostalo bez svojih katolika, a tamo su se naselili pravoslavni Srbi i tako je posve promijenjena vjerska i nacionalna struktura na tome velikom području.

O razmjerima stradanja vjernika u ratu i u poraću najbolje govore brojevi i popisi stradalih. Već tridesetak godina bavim se prikupljanjem imena i podataka onih koji su izgubili život u ratu i poraću, bilo kao civilne osobe, bilo kao pripadnici različitih vojnih i policijskih postrojba, a bilo ih je u gotovo svim vojskama onoga vremena. U tom su poslu svoj velik doprinos u našoj biskupiji dali župnici koji su te podatke prikupljali još od 1990. godine, na poticaj biskupa mons. Franje Komarice, kao i mnogi istraživači koji su to radili na vlastitu pobudu. Do danas (kraj rujna 2021.) objavljeni su ti popisi i podatci za 40 župa, dok za njih osam to još nije učinjeno, iako su podatci uglavnom već prikupljeni, pa ih treba što prije objaviti. Nisu objavljeni popisi za župe: Banja Luka, Ivanjska, Glamoč, Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica, Bosanski Novi, Sanski Most i Stratinska. Posebno velik broj je onih uz koje su popisivači zabilježili opasku: „nestao“, „nestao na Križnom putu“ (1945.), „nestao u prevratu (priokretu)“ „otišao i u rat i nije se vratio“, „odveden i ne zna se više za njega“, čega je bilo puno i u ratu, a osobito u neposrednom poraću. Njihovih imena nema u Maticama umrlih, jer nikad nije stigla službena potvrda o njihovoj smrti. U selima su podatci o takvima prikupljeni na temelju sjećanja starijih ljudi, ali u gradovima, osobito većim (Banja Luka, Prijedor) to je bilo teško ili posve nemoguće učiniti.

Stradanje vjernika, pripadnika vojnih postrojba i civila vidljivo je iz tablice koju donosim kao prilog na kraju ovoga prikaza, a ovdje donosim samo sumaran pregled po dekanatima. Danom 30. rujna 2021. imamo na tom popisu ukupno gotovo 11.000, točno 10.903 stradalih u cijeloj biskupiji. Po dekanatima broj stradalih je ovaj: banjolučki 2.297, bihaćki 3.175, bosanskogradiški 902, jajački 942, livanjski 2.441 i prnjavorski 1.146. Ovdje valja naglasiti da su u popis unošeni samo izravno ubijeni, poginuli, nestali u ratu i poraću, a nisu oni koji su umirali od različitih bolesti i teških uvjeta života u ratu: od tifusa, gladi, zime, osobito prognani i izbjeglice, od različitih dječjih bolesti, i sl. S njima bi broj bio puno veći. Ti su popisi, obzirom na velik protok vremena, nužno nepotpuni, i valjat će ih trajno dorađivati, dopunjavati i ispravljati. Također valja imati na umu da su različiti autori koristili različite metodologije i kriterije u radu. Koje sve poteškoće pritom stoje na putu, zna najbolje onaj tko se takvim mukotrpnim poslom bavio.

 

Stradanje svećenika i drugih duhovnih osoba (ubijeni, poginuli, prognani, zatvarani)

Sudbinu svojih vjernika dijelili su i njihovi pastiri, svećenici. Dapače, oni su često bili prvi na udaru po načelu: „Udarit ću pastira i stado će se razbjeći“. Istraživači su utvrdili da Banjolučka biskupija, gledano u postotcima stradalih svećenika, zauzima vodeće mjesto, ako se uzmu u obzir sve biskupije i redovničke zajednice u ondašnjoj državi. A stradavali su na različite načine, kao i njihovi vjernici: ubijani su od četnika i partizana u ratu, „suđeni“ i strijeljani od vojnih i civilnih komunističkih vlasti već u ratu i nakon rata, osuđivani na teške zatvorske kazne bez dokazane krivnje, a osam (po četvorica hrvatske i njemačke narodnosti) ih je moralo napustiti biskupiju i izbjeći kako bi spasili živu glavu, i nikad se više nisu mogli vratiti. Zabilježen je podatak da samo pet biskupijskih svećenika onoga vremena, uglavnom staraca, nije pripadao ni u jednu od tri kategorije: ubijen, zatvoren, prognan.3 Biskupija je nakon rata praktički ostala bez svećenika. U pastoralni rad silom prilika bili su tada uključeni i stariji franjevci i trapisti, koliko ih je uopće bilo.

