Lepoglava, 5. prosinca 2008. (IKA) – U organizaciji Varaždinske biskupije i župe Lepoglava u Lepoglavi je danas započeo znanstveni skup »Kardinal Alojzije Stepinac svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće«. Skup je organiziran u povodu 10. obljetnice beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, 57. obljetnice njegova prelaska iz zatvora Lepoglava u kućni pritvor Krašić, te u povodu 70. obljetnice Euharistijskog kongresa u Varaždinu koji je Stepinac vodio.
Otvarajući znanstveni skup, domaćin varaždinski biskup Josip Mrzljak izrazio je radost održavanja skupa u povodu važnih obljetnica koje se navršavaju ove godine, a posebice je istaknuo kako se baš danas navršava 57 godina prebacivanja iz zatvora u Lepoglavi u kućni pritvor u Krašić. Biskup je na tu obljetnicu ukazao i isječkom intervjua Frana Barbierija objavljenog u Vjesniku, koji je nazočio uručenju pisma o otpustu iz zatvora.
Izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića postulator kauze bl. Alojzija Stepinca dr. Juraj Batelja u pozdravu je istaknuo kako su Stepinčevi dani u Lepoglavi bili doista znakoviti, a izašao je uspravno s pouzdanjem u Boga u skladu sa svojim biskupskim geslom »U Tebe se Gospodine uzdam«.
Sudionicima skupa obratio se i jedan od inicijatora i pisac Deklaracije o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu što ju je donio Hrvatski sabor 14. veljače 1992., dopredsjednik Sabora Vladimir Šeks. Govoreći o pravnom gledanju i značenju Deklaracije, Šeks je podsjetio kako je taj čin značio ispravljanje nepravde, poniženja hrvatskog naroda i nevinog čovjeka. Današnji skup treba ne samo podsjetiti kako je to bio montirani proces, već i upozoriti na krivotvorine i falsifikatore povijesti koji ponovno žele dokazati i ukazati da su odluke i presude komunističkog režima bile zakonite, te da nije bila riječ o protunarodnom režimu.
Prvo izlaganje u bloku »Analiza montiranog sudskog procesa Alojziju Stepincu« održao je predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske dr. Željko Horvatić. Govoreći o temi »Kaznenopravna neodrživost presude protiv Alojzija Stepinca«, istaknuo je kako podrobna raščlamba presude kao doprinos utvrđivanju istine o kaznenom progonu Alojzija Stepinca opravdava tvrdnje da je ona s kaznenopravnog stajališta samo formalno uobličena kao presuda, a da je ona sadržajno samo laički literarno dosta nemušti uradak s ciljem političkog, a nikako kaznenopravnog opravdanja proglašenja krivim i primjene kaznene represije prema nevinoj osobi. Izreka presude u dijelu o krivnji ne temelji se na provedenim dokazima, pa je i izrečena kazna u suprotnosti s načelom da se samo osobi koja je kriva za kazneno djelo koje je predmet optužbe može izreći kaznenopravna sankcija. Obrazloženje tako oblikovane izreke ne udovoljava ni minimalne zahtjeve uvjerljivosti, u suprotnosti je s izvedenim dokazima i ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog kaznenog prava.
