Zagreb, 6. veljače 2011. (Glas Koncila) – Komisija HBK-a »Iustitia et pax« u svom nedavnom priopćenju apelira na Vladu i Sabor da u obrasce za popis stanovništva uvrste i pitanje: Ima li u vašoj obitelji žrtava komunizma? Ističe se da je to prva, ali zacijeli i posljednja prilika da se prvi put popišu i ustanove prešućene, zatajene i prezrene, silno brojne žrtve komunističkog totalitarizma. O poteškoćama s kojima se suočavaju ljubitelji istine koja je pola stoljeća skrivana te o otkrivanju nepoznatih grobišta i procesu koji se vodi za širokobriješke i druge franjevce koje u partizani i komunisti ubili govori fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, književnik i novinar.
U Jasenovcu skupa fašisti i antifašisti
U skorom popisu pučanstva države Hrvatske Crkva se zauzima da se napravi i popis onih koji su pobijeni u vrijeme komunističkih progona i kojima se počesto ni za grob ne zna. Isto tako u duhu istine traži se i popis grobišta, a ne da se manipulira sa žrtvama poput Jasenovca gdje imate primjer da se netko od fašista vodi na popisu kao antifašist, a umro je i pokopan u nekom trećem mjestu, što ruši znanstvenu vjerodostojnost. Je li moguće napraviti taj popis i na koji način? Koliko mogu pomoći crkvene matice?
Zacijelo je taj popis moguće napraviti i posljednji je čas da se to učini. Na žalost svi su izgledi da od toga ne će biti ništa. Domaći pristalice propale komunističke ideologije, uz pomoć određenih inozemnih sila, sve čine da se kotač povijesti vrati natrag. Vidljivo je to počelo onim balkanskim veleskupom u Zagrebu početkom ovoga stoljeća, a nastavilo se tzv. detuđmanizacijom i progonom branitelja. Hod u tom pravcu svakim danom kao da se zahuktava. Međutim, svemu se može naći lijek ako hoćemo i ako se usudimo. U komunističko vrijeme tako su postupili biskup Petar Čule, provincijali, svećenici, franjevci… kad su u tišini poticali župnike i župne vikare da se popišu ubijeni na njihovom području. Ima ih koji su to učinili pa se ja od mladenačkih dana čak sjećam tog popisa koji je postavljen u crkvi u mojoj rodnoj župi. Ubijen je svaki 10., većinom u mladenačkoj dobi. Nešto slično moglo bi se sprovesti i sada s obje strane granice. Ako hrvatska država ne postupi kako bi trebala postupiti, neka se to učini u okrilju Crkve po župama. Crkvene matice mogu nešto pomoći ondje gdje su unatoč svemu takvi podatci ipak upisani. Uz pomoć njih i onih koji još dobro pamte to vrijeme ili su im u kući o tome pričali može se puno učiniti. Znam da izgleda patetično, ali moram reći da nam povijest ne će oprostiti ako to barem ne pokušamo.
Cjelokupan razgovor možete pročitati u pdf-u.