O tome najbolje govore brojevi. Banjolučka je biskupija u Drugom svjetskom ratu i poraću izgubila 12 svećenika: 4 su izravno i namjerno ubijena, jedan je poginuo u napadu partizana (aktivno se branio, mons. Josip Kaurinović), dva „suđena“ i strijeljana, jedan umro od posljedica ranjavanja, jedan umro u logoru kao žrtva bolesti, a bio je vojni dušobrižnik, dva nestala na Križnom putu, jedan umro u istražnom zatvoru nakon rata. Osim toga ubijena su dva bogoslova i tri sjemeništarca.

Nakon rata, na uglavnom višegodišnju robiju, osuđeno je deset svećenika, a kratko je bio zatvoren i sarajevski svećenik, kasniji banjolučki biskup, dr. Dragutin Čelik. Detaljniji ulazak u to pitanje zahtijevao bi posebno predavanje, a ovdje neka bude – u ime svih – spomenut samo slučaj uglednog banjolučkog svećenika mons. Branimira Župančića koji se u vrijeme rata kao župnik u Bosanskoj Gradiški posebno zauzimao za spašavanje Srba i drugih progonjenih, i uspio ih spasiti nekoliko stotina, a nakon rata osuđen je od komunističkih vlasti zbog izmišljene krivnje za smrt nekoliko stotina Srba na ukupno 18 godina teške robije, od čega je punih 12 godina i 8 mjeseci (1945.-1957.) odslužio u zloglasnoj zeničkoj „Staklari“, a da nije htio pisati molbu za pomilovanje, kako su mu sugerirali, jer je bio nedužan. Spašavajući druge i sam je došao pod udar ustaških vlasti, pa je 1944. gotovo mjesec dana proveo u logoru u Staroj Gradiški, odakle je pušten tek na intervenciju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.4

Sudbinu prognanika i izbjeglica koji se nikad nisu mogli vratiti u biskupiju, podijelila su sa svojih osam svećenika i dvojica biskupa: fra Jozo Garić, umro u Austriji 1946., a dr. Smiljan Franjo Čekada protjeran je iz Banje Luke u Skoplje kao „stranac“, a rođen je i odrastao u Donjem Vakufu!

Franjevci Bosne Srebrene izgubili su na području Banjolučke biskupije 13 svećenika, što ubijenih, što nestalih, te još šest bogoslova, sjemeništaraca i časne braće. Njima je spomen sačuvao fra Marijan Karaula u svojoj knjizi Žrtve i mučenici, Stradanje bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu, Sarajevo, 1999.

Svi trapisti njemačke narodnosti iz opatije „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci morali su još tijekom rata napustiti svoj samostan i povući se najprije u svoju filijalu u Rudolfstalu (Bos. Aleksandrovcu), a odatle u Njemačku i Austriju. Ubijeno im je i umrlo u logorima ili od njihovih posljedica 13 svećenika i časne braće.5

 

Izdanci svetosti i mučeništva te postupci za njihovu beatifikaciju

Opsežna i zamorna istraživanja žrtava rata bila su potrebna ponajprije zato što se time nikad nitko nije bavio s državne strane, osim kad je riječ o partizanskim žrtvama, ali i zbog toga da bi se najprije došlo do što potpunijeg broja žrtava i podataka o njima, jer svaki čovjek ima pravo na ime, spomen i na dostojan pokop, a oni su često bacani po jamama bezdankama, grabama, šumama i vododerinama, kao da nisu ljudska bića. Tek u sljedećem koraku moguće je istraživati ono što nas kao vjernike posebno zanima, a to su tragovi svetosti i kršćanskog mučeništva kod nekih od tih žrtava. Taj je posao jednako mukotrpan kao i onaj prvi, a nešto više podataka ostalo je sačuvano u sjećanju preživjelih ili zabilježeno o nekim nositeljima duhovnih zvanja: svećenicima, biskupima, redovnicama/cima. Nije malen broj onih koji su zavrijedili da im se pokrene postupak za proglašenje blaženima i svetima kao što vi to činite ovdje na Širokom Brijegu za ubijene hercegovačke franjevce, njih čak 66: „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ mučenika. U zadnje vrijeme sve je više takvih postupaka u hrvatskom narodu, Bogu hvala.

