08. kolovoza, 2020.

VRATIT ĆE SE NA SUDNJI DAN

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

»Poslušajte, ljudi dragi, jednu kobnu priču koja potrajaše dugi niz godina, mjeseci i dana, a završi prije točno sedamdeset i jednu godinu. A sada je 2016. Govorim vam ja, koji među rijetkima ostah živ i koji vidjeh svu tu strahotu i lica svojih prijatelja kako padahu mrtva. Sada smo mi svi ovdje, na pravu mjestu, ponovno zajedno kao nekada – njih šezdeset i šest dragosti i radosti tog slomljenog i palog naroda, i ja. Moje ime nije bitno, kao ni prezime, nije bitno ni što sam volio, a što ne, što sam nosio na sebi, niti kako. Bio sam franjevac. I dalje sam franjevac, samo ne više zemaljski, nego sada služim nebu. Zli me ljudi nisu ubili, umrijeh od starosti…

Dopustite da vam ispričam…

Bile su to strašne godine. Bio je to koban rat. Jugokomunisti su oduvijek željeli uništiti Katoličku Crkvu. Njihova mržnja prema katolicima svakim je danom tih godina bivala sve veća i veća. Očitovala se, na žalost, na najgori mogući način i to baš u Hercegovini. Onoga trena kada su kročili na naše tlo, znali smo da smo mi franjevci na udaru. Znali su to i ljudi koji su svakim danom u sve većem broju padali mrtvi, često ispred naših crkava. Vjerovali smo da su oni koji padahu pred crkvom tražili u Bogu spas i to nam je u jednu ruku davalo snagu. Jugokomunisti i četnici znali su da ako unište Crkvu i franjevce, koji ne samo da su bili duhovni pastiri već i čuvari hrvatskoga identiteta i tradicije, da je uništeno gotovo sve. Često smo s prozora ili tajnih skrovišta čuli komentar poput: »Kad uništimo Crkvu, uništen je Bog, past će ljudi, a đavao će doći i pomoći da se uništi i sve ostalo.« Komentari zlobnika bili su uistinu strašni.

Samo smo čekali tren kada ćemo jedan po jedan početi padati. I došao je… Bio je svibanj 1942. kada je s ovozemaljskoga svijeta otišao naš dragi fra Stjepan. Po svemu sudeći, njegovo je tijelo bačeno u provaliju zvanu Suho jezero… Strah je svakim danom rastao i rastao, postajao sve veći i veći, a pred našim su očima padali mrtvi i drugi franjevci. Uskoro nas je napustio i fra Križan pa fra Maksimilijan, fra Petar, fra ovaj, fra onaj, rodbina i prijatelji, poznanici i nepoznanici. Ja sam sve to gledao i s preživjelima molio Boga za pomoć, no tih dana nije pristizala. A zločini su bili sve gori… Početkom 1945., točnije 6. veljače, jugokomunisti, pripadnici II. proleterske brigade, zarobili su šestoricu fratara, dva vojnika i civila. Kada sam to čuo, znao sam da ih ta teška ruka žive pustiti ne će. Tako i bijaše. Ti okrutni, puni mržnje ljudi, prisiliše ih da se skinu do kože nakon čega ih postrijeljaše. Pao sam na koljena i jecao. Tama i tuga nadjačale su onu sunčanu stranu koja je vikala da nas ima još mnogo živih. Mnogo više nego mrtvih. No, unatoč tomu, pun boli jedva sam čujno klicao: »Bože… Zašto ih uzimaš k sebi? Ta ja ostajem sam… Uzmi i mene!… Fra Krešo, fra Rudo, Zvonkooo… i Augustine… iiii …Kornelije dragi. Fratri moji! I svi… Bože, svi su mrtvi.«

Ni mržnje, ni tuge, ni sreće, ni zadovoljstva, ni obraćenja, tuge, bijesa… ničega se više na ljudskim licima nije vidjelo. Osim nemoći. Bljedila. Samo to. »Bože, oduzeo si im nadu. Učini nešto! Zar nije krajnje vrijeme?« Više nisam imao snage izgovoriti ili bar pomisliti na bilo što drugo. Dok je nekoliko nas jaukalo i nemoćno klicalo Bogu, franjevci su i dalje padali mrtvi. Jedan pa drugi, njih petorica, pa njih dvanaest. Svima su životi bili okončani. Pao je i šezdeset i drugi po redu, pa šezdeset treći, uskoro i šezdeset četvrti, pa šezdeset peti. Mrtvih sve više. Ostajalo nas je sve manje i manje, a u mojim očima kao da je nestalo pola svijeta. Pade i šezdeset šesti, godine 1945….

Pomišljaše neki na ostavljanje habita, no zaustavi ih glas Božji što glasno, poput malog djeteta koje stoji ispod mosta i sluša jačinu jeke svojega glasa, viknu da svi čuju: »Ne! Staaaaaaaani!« I uistinu, rat stade. Događaji se smiriše. Zli su se ljudi ubrzo raščistili. »Budi blagoslovljen, Bože! Budi na spomen veljačo 1945.! Pokoj vam vječni, šezdeset šest ubijenih fratara! Pokoj vam vječni, draga rodbino i preminuli Hrvati!«, klicao sam.

Tuga s lica preživjelih s godinama je nestajala. Vjerujem da iz dubine srca nije nikada. Ubijeni su mnogi. Ubijena je gotovo jedna trećina hercegovačkih franjevaca. Mi koji smo ostali živi, nismo posustajali. Vratili smo ljudima vjeru u Svemogućega, a veljača 1945. ostala je kao velik spomen.

Ponekad bi me u srcu žignulo kada bi neko djetešce, mladi ili pak koja bakica došla pa upitala, ne znajući što je zapravo bilo: »Gdje je fra Ivo?«, ili »Treba mi fra Stjepan« A ja bih im tužna lica morao reći: »Nema ga«. »Kada se vraća?«, pitali bi me. »Nikada«, rekao bih, »nikada se više ne će vratiti.«

Neki su moje riječi shvaćali odmah, a neki ne. Prije ili poslije svi su shvatili. Zato se, hvala Bogu, i dalje sjećaju. Već sedamdeset i prvu godinu… Ponovno vam kažem: »Hvala Bogu! Vratit će se na sudnji dan.«

 

Petra Perić, III. r. Srednje strukovne škole iz Tomislavgrada

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x