»Mogućnosti obrane nadbiskupa Alojzija Stepinca« predstavio je odvjetnik Josip Kustić, koji je izlaganje pripremio zajedno s Anđelkom Jureškom. Kustić je istaknuo, kako je na početku optužnice s prividno pravnim utemeljenjem, stavljena preambula sa striktnom uputom sudu da mora osuditi nadbiskupa Stepinca. Stoga obrana nije ni mogla pobijanjem optužnice ostvariti uspjeh u postupku na način da ishodi oslobađajuću presudu. No, Kustić podsjeća kako je obrana jasno ukazala na ćudorednu veličinu nadbiskupa Stepinca, mučenika za ljudska prava protiv svih totalitarizama. Svojim držanjem dr. Politeo može i danas odvjetnicima biti uzor neustrašivosti i kako se treba zalagati za ljudsko dostojanstvo. Na kraju se Kustić kratko osvrnuo na pitanje »što se može danas učiniti«. Promisliti o obnavljanju procesa, kako bi nepravednu presudu stavili izvan snage, poštujući pritom zakonske i ustavne mogućnosti, kao i dokumente međunarodnog prava koji osuđuju komunističke zločine. Međutim, kako je riječ o izuzetno osjetljivom pravnom, crkvenom, pa i vjerskom području, odluku o tome treba razmisliti i potom odlučiti tko će pokrenuti i podnijeti zahtjev za obnovu postupka, zaključio je Kustić.
U izlaganju »Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi« pravnik Tomislav Jonjić istaknuo je kako je Stepinac unaprijed bio neprijatelj, jer je bio katolički Hrvat i vjeran Svetoj Stolici. S obzirom na ugled i značenje Katoličke Crkve u hrvatskom narodu, svi su režimi nastojali instrumentalizirati crkvene ljude – pa tako i zagrebačkoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca – za svoje ciljeve. Kako se položaj nove vlasti u proljeće 1945., a osobito nakon sloma NDH učvršćivao, tako se zaoštravao njezin odnos prema Katoličkoj Crkvi. Kako se nije uspjelo u namjeri odvajanja hrvatskoga katolištva od Svete Stolice, započinje intenzivna medijska kampanja kojoj je cilj Crkvu kompromitirati da bi se, kratkoročno, smanjio njezin utjecaj radi postizanja prevlasti u društvu, a dugoročno, kako bi se religiju uopće, a Katoličku Crkvu napose, uništilo. Posebno pogodan instrument u sotonizaciji Crkve i samoga nadbiskupa Stepinca bio je križarski pokret. On je spontano nastao u proljeće 1945., a režim se pokušava, nerijetko i uspijeva, infiltrirati u križarske redove, te na taj način provocira brojna uhićenja i suđenja. Vrlo često te se skupine povezuju sa svećenicima, redovnicama i sl. Taj je »recept« primijenjen i u slučaju nadbiskupa Stepinca. Sve te slučajeve prati silna medijska kampanja (novinski članci, emisije na radiju, crteži, karikature i sl.) s opisanim ciljem.
Smrću kardinala Alojzija Stepinca nije prestao i obračun komunističkoga režima u Jugoslaviji s njim, istaknuo je na početku svog izlaganja dr. Miroslav Akmadža. Podsjetio je na izjave ondašnjih političara, koji se nisu ustezali isticati, kako je bilo slučajeva da su ljudi nepravedno osuđeni u interesu države sjedili u zatvoru i umirali, ili pak mnogo puta citiranu rečenicu Jakova Blaževića koji je isticao kako procesa protiv Stepinca ne bi bilo da je on bio malo elastičniji. Kad su Stepinca nevinoga osudili i zatvorili vlast je bila svjesna da nije uspjela uništiti njegov ugled u hrvatskom narodu i nekomunističkom dijelu svijeta. Boravak u zatvoru bio je težak teret Stepincu, ali i težak teret komunističkom režimu čija je, ionako ružna slika u demokratskom svijetu, postala još ružnija. Po premještaju u Krašić, vlast je strepila da bi Stepinac nakon isteka kazne mogao preuzeti vodstvo Katoličke Crkve u Jugoslaviji. Stoga su najavljivali poduzimanje svih mogućih mjera da se to ne dogodi. No, ni smrću nije prestao njegov obračun s njim, smetao im je posjet grobu i hrvatsko znakovlje, a posebno su se bojali beatifikacije. Sustavno su vršili pritiske na biskupe i svećenstvo, pa i na samu Svetu Stolicu, da se prestane slaviti kardinala Stepinca, kojega su nazivali ratnim zločincem. Međutim, svi ti pritisci, sve mjere i analize, ne samo da nisu uspjele izbrisati kardinala Stepinca iz sjećanja naroda, nego ga nisu uspjele izbrisati ni iz sjećanja njegovih progonitelja, koje ih prati sve do dana današnjega, zaključio je Akmadža.
