Bilo je to godina davnih
Osjećala se napetost i strepnja
Sat je otkucavao brzo i bez ritma…
Dođe neko novo vrijeme
Vrijeme bez vjere i ljubavi
Otrgnuše dušu od tijela
Govor od jezika
Miris od njuha
Ostade samo gorčina
Dođoše neki naizgled veliki i snažni
Duše manje od makova zrna
Govora glasnog što odzvanja tiho
Govora praznog bez vjere bez smisla
Udariše na nevina Božja stvorenja
Stvorenja željna blagostanja i mira
To im bijaše motiv
Motiv da utihne istinska i čvrsta vjera
Ne znaju oni da njihova snaga
Ne leži u oružju i bešćutnosti
Fratri bijahu ti koji su snažni
Snažni duhom snažni srcem
Naoružani praznih misli i praznoga srca
Odvedoše fratre u nepovrat
Hladnom rijekom poteče krv
Začuju se pucnji u daljini
Čuju se usklici i zapomaganje
Mislili su to je kraj…
Bijahu praznih misli rekoh
Kraj ne postoji kraja nema
Oni su živi i živi njihova duša
Živi njihova vjera
Živi njihov neizbrisiv trag
Postadoše mučenici jednoga vremena
Bijahu krivi jer su osjetili poziv za prenošenje Božje riječi
Bijahu krivi jer im je vjera i dobrota bila smisao života
Bijahu krivi jer neki veliki a toliko mali
Odlučiše tako
Kažem vam a znam da me čujete
Negdje daleko dopire moj glas
Oni su živi čuvaju nas s neba
Niste uspjeli…
Njihova žrtva velik je primjer
Primjer života predanog Bogu i vjeri
Samo dušom želim da nikada ne odu u zaborav
Želim da svi znamo za ove neosuđene zločine
Neka do svake duše dopre
Koliko biti velik znači i biti mal
Otrgnimo od zaborava naše mučenike
Neka na nebeskom prostranstvu
Uživaju sve zaslužene blagodati
Ovozemaljski čovjek
Je surov nerazuman nepravedan
Misli da su odluke u njegovim rukama
Ne shvaća koliko je nemoćan
Neka ovakvi događaji ostanu zapamćeni
Jer velika je uloga njihova
Upravo naše molitve i sjećanja
U životu ih i dalje drže
Prolivenom krvlju posijaše sjeme kršćanstva
Naučiše nas što znači
Dati život za Boga
Ne dajmo da se zaboravi…
Dok usta govore i pero piše
Trag ostaje
Karla Kevo