30. studenoga, 2020.

ZNANSTVENO RASKRINKAVANJE PRISTRANOSTI

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Zagreb, 13. rujna 2009. (http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdvojeno.html?news_ID=17351) – Na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču obranio je disertaciju iz povijesti o temi »Kolaboracija ili ograničena lojalnost? Historiografske diskusije oko zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i katoličkog klera u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941. – 1945.)« početkom srpnja Tomislav Vujeva. Komisijskom ispitu, koji se je sastojao od tri dijela, nazočili su mentor prof. dr. Rupert Klieber, sveučilišna profesorica dr. Emilia Hrabovec, članica Papinskog vijeća za povijesne znanosti u Vatikanu i nedavna sudionica međunarodnoga znanstvenog simpozija u Zagrebu o kardinalu Stepincu, te predstojnik Instituta za teologiju i povijest kršćanskog Istoka na Teološkom fakultetu u Beču dr. Rudolf Prokschi. Vujevina disertacija prvi je rad na njemačkom govornom području koji se bavi problematikom Katoličke Crkve u Hrvatskoj u vremenu 1918. – 1945., a u radu su predočeni i brojni dokumenti dosada nepoznati zapadnoeuropskom čitatelju glede odnosa katoličke crkvene hijerarhije i tadašnjih državnih vlasti.
Doktorski rad se posebno usredotočuje na ulogu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, od njegova imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa 1934. do »sramotne osude«, kako ju je nazvao papa Pio XII., koju je izrekao tadašnji komunistički sud u Jugoslaviji.
Rad je podijeljen u četiri poglavlja. U prvom poglavlju disertacije autor je protumačio uspostavu »prve Jugoslavije«, koju je pokazao kao uzrok svih kasnijih problema i nesuglasica među narodima i vjerama koji su se nalazili unutar njezinih granica, pojasnivši i četiri moguća modela koja su trebali poslužiti rješavanju nastalih kriza: integralistički model, velikosrpski model, federalistički model i separatistički model. Autor je uz uvodni dio napravio i analizu navedenih modela u odnosu na različite političke grupacije kako bi zapadni čitatelj shvatio razloge kasnijih nepravda i stradanja »u tamnici naroda«.
U prvom se poglavlju obrađuje odnos državne vlasti prema vjerskim zajednicama, poglavito prema Katoličkoj Crkvi, te autor upozorava na činjenicu da su udružene političke grupacije iz srpskog naroda, potpomognute tadašnjim vodstvom Srpske pravoslavne Crkve, ustale protiv pravnog reguliranja odnosa između Katoličke Crkve i državnih vlasti putem konkordata. Srpskoj pravoslavnoj Crkvi nije smetala činjenica, tvrdi autor, da su već prije toga i druge vjerske zajednice (Židovi, muslimani, protestanti), uključujući i samu Srpsku pravoslavnu Crkvu, regulirale svoje odnose s državom te da je ostalo otvoreno pitanje s Katoličkom Crkvom, koje nažalost nikada nije riješeno. Konkordat nikada nije zaživio, premda je već bio svečano potpisan u Rimu, ali je njegova ratifikacija izostala zbog pritiska srpskih političko-vjerskih krugova. Tada je, kako ističe autor, govoreći o udruženim političko-vjerskim snagama unutar srpskoga naroda protiv konkordata, zagrebački nadbiskup Antun Bauer 1936. s ogorčenjem ustvrdio »da je žalosno da su protiv konkordata, na kojem se radilo i raspravljalo od 1922., ustali pravoslavni episkopi i da to katolike vrijeđa i boli, posebno stoga što i SPC može dobiti sve ono što konkordat zajamčuje Katoličkoj Crkvi, ako to SPC već nema«.