Što je na tom planu učinjeno u Banjolučkoj biskupiji? Još za vrijeme biskupa Alfreda Pichlera (1959.-1989.) spominjali su se neki svećenici kao pravi kršćanski mučenici koji su podnijeli mučeničku smrt samo zato jer su bili i ostali uz svoje vjernike, vjerni svome svećeničkom zvanju i poslanju, a da nisu imali nikakve krivnje prema bilo kome. Sjećam se da je u tom smislu više puta govorio i sam biskup o vlč. Anti Dujloviću, župniku u Gumjeri, kojemu je on, kao susjedni župnik, čak vodio sprovodu srpnju 1943., sjećajući se da je to bio vrlo revan svećenik, sveta osobnog života, a umro je kao pravi kršćanski mučenik. Spominjani su i neki drugi svećenici. No, tada nije to pitanje bilo moguće pokretati. Intenzivnije se na tome radi posljednjih tridesetak godina, od političkih promjena 1990. godine. Tada je biskup mons. Franjo Komarica dao nalog župnicima da pokušaju popisati sve katoličke žrtve iz svojih župa, što iz župnih matica, a što po sjećanju starijih ljudi u svojoj župi, kojih je tada srećom još bilo. To je bio vrlo važan izvor za prikupljanje tih podataka na razini cijele biskupije.

Istovremeno smo započeli i s molitvenim okupljanjima, misama zadušnicama i spomen-slavljima za stradale svećenike, redovnike/ce i ostale vjernike, najprije u samoj banjolučkoj katedrali, a otada sve više i po pojedinim župama, no to je moralo prestati za vrijeme agresije na BiH (1992.-1995.), da bi ponovno oživjelo nakon nje. Središnje okupljanje bilo je od početka u Drvaru, gdje je i počelo stradanje 27. srpnja 1941., a s vremenom su se molitveni skupovi stali priređivati i u nekim drugim župama: Krnjeuša, Bosansko Grahovo, Gumjera, i dr., te na mjestima stradanja svećenika u Domovinskom ratu.

Istraživanje, pisanje i objavljivanje. Osobno sam još od 1990. prikupljao i objavljivao priloge o stradanju svećenika i vjernika Banjolučke biskupije i popise stradalih, koliko mi je, uz ostale svećeničke obveze, bilo moguće. Od 1999. uslijedio je dulji niz publikacija: knjiga te znanstvenih i publicističkih članaka i prikaza o toj tematici. Pišući monografije o nizu župa velik sam prostor uvijek posvećivao tim stradalnicima.6 I drugi su autori u Banjolučkoj biskupiji dali značajan doprinos da te žrtve ne padnu u zaborav: fra Marijan Karaula, koji je objavio podatke za sve župe u Livanjskom polju (njih 6)7, Josip Jurjević, objavivši popis žrtava župe Krnjeuša (osim dijela župe uz Unu),8 Slavko Galiot za župu Bosansko Grahovo,9 a kasnije su o tome pisali, Marijan Tomić za župu Stara Rijeka i za niz drugih župa u sanskome kraju;10 popis žrtava župa jajajčkog dekanata (koji je na raspolaganje stavio autor ovoga prikaza) objavljen je u jednom zborniku 2009.11, zatim prof. fra Velimir Blažević, za župu Petrićevac,12 fra Anto Nedić za župu Motike13, Milorad Oršulić Mican za župu Dolina,14 Miroslav Sušilo za sela svoga zavičaja Batar i Bukvik15 u bosanskogradiškoj župi, mr. Alojz Buljan za župu Ključ (i selo Kljevci u župi Sanski Most),16 prof. Franjo Jurić za župu Bihać,17 a stradalih iz redova duhovnih zvanja doticali su se i neki drugi autori: biskup mons. dr. Marko Semren i fra Jurica Šalić.