U nastavku znanstvenoga skupa o kardinalu Alojziju Stepincu 5. prosinca u Lepoglavi održana su izlaganja u tematskom bloku »Recepcija Alojzija Stepinca nakon osude, beatifikacije i danas«. O doprinosu hrvatskog iseljeništva promociji Alojzija Stepinca govorio je mons. Vladimir Stanković. Kao dugogodišnji ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, mons. Stanković skupu je argumentirano predstavio kako je hrvatsko iseljeništvo stalno pratilo zbivanja oko zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i nastojalo o tome informirati najprije svoje redove, a onda pravu istinu o njemu proširiti i među stanovnike dotične zemlje i posebno tamošnju Crkvu zainteresirati za progon Crkve u Hrvatskoj i tako opovrgnuti laži i klevete jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih predstavnika. Tako je još u tijeku Stepinčeva tamnovanja u Lepoglavi newyorški kardinal Francis Spellman dao katoličkoj gimnaziji ime »Archbishop Stepinac High School«, a poslije beatifikacije nadbiskup Melbournea njegovo poprsje stavlja ispred svoje katedrale, sve na nagovor i molbu naših iseljenih svećenika. Mons. Stanković podsjetio je i kako su hrvatski inozemni misionari na kraju Teološko-pastoralnog tjedna 1981. u Zagrebu dali izjavu u kojoj se ističe kako hrvatski svećenici i vjernici u inozemstvu kardinala Alojzija Stepinca smatraju prvorazrednom duhovnom veličinom. Stoga je na kraju izlaganja Stanković istaknuo kako se može tvrditi da bez Kuharića, Benigara, Horvata, Cecelje i tolikih nama nepoznatih i samozatajnih pojedinaca u hrvatskoj dijaspori ne bi bilo ni 3. listopada 1998. niti 21. rujna 2008.
Nastavljajući se na prethodnu temu, dr. Vladimir Horvat DI u izlaganju »Komentari izjava crkvenih dostojanstvenika uz beatifikaciju« podsjetio je kako je u povodu beatifikacije HINA sakupila izjave crkvenih uglednika o Stepincu. Tako se tu našlo 12 najviših crkvenih dostojanstvenika iz svijeta i domovine, te 4 poznata hrvatska crkvena djelatnika. U ovoj prigodi, Horvat se posebno osvrnuo na izjavu današnjeg pape Benedikta XVI. Kardinal Ratzinger tako Stepinca povezuje s Hrvatom kojeg spominje Dante. Ocjenjujući Stepinca, koji je 1934. izabran za koadjutora, Ratzinger je istaknuo kako promaknuće nije smatrao napretkom u vlastitoj karijeri, već kao vlastito žrtvovanje. Nadalje, Ratzinger je istaknuo kako je kardinal Stepinac bio prosvijetljene savjesti, te se kao čovjek kršćanske savjesti protivio totalitarizmu. Postao je Božjim odvjetnikom na zemlji, braneći prava čovjeka da živi s Bogom. Dakle, nije se bavio politikom, već je branio Božju stvar, a na taj način i ljudska prava. Nije nikada mrzio, jer je njegova savjest bila uronjena u Kristove lice, rekao je na kraju predstavljanja izjave kardinala Ratzingera Horvat.
