Važni životni nadnevci preminulih osoba oduvijek su bili i uvijek će biti bitni u životima njihovih najbližih i najmilijih. Ali ta sjećanja i uspomene za svakog su pojedinca posebna i jedinstvena priča. Način na koji su nas naši bližnji napustili i onaj trag koji ostave, oblikuje našu misao, sjećanje na njih. A svojih dragih pokojnih sjetimo se osobito na njihove obljetnice smrti, ali za neke osobe ta jednostavna i rijetka sjećanja nikad nisu bila moguća. Ne zbog razloga da ih više nema s nama ili da ne prihvaćaju činjenicu da njihovih najmilijih nema, već zbog činjenice da ne mogu otići na grob i zapaliti svijeću za njih i da ne mogu vidjeti i čuti istinu, bili su osuđeni na neprestani nemir i razne misli. Govorim o roditeljima, prijateljima, koji su do posljednjeg daha čekali bilo kakvu informaciju nakon počinjenog krvoprolića koje je počelo 1942., ne čini se tako daleko… Ali čovjek ustane i skine okove, skine gustu mrežu koja se zaplela otežavajući mogućnost da se prebrodi tadašnja sadašnjost i očekivana budućnost, otrgne tugu i žalost, te ih pretvori u milost i zahvalu, a i gdje se više ukazala Božja veličina i moć, nego za tih godina nezamislivog zločina…?
Za vrijeme svog djetinjstva nisam shvaćala pouke priča koje su mi moji roditelji pričali, bilo mi je nezanimljivo slušati o nekom čovjeku kojega uopće nisam upoznala i koji tada uopće nije ni postojao. E, postojao je, itekako je postojao… U sobama u kojim sam boravila, na slikama koje sam po policama premještala, knjige koje sam nemarno razbacivala i skrivala, nalazila se duhovna prisutnost čovjeka koji je neizmjerno bitan i za upravo onu 1942., a posebno za moju obitelj. Pričali su mi, pokazivajući slike…. vidiš, ovo je fra Stjepan Naletilić, on je tvoj blagoslov i mir, on ti treba biti molitva i utjeha zbog onoga što je i zbog onoga što će zauvijek ostati. Rekli bi mi da je on, uz onog anđela čuvara kojem se obraćam na kraju dana, onaj koji je dao svoj život, predajući se u potpunosti u ruke Gospodinu. Ja bih na kraju zapamtila samo to da se on prezivao kao i ja, Naletilić, i da ima nekakvog značenja s prošlim događajima koji su bili žalosni, ali koji su ipak bili vrijedni pamćenja i spomena.
Nerijetko sam znala boraviti u radionici babe Penavuše, te bih išle od skulpture do skulpture promatrajući ih po tko zna koji put. Prilikom jednog takvog promatranja ugledala sam skulpturu koja prikazuje fratre koji gore u plamenu, dozivala sam tatu ushićeno pitajući ga što to zapravo znači. Tata je počeo pričati, ali je oduljio s opisima, pa sam mislima počela lutati i razmišljala o hrpi pitanja koja su me mučila vezane za te fratre, a posebno fra Stjepana koji se često spominjao u obitelji, i onda bih kao rekla, ah, da, za njih idemo na posebnu misu svake godine! I tako bi priča završila…
I sada nakon par godina osjećam potrebu iskazati poštovanje svim fratrima, koji su bez ikakve krivnje bili mučeni i ubijeni. Nakon što sam nedavno čula da se raspisuje natječaj za sastav o ubijenim fratrima… u tom trenutku prošli su me trnci, bljesnule su mi slike i glasovi koji su mi pripovijedali o fra Stjepanu. Znala sam da ću sjediti i pisati ovo, jednostavno sam znala i nisam prestajala razmišljati o svemu tome, znala sam da svu tu prošlost mogu shvatiti uz svoju obitelj, koja je jako dobro poznavala prenošene događaje i sve okolnosti koje su se zbivale za vrijeme tog doba. Počela sam tražiti informacije i saznala puno toga, pronašla sam sve zabilježene podatke o fratrima, a posebno o fra Stjepanu… On je bio prvi, prvi ubijeni hercegovački franjevac, koji je bio mučen, spaljen, ponižen, zgažen i bačen. Kažu da je najgore bilo slušati lažne iskaze ljudi koji su dolazili da bi smišljenom laži još više poticali tugu, koja ih je već tada bila zarobila. Govorili su da su ubijeni, pa da nisu, da su ostali radit tamo, pa da su pobjegli preko granice! Toliko toga da je njima na kraju bilo samo bitno da ih dostojno pokopaju i zapale svijeću. Tada se govorilo o fratrima na razne načine, kako nije bilo ni toliko poštovanja da dobiju svoju osmrtnicu, dostojno mjesto pokopa.
Fascinira me snaga tih fratara jer su dali svoj život s toliko spokoja, kako je jedan svjedok rekao da su u miru, moleći zaklopljenih očiju, čekali. Potrebno je da sav naš narod, a posebno mladi, znaju o njima, jer oni su najbolji primjer i uzor svima. Svojim svjedočanstvom su najbliži Kristu. Oni su dali svoj život da bi svjedočili o vječnim vrijednostima, te vječnoj i nepobjedivoj snazi, ali i da bi dokazali veličinu ljubavi, mira i Božjeg spasenja.
Dan danas za mnoge od njih se pitamo hoće li ikad biti pronađeni posmrtni ostatci ili će provalije i dr. mjesta ostati njihov zajednički grob. To je istina koja boli, ali koja je mnoge ljude potakla na molitvu i vjeru u nadu da će svi mučenici jednog dana biti dostojno pokopani. Budimo snažni u vjeri i ne posustajmo u životnim strahovima koji nas gaze i pokušavaju uništiti, sjetimo se žrtve naših franjevaca i sve će biti jasnije.
U svemu ovome stalno sam se zapitkivala kako je to moguće, kako je moguće živjeti u takvoj boli i neznanju pitajući do zadnjeg trenutka što se zapravo dogodilo. To je prikaz Božje snage i milosti prenesene na čovjeka, jer se ljudski to ne čini moguće. Što nas danas muči? Je li blisko s našim franjevcima i njihovom žrtvom?
Mislim da se svi danas trebamo poistovjetiti s njima, u svojoj boli moliti za njih uz njih, misleći na ono što su prošli, njihova tjelesna bol bila je jednaka onoj duševnoj za obitelj. Zato sjetimo se njih, barem pogledajmo prema njihovim slikama u crkvi, pogledajmo zapaljenu svijeću koja osvjetljava njihova nekadašnja lica, bili su sretni, zadovoljni, bili bi i sada ako izmolimo štogod za njih, jer oni se već za nas na dobrom mjestu mole.
Svake godine gledam velik broj ljudi koji dolaze na sv. misu, svake godine 7.veljače molitvama se prisjetimo nevino ubijenih fratara i svih drugih nevinih žrtava našeg naroda. Oni nam trebaju biti poticaj, svaki je od njih na jedinstven način i ustrajno u molitvi nastojao očitovati Kristovu ljubav, predano služeći svome narodu. Ostavili su za sobom jedan neizbrisiv trag poštenog i mirnog, dobrotom i ljubavi ispunjenog, Bogu posvećenog života.
»Kada vam sve oduzmu, ostat će vam dvije ruke,sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači.« (Blaženi Alojzije Stepinac)
Sofija Naletilić
3. d, Gimnazija fra Dominika Mandića
Široki Brijeg