Tijekom godina objavio sam i niz životopisa ubijenih svećenika-mučenika iz naše biskupije: vlč. Ante Dujlovića, vlč. Waldemara Maximiliana Nestora, vlč. Jurja Gospodnetića, vlč. Krešimira Barišića (te trojice sjemeništaraca), mons. Josipa Kaurinovića i vlč. Josipa Böckmanna (te bogoslova Antuna Bilješkovića), a također nekih iz vremena Domovinskog rata: vlč. Ivana Grgića, vlč. mr. Tomislava Matanovića, vlč. Filipa Lukende, o kojemu je dvije opsežne knjige objavio i njegov brat dr. Marko Lukenda18, ali i nekih koji su podnijeli strašna zlostavljanja od čijih su posljedica kasnije umrli, a da nisu izravno ubijeni: preč. Ilje Arlovića, vlč. Zvonimira Matijevića te o. Ante Artnera, trapista. Tako su prikupljani podatci, čuvan spomen na njih i stvaran temelj za pokretanje postupaka za njihovo proglašenje blaženim i svetim.

Iako je to većina od njih, po mom skromnom mišljenju zaslužila, do sada su pokrenuti postupci samo za četvoricu svećenika Banjolučke biskupije iz Drugoga svjetskog rata: za vlč. Antu Dujlovića, vlč. Waldemara Maximiliana Nestora, vlč. Jurja Gospodnetića i vlč. Krešimira Barišića. Nažalost, zbog nedostatka svećenika i brojnih obveza i aktivnosti, to vrlo sporo ide. Najviše je uznapredovala kauza za vlč. Dujlovića, što su učinili potomci njegovih vjernika u Poljskoj, koji su praktički uradili sve što je trebalo na dijecezanskoj razini, budući da su gotovo svi svjedoci bili sami Poljaci koji su živjeli ili još danas žive u Poljskoj. Za ostalu trojicu se, osim pisanja i objavljivanja o njima, te redovitih godišnjih komemoracija o obljetnicama njihova stradanja, nije nešto posebno pokrenulo. No, i to što se čini, velik je doprinos čuvanju spomena na njih.

Valja spomenuti i redovnice s. Josipu Nevistić, Klanjateljicu krvi Kristove, koju su komunisti ubili nakon rata, već spominjanog vjernika Ivana Bauera, graditelja crkve u Drvaru, nedužnih deset žena i djevojaka češke narodnosti u selu Nova Ves kod Bosanskog Kobaša u uništenoj župi Kunova u prnjavorskom dekanatu, živih zapaljenih od četnika u jednoj kući i mnoge druge. Njihova vjernost Kristu i njihova mučenička smrt ne smije se zaboraviti.

Nadamo se novom zamahu i u tom pogledu. Oni su to zaslužili.

 

Prilog

ŽRTVE DRUGOGA SVJETSKOG RATA I PORAĆA

BANJOLUČKE BISKUPIJE, PO ŽUPAMA

Stanje 30. rujna 2021.

 

Banjolučki dekanat br. Žrtava objav. gdje objavljeno?

1Banja Luka348ne
2Barlovci (danas)335daOrlovac, Oko fra Vidova bunara
3Budžak (danas)25daBlažević, Petrićevac (zbornik)
4Ivanjska385ne
5M. Zvijezda (danas)49daBlažević, Petrićevac
6Motike (danas)198daNedić, Rat bez rata; Blažević, Petrićevac
7Petrićevac (danas)189daBlažević, Petrićevac (zbornik)
8Presnače (danas)99daOrlovac, Župa Presnače i njezini mučen.
9Šimići472daRadman, U živom štitu
10Trn (danas)197daOrlovac, Oko fra Vidova; Slike izgublj.
Ukupno 30. 9. 21.2.297

 