Preč. Andrija Kišiček osvrnuo se na odnos bl. Stepinca i Lepoglave: od zatvora do hodočasničkog mjesta. Podsjetio je kako nakon duge prosvjetiteljske tradicije vezane uz ovo mjesto, Lepoglava 1946. »otvara« novu stranicu: pristižu zatvorenici koji nisu prihvaćali komunistički svjetonazor i postupke. Njihovom osudom uz Lepoglavu se počinje vezati novi sinonim: mučeništvo. Kišiček je kratko podsjetio kako su se zatvorenici sa strahopoštovanjem odnosili prema Stepincu, a njegova pojava je kod njih otkrivala ponos, ljubav i najdublje poštovanje prema čovjeku koji je u to vrijeme ponosno, uzdignute glave, odjeven u svećeničko odijelo, prolazio ispred njihovih prozora. I stanovnici Lepoglave, posebice pobožne žene, nisu se dali prestrašiti. Pjevanje marijanskih i drugih pobožnih pjesama lepoglavskih žena koje je prodiralo u zatvor, mnogo je značilo Stepincu. No, ističe Kišiček, Stepinac je »još« u Lepoglavi. Nakon obnove mjesne crkve, postavljen je oltar pred kojim je u zatvoru molio Stepinac. Pred oltar dolaze po duhovnu okrepu starije žene i muškarci koji se sjećaju vremena njegova zatočeništva, ali sve češće pred oltarom se zaustavljaju mladi. Na kraju je lepoglavski župnik izrazio nadu da će Lepoglava po zagovoru dobiti samostan bosonogih karmelićanki, a sam Stepinac uskoro biti proglašen svetim. Neka Gospodin dopusti da to bude u Lepoglavi gdje je započeo svoju proslavu – mučeništvo, zaključio je Kišiček.
U nastavku popodnevnog dijela jednodnevnog znanstvenog skupa o kardinalu Alojziju Stepincu, (5. prosinca) sudionici skupa pogledali su propagandni film iz vremena komunizma o završetku suđenja i izricanju presude, snimljen 1947. pod naslovom »Stepinac pred narodnim sudom”. Sjećanja na Stepinčev odlazak iz Lepoglave kratko je predstavio Gerhard Ledić, koji je stenografirao intervju Frana Barbierija s nadbiskupom Stepincem. U trećem bloku izlaganja o Stepinčevim suvremenicima, o dosad nepoznatim odnosima mons. Svetozara Ritiga i nadbiskupa Stepinca za vrijeme II. svj. rata i poslije, govorio je vlč. Andrija Lukinović. Izlaganje je temeljio na arhivskoj građi u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu koja dosad nije korištena u historiografiji. Građa prikazuje život i rad mons. Ritiga na crkvenom, kulturnom i političkom području s naglaskom na njegovoj djelatnosti kao ministra u vladi NR Hrvatske i kao predsjednika Vjerske komisije.
O. Ljudevit Anton Maračić, OFMConv. je u izlaganju o doprinosu Celestina Tomića u promicanju poznavanja i štovanja bl. Alojzija Stepinca podsjetio na rad o. Celestina, koji je pripremio i predao »vota« za gotovo sve knjige i arhivsko gradivo koje je proučio te je kao »judex ex officio« pripremio i tzv. »Informatio« u istoj kauzi.
Posebno se osvrnuo na bogatu knjišku baštinu pok. o. Tomića u kojoj značajno mjesto pripada radovima o istraživanju života i djela tada još sluge Božjega Alojzija Stepinca i djela promicanja njegova kulta, posebno nakon što je crkveno učiteljstvo donijelo svoj nezabludivi pravorijek. Za života je napisao četiri knjige i mnoštvo priloga za različite medije u zemlji i inozemstvu. Nakon njegove smrti 23. rujna 2006. u Arhivu Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca kojoj je pripadao smještena je njegova bogata intelektualna ostavština. Tako se u toj ostavštini nalazi i 16 neobrađenih tekstova, a ono što posebno raduje su dovršena i za tisak pripremljenih djela: Mali katekizam. Razmatranja s bl. Alojzijem (92 str.); Život i djela bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika (1272 str.); Cvjetići bl. Alojzija (jako opsežno djelo); Veliki bistrički romar: bl. Alojzije Stepinac, mučenik (44 str.) i dva rukopisa bez naslova. U jednom Tomić obrađuje duhovnost nadbiskupa Stepinca (72 str.), drugi je neka vrsta životopisa (137 str.). Na kraju izlaganja Maračić je kao kuriozitet istaknuo da su pisane radove o. Celestina Tomića o bl. Alojziju uočili i neki iz mlađe populacije, pa je tako na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu tijekom 2007. primljen i odobren diplomski rad studenta Ivice Tomaka, pod mentorstvom dr. Nikole Hohnjeca, na temu »Spisateljski rad prof. dr. Celestina Tomića o blaženom Alojziju Stepincu«.