Što se niječe u historiografskim radovima?
U drugom i trećem poglavlju disertacije, koja su ujedno i najvažniji dio rada, autor suprotstavlja različita mišljenja i upozorava na jednostranost, površnost i nepotpunost jugoslavenske historiografije, kao i pojedinih historiografskih studija nastalih u novije vrijeme koje obrađuju odnos katoličke crkvene hijerarhije i ustaške vlasti. Vujeva ističe činjenicu da je katolički kler s velikim oduševljenjem pozdravio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, međutim jasno daje na znanje da se tim činom kler nije opredijelio za tadašnji režim, dapače, postojala je rezerviranost koja je vrlo često prelazila u otvoreni sukob na relaciji kler – državne vlasti. O početnom antagonizmu između svjetovne vlasti i katoličkog klera, autor donosi brojnu građu iz Nadbiskupskoga arhiva u Zagrebu, dosada manje ili uopće nepoznatu široj javnosti. Na temelju te građe Vujeva daje opširniju sliku o katoličkom kleru, posebice o kleru Zagrebačke nadbiskupije koji se može uzeti kao najbolji primjer časnog i dostojanstvenoga ponašanja u vremenu Drugoga svjetskog rata. Za te tvrdnje autor donosi primjere brojnih svećenika, župnika i kanonika koji su svojim časnim vladanjem pokazali kako je primarna dužnost i zadaća svećenika da bude »pater omnium« te da ne smije sužavati svoj radijus djelovanja podržavajući ovu ili onu političku opciju. Autor navodi više primjera svećenika koji su svojim djelovanjem vrlo često izazvali bijes ustaških vlasti, te su i sami postali predmetom progona. Autor disertacije upozorava na marginaliziranje i nijekanje takvih i sličnih činjenica u historiografskim djelima te napominje kako niti danas nije rijetkost da pojedini historiografi niječu mnoga dobra djela učinjena od strane klera.
Kao najbolji primjer za to autor ističe odnos historiografije prema zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Naime, tvrdi Vujeva, u vrijeme komunističke vladavine, jugoslavenska je historiografija bez ikakvih argumenata sotonizirala ulogu zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca i nije dopuštala »da se čuje i druga strana«. Isto tako, autor navodi kako su i neke nove studije, objavljene poslije demokratskih promjena u Hrvatskoj, površne, jednostrane, neobjektivne, te da autori u nemogućnosti pronalaska argumenata za svoje tvrdnje prepuštaju stvar bogatoj mašti. Neki autori sada ne niječu »neka« djela koja je učinio Stepinac, ali, kako sami kažu, to je napravio ili u dogovoru s tadašnjim vlastima ili je to sve učinio bez ikakve opasnosti za svoj život, što je jedan od glavnih razloga da mu nije dodijeljena nagrada »pravednik među narodima«.
Vujeva na temelju arhivske građe demantira takvu historiografiju i spominje veći broj pojedinačnih i grupnih intervencija koje je poduzeo nadbiskup Stepinac u korist Židova i Srba, upozoravajući na brojne opasnosti koje su mu prijetile od uhićenja, nasilnog uklanjanja sa stolice zagrebačkih biskupa, do prijetnje likvidacijom.
Isto tako, Vujeva ne bježi od činjenice kako je postojao vrlo mali broj pojedinaca iz katoličkog klera koji su se stavili na stranu ustaškog režima te su svojim nečasnim ponašanjem postali teret ne samo redovničkim zajednicama iz kojih su dolazili nego cijeloj Katoličkoj Crkvi u Hrvata. U kontekstu govora o tim pojedincima autor spominje ta imena i posebice naglašava kako oni za svoje političke aktivnosti nisu imali odobrenja od svojih redovničkih starješina niti od svojih ordinarija. Za neke od spomenutih imena autor donosi dokumente iz kojih je vidljivo kako su bili izloženi crkvenim kaznama zbog svoga »hipernacionalnog« ponašanja. Crkvene kazne izrekao je osobno zagrebački nadbiskup Stepinac. I takve je činjenice projugoslavenska historiografija uporno zanemarivala, tvrdi autor.

Smjernice nadbiskupa Stepinca
Nadalje, Vujeva govori o konverzijama koje su se događale u NDH-u, te ističe kako su konverzije bile goruće pitanje u crkveno-državnim odnosima, a razlog je bio taj što je pravo nad konverzijama htjela zadržati svjetovna vlast, dok je episkopat jasno dao na znanje da se tu radi o pitanjima čovjekove duše i da to spada u kompetenciju Katoličke Crkve, tj. crkvenog vodstva. Kada je riječ o konverzijama, autor tvrdi, i za to donosi brojne argumente, da je katolički episkopat bio protiv svake vrste nasilnih konverzija te je posebice insistirao na dovoljnoj poučenosti u svim glavnim istinama katoličkog vjerovanja i tražio je od konvertita iskrene namjere. Navode se i smjernice koje je kleru zagrebačke nadbiskupije dao nadbiskup Stepinac u više navrata. U kontekstu govora o konverzijama donose se brojni dokumenti koji se najvećim djelom odnose na Zagrebačku nadbiskupiju. Iz odgovora župnika i svećenika s terena jasno proizlazi kako su se gotovo svi držali smjernica koje je od njih zahtijevao Stepinac, i da su se i sami protivili nasilnim konverzijama.
U četvrtom poglavlju disertacije autor najvećim djelom govori o preuzimanju vlasti od strane komunista. Isto tako ne propušta naglasiti kako je u ime ideologije (ateističko-boljševističke) koju je provodila Komunistička partija ubijeno stotine svećenika, više stotina njih završilo je po raznim zatvorima i logorima, te da je brojna crkvena imovina konfiscirana.
O zločinima partizanskih jedinica Vujeva donosi više važnih dokumenata, koji još jasnije osvjetljavaju cjelokupno stanje stvari i daju jasniju sliku o njihovoj krvavoj vladavini u Jugoslaviji. Vrhunac komunističke torture naspram Katoličke Crkve dogodio se onoga trenutka kada je komunistički sud u Jugoslaviji osudio zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca na višegodišnju zatvorsku kaznu.
Na završetku disertacije Vujeva donosi usporedbu Slovačke, Austrije i Nezavisne Države Hrvatske, te uočava sličnosti i razlike koje su postojale u spomenutim zemljama. Autor je posebice usporedio odnos klera prema državnim vlastima, kao i odnos katoličke hijerarhije prema židovskoj populaciji.
Tomislav Vujeva rođen je 26. rujna 1978. u Kotor-Varošu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zadru 1997. Nakon toga upisuje studij teologije u Sarajevu, gdje je apsolvirao tri godine, da bi slijedeće tri godine završio na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, gdje je diplomirao 2003. odličnim uspjehom. Odmah poslije završetka diplomskog studija upisuje poslijediplomski u Beču, gdje magistrira 2006. Završivši magisterij nastavio je doktorat iz povijesti, koji je s uspjehom završio ove godine.

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x