Bihaćki dekanat

1Bihać611djel.Jurić, Bihać, sjedište Velike župe
2Bos. Dubica211ne
3Bos. Kostajnica25ne
4Bos Petrovac (Drvar)133daOrlovac, Procvat, propast, obnova
5Krnjeuša293daJurjević, Pogrom u Krnjeuši
6Prijedor262daOrlovac, Prijedorski mučenički trolist
7Sanski Most417ne
8.Sasina186daOrlovac, Sasinski zbornik
9.Stara Rijeka239daTomić, Župa St. Rijeka i okolica
10Stratinska193ne
11Šurkovac242daOrlovac, Staroriječki glasnik, 2016.
12Ljubija (danas)79daOrlovac, Staroriječki glasnik, 2015.
13Ravska (danas)243daOrlovac, Staroriječki glasnik, 2017.
14Bos. Novi41ne
Ukupno 30. 9. 2021.3.175

 

Bosanskogradiški dekanat

1Bosanska Gradiška384daOrlovac, Žrtvoslov Bosanskograd. dek.
2Bos. Aleksandrovac49daOrlovac, Žrtvoslov Bosanskograd. dek.
3Dolina286daOršulić, Dolina Bosanska u prošlosti; Orlovac, Žrtvoslov Bosanskograd. dek.
4Mahovljani20daOrlovac, Žrtvoslov Bosanskograd. dek.
5 Miljevac5daOrlovac, Žrtvoslov Bosanskograd. dek.
6Nova Topola158daOrlovac, Žrtvoslov Bosanskograd. dek.
ukupno902

 

Jajački dekanat

1Jajce346daTubanović, (Jajački zbornik)
2Ključ171daBuljan, Hrvatske žrtve… Ključ; Tubanović, (Jajački zbornik)
3Liskovica192daOrlovac, Liskovica – dvaput uništena; Tubanović, (Jajački zbornik)
4Mrkonjić Grad233daTubanović, (Jajački zbornik)
ukupno942

 

Livanjski dekanat

1BiladaKaraula, Knjiga bola
2Bos. Grahovo191daGaliot, Hrvati Dinare; Orlovac, Stoljeće i pol župe Obljaj-Bos. Grahovo
3ČuklićdaKaraula, Knjiga bola
4Glamoč165ne
5Lištani241daKaraula, Knjiga bola
6LivnodaKaraula, Knjiga bola
7LjubunčićdaKaraula, Knjiga bola
8Odžak-Ćaić (danas)572daKaraula, Knjiga bola
9PodhumdaKaraula, Knjiga bola
10VidošidaKaraula, Knjiga bola
Ukupno2.441

Napomena: M. Karaula, Knjiga bola, str. 93: Livanjske župe ukupno 2.085, ali bez Grahova i Glamoča iz toga dekanata; ima specifikaciju po selima, ali ne i po župama.

 

Prnjavorski dekanat

1Dragalovci (danas)75daOrlovac, Učiteljica života
2Kotor Varoš342daPranjković et alii, Hrvati u Kotor Varošu
3Kulaši (danas)35daOrlovac, Učiteljica života
4Prnjavor222daOrlovac, Župa sv. Ante Prnjavor
5Sokoline79daPranjković et alii, Hrvati u Kotor Varošu
6Vrbanjci120daPranjković et alii, Hrvati u Kotor Varošu
7Devetina32daOrlovac, Župa sv. Ante Prnjavor
8Gumjera30da Orlovac, Župa sv. Ante Prnjavor
9Kunova32daOrlovac, Župa sv. Ante Prnjavor
10Novi Martinac40daOrlovac, Župa sv. Ante Prnjavor
11Rakovac64daOrlovac, Župa sv. Ante Prnjavor
12Stara Dubrava3 daOrlovac, Župa sv. Ante Prnjavor
13Šibovska45

27

daOrlovac, Župa sv. Ante Prnjavor;

još 27 poginulih u partizana katolika iz župa ovog dekanata (nespecificirano)

ukupno 1.146

 

Po dekanatima:

Banjolučki 2.297

Bihaćki 3.175

Bosanskograd. 902

Jajački 942

Livanjski 2.441

Prnjavorski 1.146

Sveukupno 10.903

Legenda uz gornju tablicu:

Kurzivom su označene župe koje su uništene i više ne postoje.

Kratice autora i naslova edicija vidjeti u fusnotama glavnog teksta.

Za 8 župa nije objavljen popis. To su: Banja Luka, Ivanjska, Bos. Dubica, Bos. Kostajnica, Bos. Novi, Sanski Most, Stratinska, Glamoč.