Dr. Bonaventura Duda, OFM predstavio je jedinstven istup nadbiskupa Stepinca u velikom životopisu »Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal« fra Alekse Benigara. Riječ je o devet redaka za koje dugo vremena, kako ističe Duda, nije nalazio nikakvo pokriće, a odnose se na odnos katoličkih svećenika prema osobama židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam. Stepinac svećenicima poručuje »primite ih da spasite ljudske živote, jer uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali iz uvjerenja, dok će se ostali, kad opasnost prijeđe, vratiti u svoju«. Duda pojašnjava kako je odgovor na svoja traženja našao 2004. u članku Marije Sudar u Maruliću (1991. , br.3, 387. – 388.).
Dr. sc. Nataša Bašić, kao glavna urednica Thesaurusa u Leksikografskom zavodu M. Krleža, analizirala je Stepinčev temat u Hrvatskoj reviji Vinka Nikolića. Naglasila je kako i bibliografija Revije objavljene 2003. navodi kako je u više od 300 jedinica Stepinac predmet, a sadržajem i dubinom poruka ti su članci jedan od najvažnijih prinosa za izgradnju duhovne okomice ne samo prognanoga hrvatskoga iseljenika, nego i domovinskoga čitatelja pred kojim je desetljećima bila skrivana istina. Osim priloga u Reviji, Nikolić je u knjižnici Hrvatske revije uredio i objavio u Barceloni 1978. i 1980. dva opsežna sveska monografije »Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata«. Ponovljeno izdanje objavila je Kršćanska sadašnjost u Zagrebu 1991. Stoga se može zaključiti kako je veliko djelo učinio Vinko Nikolić, približavajući nadbiskupa Stepinca prognanim hrvatskim iseljenicima koji su prepoznali njegovu svetost i uzimali ga za svoj uzor u svom patničkom životu. Znakovita je Nikolićeva misao »Stepinac se pojavljuje kao otkupljenje Hrvatske u času njezina raspeća«, zaključila je dr. Bašić.
U posljednjem bloku izlaganja na znanstvenom skupu »Kardinal Alojzije Stepinac svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće« održana su izlaganja pod zajedničkom temom »Stepinac – svjedok i vizionar«. Dr. sc. Josip Jurčević podsjetio je na činjenicu kako identitet zajednica i pojedinaca predstavlja jednu od tema koju najintenzivnije istražuju društvene znanosti u zemljama razvijenoga svijeta. Premda Hrvatska ne pripada krugu razvijenih zemalja, kriza identiteta zajednice i pojedinaca je jedan od glavnih problema hrvatskog društva. U tom vidu postavlja se pitanje što kardinal Stepinac znači u suvremenom identitetu hrvatskog društva. Dr. Jurčević je istaknuo kako je problem hrvatskog društva u tranzicijskom procesu, u kojem se ono pokušava osloboditi identitetskih utjecaja totalitarne komunističke paradigme i istodobno oblikovati identitet koji je sukladan baštini predkomunističkog razdoblja i suvremenoj demokratskoj građanskoj paradigmi. U tom procesu posebno mjesto pripada jasno prepoznatljivim identitetskim značajkama koje se stvarno i simbolički vežu uz Stepinca. Dr. Jurčević je istaknuo kako se ovdje ne radi samo o činjenici što su Hrvati tradicionalno vezani uz kršćanstvo, već i da je Stepinac i pored svoje volje, bio intenzivno nazočan u političkom, javnom i medijskom životu, kako bivše Jugoslavije, tako i sve do danas.
