Kako kažu da u ratu nema pravila, dadoh si slobodu pričati umjesto zidova, iako hladnih, punih sjećanja na plamen i muku, toliko punih sjećanja da moraju ispričati svoju priču.
Dan bijaše naizgled suviše miran, suviše tih krik sljedećih događaja. Prisiljeni koraci prema podrumu bili su taj glasni, a tihi prodor trenutne nesanice. Tragičan je bio taj trenutak, ali ipak više siguran u dušama nepravedno progonjenih svećenika jer vidjeli su oni procvalo,
postojeće cvijeće koje se kroz prozore ne vidi. Dušmani ga nisu vidjeli.
Zaustavljene korake prigušio je zvuk zapečaćenih vrata. Sve je utihnulo. Pad početka plamena. Jednoglasno se čuje zaziv: »Neka bude volja tvoja, Bože!« U tom trenutku sjećaju se slatkog okusa svježe naranče znajući da će ga nakon plamena opet osjetiti, da će i limuni biti slatki… Povećan plamen uništio je svaku boju u tom kobnom podrumu te kratki pogled kroz podrumske prozore na cvat cvijeća livade i brda.
Bol se svake sekunde povećavala, no snaga Božje Riječi nadjačala je slabi ljudski um. Zidovi su gledali kako anđeli Božji polako silaze po svakog od njih, a gledali su i oni. I tada je Bog obuzeo dim uništavajući njegov prodoran miris, prevladavajući vrtlog osjećaja. Svi znaju da taj podrum nema prozore, no oni su ipak vidjeli cvijeće, vidjeli su cvat vječnih livada, vječnih brda, i taj cvat u njihovim je očima zakrio pogled na dim.
Pogled u zidu je nestao, no uvijek će znati što je posvjedočio.
Ivana Jurčević
2. r., Gimnazija Marka Marulića, Tomislavgrad