 

 

1 Popis i podatke o svim katoličkim žrtvama Domovinskog rata iz cijele Banjolučke biskupije vidi u knjizi: A. ORLOVAC, Gubitci Banjolučke biskupije u ratu 1992.-1995., Banja Luka 2018.

2 A. ORLOVAC, Stoljeće i pol župe Obljaj-Bosansko Grahovo, Bosansko Grahovo 2013., str. 77.

3 To su: preč. Dragutin Bandić, vlč. Marijan Blažević, mons. Božo Ivaniš, vlč. Nikola Kaić i vlč. Ivan Mijić. – Vlč. Grga Blažević, u vrijeme 2. svjetskog rata u župi Bosanski Novi, ostavio nam je bilješku o sudbini svećenika u ratu i poraću u Banjolučkoj biskupiji. U Maticama umrlih župe Prijedor na kraju godišta 1946. pod datumom 1. 11. 1954. piše on: „Na početku 1941. bilo je svjetovnih svećenika 35; u ratu su umrla 4; ubijeno 7; nestalo 2; otišlo pri koncu rata skupa s biskupom 7. Ostalo je dakle živih u biskupiji samo 15, i od ovih petnaest 7 ih je odležalo u zatvoru.“ Zatim donosi i popis s podatcima za devet svećenika i jednog bogoslova koji su ubijeni u Bihaćkom dekanatu ili su rođeni u tom dekanatu. To su: vlč. Waldemar Nestor, vlč. Krešimir Barišić, mons. Josip Kaurinović, fra Luka Tešić-Pisarić, fra Danijel Briševac, fra Miroslav Buzuk, vlč. Josip Böckmann, fra Ljudevit Josić, vlč. Jerko Marijan i bogoslov Antun Bilješković. – O njima vidjeti: M. KARAULA, Žrtve i mučenici, Stradanje bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu, Sarajevo, 1999.; A. ORLOVAC, Banjolučki martirologij, Svećenici banjolučke biskupije – žrtve ratova dvadesetog stoljeća, Banja Luka – Zagreb, 1999.; Isti: Prijedorski mučenički trolist, Župa Prijedor i njezina tri župnika mučenika za vjeru u 20. stoljeću, Prijedor, 2005.; Isti: Palme im u rukama, Život i mučeništvo župnika Krešimira Barišića i uništenje župe Krnjeuša 1941. godine, Banja Luka-Zagreb, 2008.; Isti: Waldemar Maximilian Nestor – prvomučenik Banjolučke biskupije, Banja Luka, 2017. O još dvojici svećenika-mučenika iz drugih dekanata, vidjeti od istog autora: Vjeran do smrti, Život i mučeništvo banjolučkog svećenika Ante Dujlovića (1914-1943), Banja Luka, 2004. i „Don Juraj Gospodnetić (1910.-1941.) – svećenik iz Postira okrunjen mučeničkom krunom“ u: Postira u vrtlogu nasilja XX. stoljeća, (zbornik), Postira, 2009., str. 273-307.

4 O njemu vidjeti: A. ORLOVAC, „Uz 10. obljetnicu smrti mons. Branimira Župančića (1990.-2000.)“, u: Vrhbosna, 1 (2000), str. 58; a izvadci iz njegovih memoara koje sam priredio, na istom mjestu pod naslovom: „Spašavanje pravoslavnih i Židova“, str. 59-61; isti: (priredio): „Mons. Branimir Župančić, Sjećanja na moje župnikovanje u Bosanskoj Gradiški“, u: Suza Dolinska, Godišnjak župe Uznesenja Bl. Djevice Marije – Dolina, god. XX, br. 34, 2016., str. 176-201 (s tri str. uvoda priređivača); 2. dio – „Župnik u Bosanskoj Gradiški“ u: Suza Dolinska, Godišnjak župe Uznesenja Bl. Djevice Marije – Dolina, god. XXI, br. 35, 2017., 2018., 2019., str. 160-195; isti: „Mons. Branimir Župančić, svećenik i patnik za vjeru“ (uz 30. obljetnicu smrti), u: Vrhbosnensia, Sarajevo, vol. 24, br. 1, 2020., str. 217- 228.