»Suvremenost Stepinčevih pogleda na odnos znanosti i vjere« bila je tema izlaganja akademika Vladimira Paara. Podsjetio je kako su promišljanja nadbiskupa Stepinca u svezi s vjerom i znanjem u skladu sa suvremenim trendovima i razvojem. Još davne 1934. nadbiskup Stepinac je kazao: »Znanost ne stoji u opreci s religijom, što više: prava znanost vodi Bogu«. Akademik Paar je potom podsjetio na više citata iz govora nadbiskupa Stepinca o ulozi znanja i intelektualaca te zaključio kako u tom smislu bl. kardinal djeluje kao znanstveni vizionar u pogledu odnosa znanosti i vjere.
O ulozi Alojzija Stepinca u razvoju suvremene političke filozofije govorio je mr. sc. Jure Vujić. Stepinčevo zalaganje za »primat duhovnog« nad svjetovnom političkom sferom, koji često u ime realističkih i pragmatičkih imperativa žrtvuje načelo duhovnosti i morala, danas je dobro svjedočenje i poziva da se politika moralizira i u samoj biti humanizira. Stoga zauzimanje Stepinca za zaštitu povrijeđenih prava bilo kojih nacionalnih i vjerskih skupina za vrijeme režima NDH, također je dobar primjer »angažiranog milosrđa« koji ne poznaje granice, rase i socijalne razlike. Promatrajući u tom kontekstu, može se ustvrditi da je kardinal Stepinac možda jedan od prethodnika »komunitarnog personalizma« koji se kao pokret kasnije razvio s poznatim filozofima (Berdjajev, Mounier, Maritain). Stepinčev lik i djelo utjelovljenje su »angažirane vjere« i »aktivnog milosrđa« koja nasljeđuje velike duhovne i političke tradicije »reverzibilnosti« koja promiče mističnu »zajednicu svetih«, načelo poroditeljske patnje i snagu »otkupiteljske molitve«, istaknuo je Vujić.
O kardinalu Stepincu u kontekstu suvremenih diplomatskih odnosa Republike Hrvatske i Svete Stolice, trebao je na skupu govoriti doc. dr. Daniel Miščin. No, kako je on bio spriječen, moderatorica skupa Jasna Pavelić-Jureško pročitala je zaključne misli iz pripremljenog izlaganja. Miščin ističe kako unatoč tome što se kontekst međunarodnih odnosa kao i državno-pravni okvir nakon pada komunizma i proglašenja neovisnosti i suverenosti RH u odnosu na Stepinčevo vrijeme posve promijenio, ipak nema nikakve dvojbe u njegovu izuzetnu ulogu u suvremenim diplomatskim odnosima RH i Svete Stolice, kao i u odnosima Crkve u Hrvata i Vrhovnog svećenika. On je postojano branio neraskidivost veze Crkve u Hrvata s papom, što je svakako jedan od pologa toliko puta iskazane posebne naklonosti diplomacije Svete Stolice prema Hrvatskoj iskazane početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. S druge strane, Stepinac se u svom govoru na sudu zalagao za pravo Hrvata »na samoodređenje« čime se desetljećima ranije od ostvarenja tog cilja uključio u zagovaranje hrvatske neovisnosti, koju je diplomacija Svete Stolice tako svesrdno podržala. Iz tih je razloga Stepinac i njegovo djelo svakako među najdragocjenijom »baštinom« dobrih odnosa RH i Svete Stolice, zaključuje Miškin.
Posljednje izlaganje na skupu s temom »Aktualnost životnog djela nadbiskupa Stepinca u dijalogu s modernim historijsko-filozofskim relativizmom i globalizmom« održao je prof. dr. sc. Josip Sabol. Predavač je istaknuo kako se Stepinčevo životno djelo u cijelosti protivi ovoj viziji i namjeri relativizma i globalizma. On naprotiv zastupa postojanje objektivnih, nepromjenljivih i uvijek sveopće važećih istina, jer vjeruje u Jednu Apsolutnu istinu: u Boga, u Isusa Krista, on zastupa valjanost i postojanje nepromjenljivih vrednota kao što su: bitnost između dobrih i zlih čina, istina da su svijet i čovjek stvoreni, da je svijet strukturiran s konačnim ciljem, da svaka partikularna kultura participira na sveopće važećoj »kulturi ljubavi i istine« utemeljenoj na duhu i intelektu prosvijećenim božanskom objavom u Isusu Kristu; vrednota ljubavi prema domovini. Stoga dr. Sabol ističe kako se jasno u smislu Stepinčeva stava zaključuje kako jedinstvenog svijeta i čovječanstva ne će biti bez konsenzusa u pitanju istine, objektivnih vrednota, smisla i cilja svijeta i života. Relativizam i globalizacija nisu rješenja nego izvori novih problema. Mudro postupa onaj koji čuva svoj identitet u ovom aktualnom procesu globalizacije bez prave istinske duhovne orijentacije. Stepinac nam jasno poručuje: prosvijećeno katoličanstvo je čvrsti temelj identiteta hrvatskog naroda, rekao je na kraju dr. Sabol.
Zaključujući radni dio znanstvenog skupa »Kardinal Alojzije Stepinac svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće«, varaždinski biskup Josip Mrzljak izrazio je nadu kako je skup bio ne samo obogaćenje, već je i svojevrstan smjerokaz kako treba ići dalje. S jedne strane, mi u Crkvi znamo tko je bl. Alojzije. Sigurno da on odsjeva svojim sjajem u prošlosti i sadašnjosti. Sve ono što smo danas čuli jedno je svjetlo koje će nam pomoći u našem prenošenju vrednota za koje se on zalagao, koje mi želimo slijediti, istaknuo je biskup, te podsjetio kako s druge strane pravosuđe treba reći svoju riječ. U tom smjeru ide i poziv izražen u izjavi sa skupa. Što će se i kako dalje razvijati na tom području, ne možemo predvidjeti. Ovim skupom i zbornikom koji je u planu, mi ćemo dati svoj doprinos, zaključio je biskup.
Znanstveni skup završio je misnim slavljem u župnoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije. U propovijedi biskup Mrzljak je istaknuo kako je jednodnevni skup bila prigoda cijeli dan pred očima imati Alojzija Stepinca, koji je u Lepoglavi kao zatvorenik proveo gotovo pet godina. Promatrali smo ga u ljudskim, pravnim, političkim i filozofskim okvirima, no nas kao kršćane zanima kršćanski Stepinčev identitet, rekao je biskup, te podsjetio kako Bog može u čovjeku i po čovjeku činiti velika djela, no upozorio je: samo onda kada mi to želimo, onoliko koliko mi to vjerujemo i koliko mi želimo surađivati s Božjom milošću i koliko želimo da se u našem životu ostvaruju Božja djela. A snaga za to prihvaćanje crpi se u euharistiji. Kad u ovoj crkvi stanemo pred oltar pred kojim je blaženik svakodnevno jačao i hranio se kruhom živim, možemo shvatiti koja je to snaga, zaključio je biskup Mrzljak.
Skupu su nazočili varaždinski biskup Josip Mrzljak, izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, postulator kauze bl. Alojzija Stepinca dr. Juraj Batelja, dopredsjednik Sabora Vladimir Šeks, teolozi te znanstvenici s ostalih područja posebice pravnog i povijesnog.