5 O njima vidjeti: A. ORLOVAC, Banjolučki martirologij, str. 121-127.

6 Vidjeti o toj temi: A. ORLOVAC, Procvat, propast, obnova, Kratka povijest katoličke župe Bosanski Petrovac – Drvar, Drvar, 2001. (2., prošireno izd. 2006.); isti: „Dva stoljeća župe Sasina, Slike iz povijesti župe“, u: Župa Sasina (zbornik), Sasina 2001., str. 5-47; isti: Učiteljica života. Prilozi iz povijesti Katoličke Crkve na području današnje Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2004.; isti: Oko fra Vidova bunara, Mala monografija župe Barlovci, Banja Luka-Barlovci, 2005.; isti: Župa Presnače i njezini mučenici, Banja Luka – Presnače, 2005.; isti: Prijedorski mučenički trolist, Župa Prijedor i njezina tri župnika mučenika za vjeru u 20. stoljeću, Prijedor, 2005.; isti: Rimokatolička župa sv. Ante Padovanskoga u Prnjavoru nekoć i danas, Prnjavor, 2006.; isti: Slike izgubljenoga zavičaja, Povijest župe sv. Josipa u Trnu i raseljenih hrvatskih sela Trn, Bukovica i Jablan kod Banje Luke, Banja Luka-Trn, 2008.; isti: Stoljeće i pol župe Obljaj-Bosansko Grahovo, Dodatak, Župa Bosanska Uništa na Dinari od početka do 1933. godine, Bosansko Grahovo, 2013.; isti: Liskovica – dvaput uništena župa, Povijest župe Sv. Ilije proroka Liskovica u jajačkom dekanatu Banjolučke biskupije, Banja Luka-Liskovica, 2017.; isti: Žrtvoslov bosanskogradiškog dekanata, Gubitci župa bosanskogradiškog dekanata u Drugom svjetskom ratu i poraću, Banja Luka-Bosanska Gradiška, 2019.

7 M. KARAULA, Knjiga bola, Stradanje Hrvata livanjskog kraja u dva posljednja rata, Sarajevo-Zagreb, 2005.

8 J. JURJEVIĆ, Pogrom u Krnjeuši 9. i 10. VIII. 1941., (Zagreb, 1999.)

9 S. GALIOT, Hrvati Dinare, Život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka, (zbornik), Bosansko Grahovo-Zagreb, 2000.

10 M. TOMIĆ, Župa svetog Ante Pustinjaka Stara Rijeka, Stara Rijeka-Zagreb, 2001.; isti: Stara Rijeka i okolica kroz 20 stoljeća, Zagreb, 2013.

11 Zbornik su priredili Ivo TUBANOVIĆ, Stipo PILIĆ i još pet supriređivača, a objavljen je pod naslovom: Žrtve Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata na području župa Dobretići, Jajce, Korićani, Ključ, Liskovica, Podmilačje i Varcar Vakf-Mrkonjić grad, Nova Bila, 2009.

12 V. BLAŽEVIĆ (prir.), Franjevački samostan i župa Petrićevac – Banja Luka (zbornik radova), Banja Luka-Petrićevac, 2006.

13 A. NEDIĆ, Rat bez rata, Ljetopis župe Motike 1991.-2000., Tolisa, 2005.

14 M. ORŠULIĆ-MICAN, Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti, Nova Gradiška, 2000.

15 M. SUŠILO, Batar i Bukvik, sela kojih više nema, Kutina, 2016. 82. prošireno izd. 2019.

16 A. BULJAN, Hrvatske žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća te rata 1992.-1995. na području sreza/kotara Ključ i Kljevaca, Novska, 2015.

17 F. JURIĆ, Bihać, Sjedište Velike župe Krbava i Psat 1941.-1945., Bihać, 2020.

18 M. LUKENDA, Spaljene zemaljske ruže, vlč. Filip Lukenda i s. Cecilija Grgić, Zagreb, 1999.; isti: Presnački mučenici, vlč. Filip Lukenda i s. Cecilija Grgić, 1. izd. Zagreb, 2004., a 2. prošireno izd., Zagreb 2011.

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x